Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ova sestra sinoć je izgubila pacijenta. Njezina priča otkriva koliko je potresna situacija s koronom u New Yorku

Svjedočanstvo medicinske sestre iz njujorške bolnice otkriva kako izgleda njihova borba za život pacijenata

ZADNJA IZMJENA: tra 10, 2020
Foto: Facebook/ Jennifer Cole
Što se upravo događa s koronavirusom:

Situacija s koronavirusom u SAD-u kritična je, samo u državi New York više je zaraženih nego u bilo kojoj drugoj državi izvan SAD-a. Ukupno je zaraženo 159.937 ljudi, a zdravstveni sustav je u teškom stanju. Tome svjedoči i medicinska sestra Jennifer Cole, koja je na svom Facebook profilu opisala tragediju koja se događa u New Yorku.

Njezin duboko potresan status podijelilo je više od 138 tisuća korisnika, a dosad na Facebooku ima preko 64 tisuće komentara. U nastavku ga prenosimo u cijelosti:

“Danas sam izgubila pacijenta. Nije mi prvi, a nažalost neće biti ni posljednji. Ali on je bio drugačiji. Bila sam sestra na hitnoj cijelu svoju karijeru, ali u New Yorku radim na intenzivnoj, iako, u ovom trenu ne postoji mjesto u bolnici koje nije odjel intenzivne njege, svi su pozitivni na Covid-19. Očajnički trebaju sestre koje će pacijentima dati lijek ili respirator”, piše Cole na početku.

‘Tri noći sam se borila da ostane živ’

“Za ovog muškarca brinula sam posljednje tri noći, prvi puta u karijeri. Na Hitnoj je rijetkost da se netko zadrži i 12 sati. Oba tjedna koliko se liječio u bolnici bila su teška za njega, ali posljednja noć bila je najgora. Prvih 6 sati nisam napuštala njegovu sobu, dobivao je maksimalne količine lijekova i preklinjala sam liječnika da nazove njegovu obitelj.

‘Neće se izvući’, rekla sam liječniku, ali jadni su doktori prezauzeti jer moraju juriti od jednog hitnog slučaja do drugog. Sve o čemu sam mogla razmišljati riječi su moje uplakane majke koje mi je izgovorila kada sam odlazila na avion da bih došla ovdje: ‘Ti ljudi su sami, dobro se brini za njih’.

Tri noći zaredom bila sam jedina u njegovoj sobi, borila sam se najjače što mogu kako bih ga održala na životu. Liječnik je uspio kontaktirati njegovu obitelj i reći im vijesti. Odlučili su da ga ne pokušavamo oživjeti jednom kada mu srce stane. Jednostavno nismo imali što učiniti.”

‘Vreće za tijela su luksuz’

“Naposljetku se predao. U sobi smo bili samo on, ja i još jedan intubirani čovjek na susjednom krevetu. Drvena vrata sobe zatvorena su kako bi zadržala infekciju unutra, odsjekavši nas od ostatka svijeta. Pozvala sam liječnika da proglasi vrijeme smrti. Toliko sam željela njegovoj obitelji reći da, iako oni nisu bili uz njega, ja sam bila.

Isključila sam pumpe, odspojila respirator i skinula ga s monitora. Zbog prevelikog rizika nismo mu izvadili cijev od respiratora. Čim sam ih pozvala osoblje je došlo po respirator. Radi se samo o onom prijenosnom, ali nekome on znači život. Oprali smo ga i stavili njegovo tijelo u vreću, što je luksuz koji dobiju samo oni koji prežive Hitnu.

Tamo ljudi umiru na nosilima, sami, dok pacijenti na respiratorima čekaju da se oslobodi mjesto, poput ovog na kojem je bio moj pacijent. Ali o Hitnoj ćemo neki drugi put. Moj pacijent prije je bio zdrav, vidjela sam u njegovom kartonu da je nečiji djed, nečiji otac, nečiji muž. Nitko od njih nije bio s njime i srce mi se slama zbog njih.”

‘Pacijenti su toliko krhki’

“Složila sam njegov džemper i stavila ga u vreću s njegovim papučama. Pitala sam gdje da stavim njegove stvari, kolega mi je otvorio vrata jedne sobe, unutra su bile vreće s imenima preminulih. Hrpa stvari visoka je do stropa i srce mi se slomilo. Te stvari čekaju da ih jednog dana pokupi netko od obitelji preminulih. Neku večer u smjeni je umrlo 17 ljudi.

Ovi pacijenti su toliko krhki. To je toliko delikatna ravnoteža disanja, krvnog tlaka i funkcioniranja organa. Tek mala promjena dovodi ih u smrtnu opasnost. Hitni slučajevi toliko su česti da su svi pacijenti isti neovisno o dobi, zdravstvenom ili financijskom stanju ili moći, dijagnoza je ista, bolest je ista i samoća je ista.

Na našem odjelu jednog smo 30-godišnjaka uspjeli skinuti s respiratora. On je postao naša maskota, naša zraka nade da nisu svi ovdje samo kako bi dočekali smrt. Znam da većina ovo preboli, ali ne čini se tako u ovoj bolnici. Većina osoblja je bolesna, a mi koji smo ostali imamo svoje N95 maske zalijepljene za lice. Svi mi mislimo da smo nepobjedivi, ali duboko u sebi znam da nećemo svi ovo preživjeti.”

‘Ovaj grad mi slama i osvaja srce’

“Busom nas vode natrag u hotel u kojem odsjedamo mi, ekipa za katastrofe. Voze nas kroz Manhattan. Nekoliko smo ulica od Central Parka, prolazimo kraj Radio City Music Halla, NBC-jevog studija, Times Squarea. Nema prometa, pločnici su prazni.

Moja soba je na 12. katu, a svakog dana u 19 sati čuje se kako ljudi lupanju loncima i tavama kako bi podržali nas, zdravstvene radnike. Ovaj grad istovremeno mi slama srce i osvaja ga. Nisam znala u što se upuštam kada sam dolazila ovdje, ali ispada da je puno više nego što sam mislila”, zaključila je Cole.

Željka Orešković
Telegram autor
1004 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program