Otkako znam za sebe privlače me cure, ali nikako da konačno poduzmem nešto i postanem prava lezbijka

Oduvijek sam se smatrala lezbijkom. Kad god bih kao dijete gledala porniće na televiziji oči bi mi zalutale prije na vagine nezaposlenih glumica nego na sam seksualni čin. A kad bih gledala stare filmove, uvijek sam htjela biti junak jer on na kraju poljubi najljepšu ženu. Provela sam desetljeća žudeći za svojim prijateljicama, poznanicama i rockericama. Danas imam 31 godinu i još uvijek nisam poduzela ništa po tom pitanju jer se bojim.

Kad sam bila u srednjoj, bila sam zaljubljena, ako čovjek u tim godinama to može biti. Zvala se Melissa. Slušala je isključivo ranog Billyja Joela i imala je vodeni krevet. Satima bismo ležale na tom krevetu ispod postera za Romea i Juliju i pričale o tome koliko mrzimo svoje roditelje. Imala je goleme naočale i još veći nos. Bila sam opčinjena njome.

Provalila sam u kabinet za likovnu nastavu kako bih ukrala njezine fotografije. Snimala sam i svoje vlastite fotografije nje koje bih potom uvećala, uokvirila i postavila na prozorske daske svoje dječje sobe. Bila sam sigurna da je i ona lezbijka. Mislim, zračila je time.

Izjavila sam joj ljubav, a ona me odbacila

Jednog sam joj dana, prevladana svojim neizrečenim osjećajima prema njoj, napisala epsku deklaraciju svoje mladenačke ljubavi i poslala joj nepotpisano pismo na farmu gdje je živjela sa svojim roditeljima. Ona je bila moja Alice, a ja sam bila njezina Gertrude. Uskoro će i ona shvatiti koliko je naš odnos preksrasan. Ili sam ja tako barem mislila.

Živo se sjećam poslijepodneva kad je primila moje pismo. Za vrijeme malih odmora ignorirala me je. Kad god bih joj se približila, otišla je bez riječi dajući mi tako do znanja ono čega sam se najviše bojala. Očito sam je krivo procijenila. Možda, pak, nije htjela prihvatiti samu sebe. Možda sam bila u potpunosti u krivu. Bez obzira na sve, ostatak svojih srednjoškolskih dana provela sam jedući sama M&Mse u knjižnici.

Uništena tim neuspjehom, napravila sam jedino moguće – potisnula sam svoje osjećaje, ignorirala ih i provela idućih desetak godina bježući od jednog muškarca drugome. Jer, kao što svi znaju, postoje samo tri načina za rješavanje problema: molitva, nasilje i izbjegavanje.

Odlučila sam biti hetero i dobro mi je išlo

Prihvatila sam svoju samoj sebi nametnutu heteroseksualnost kao bogoslužje i trudila se biti dobra, uzorna heteroseksualka. Alternativa tome bila je ta da opet netko od mene napravi budalu, nepravda na koju nisam bila spremna. Melissin duh i njezino odbacivanje progonili su me sprečavajući me da makar i razmislim o svojoj seksualnoj orijentaciji. I tako sam godinama ignorirala svoje lezbijstvo i sve one porniće koje sam gledala kao dijete.

Sve do sad. Konačno sam, u dobi od 31 godine, spremna prihvatiti tko sam i pomiriti se sa svakom fasetom svoje seksualnosti jer sam prestara da se bojim tih sranja. No. činjenica da sam toliko stara i potpuno neiskusna koštala me je koječega. Što sad?

Nikako da se deklariram kao biseksualka

Imam masu frendica koje mi govore da su biseksualke, ali ih nikad nisam vidjela sa ženama. Lažu li kako bi se umilile muškarcima ili se i one boje baš poput mene? Nemam pojma. Sve što znam je da se osjećam nelagodno govoriti im o svom interesu za pičku. A ispitivati ih stvari o tome ne dolazi u obzir.

Ne samo da sam loša u bivanju biseksualkom, nego sam loša i u tome da se tako indentificiram. Neugodno mi je kad mi moj prijatelj Guy, rasni homoseksualal, predlaže da se deklariram kao queer. Jednako bih se loše osjećala i kad bih morala priznati da sam alkoholičarka jer se bojim da mi država ne oduzme nekog dana djecu jer ne mogu prestati igre za opijanje. Reći da sam queer iako nisam lezbijka u punom smislu te riječi smatrala bih prevarom.

Sramim se jer sam kukavica

Biti queer je status koji se stječe, a ne dobiva samo tako. A ja? Ja sam obična kukavica. Nikad me nitko nije zlostavljao zbog moje seksualne orijentacije. Moja me obitelj nikad nije odbacila zbog toga što sam lezbijka niti sam ikad patila zbog toga.

Nije mi bilo grozno zbog toga što sam se zaljubila u Melissu, nego zbog toga što sam me odbila. Nikad se nisam osjećala krivo i posramljeno zbog svoje pseudohomoseksualnosti zbog čega se, kao i činjenice da po tom pitanju nikad nisam poduzela ništa, osjećam poput varalice.

Pobjegla sam od cure koja me htjela povaliti

Jasno mi je da se ne radi o nekakvom natjecanju o tome tko je više gay, ali voljela bih biti barem malo gay. Neki dan me frendica pozvala na večeru kako bi me obavijestila da se pali na mene. Uplašila sam se i bacila se na ispijanje čitave boce vina.

Na kraju sam pobjegla prije nego što je došlo do bilo kakve akcije. Zašto sam, pobogu, to učinila? Ta se ženska napalila na mene i ja na nju! Odbijanje nije bila čak niti opcija, a ja sam svejedno bila prestravljena. Pretpostavljam da je to bilo zbog toga što nisam imala pojma što mi je bilo činiti jer sam 31-godišnja amaterka. Sranje, da je barem praviti se da si queer jednako lako kao biti queer!