Ovaj doktor mnogim je hrvatskim nogometašima spasio koljena i gležnjeve. Time i karijere

Nogometna prvenstva u Europi tek što su započela, a već se teško povrijedilo toliko vrhunskih igrača da je nemoguće zaključiti kako je posrijedi slučajnost. Od Hrvata najteže su se povrijedili Mislav Oršić, Luka Stojković i Lukas Kačavenda. Ovog prijelaznog roka sva trojica su promijenili klubove. Oršić je prešao u Trabzonspor, a 19-godišnji Stojković i 20-godišnji Kačavenda u Dinamo.

No Oršić i Stojković nisu odigrali niti jednu cijelu utakmicu za svoje nove klubove jer su pretrpjeli teške ozljede križnih ligamenata, dok je Kačavenda obnovio staru ozljedu. Samo u španjolskoj LaLigi i engleskoj Premier ligi prednje križne ligamente pokidalo je čak šest igrača, koje također čeka višemjesečno izbivanje s terena.

Nogomet se značajno promijenio

Takva situacija nije previše iznenadila profesora doktora Sašu Jankovića, pročelnika Zavoda za ortopediju i traumatologiju Kliničke bolnice Sveti Duh, profesora na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te kirurga ortopeda koji se specijalizirao za liječenje ozljeda koljena i gležnjeva kod sportaša. “Pokidani križni ligamenti koljena spadaju među najteže povrede u nogometu. Broj takvih ozljeda povećao se posljednjih dvadesetak godina jer se nogomet promijenio. Treninzi su sve zahtjevniji, sve je više utakmica, pa dolazi do većeg zamora i opterećenja što pridonosi ozljedama”.

Premda je svaka ozljeda opasna, profesor Janković upozorava da su povrede ligamenata koljena i prijelomi oko gležnja, najzahtjevniji za liječenje. Većina rekonstrukcija ligamenata izvodi se danas mini invazivnim zahvatom, dok se u vrijeme kad je profesor Janković počeo raditi koljeno moralo raskopati klasičnom operacijom. Nekoć su se ligamenti također i šivali, ali to nije bila dobra opcija za sportaše.

Jasno se vidi unutrašnjost zgloba

Profesor Janković tijekom 2013. i 2014. boravio je u Lionu, u bolnici koja je imala tradiciju vanjske fiksacije u liječenju pokidanih ligamenata. Tu je usavršio izvođenje operativnog zahvata istovremenom rekonstrukcijom prednjeg križnog ligamenta, ACL, i anterolateralnog ligamenta, ALL. Istodobnom rekonstrukcijom prednjeg križnog ligamenta i anterolateralnog ligamenta smanjuje se mogućnost ponovne ozljede ispod pet posto za mlade i aktivne sportaše, a kod ostalih bolesnika umanjuje se rotacijska nestabilnost i pojava degenerativnih promjena.

Operativni se zahvat obavlja artroskopski tako da je i trauma za tkivo minimalna. Uz korištenje svjetloprovodne tehnologije kroz maleni rez, liječnik ulazi posebnim instrumentom opremljenim svjetlom i kamerom u zglob te jasno vidi unutrašnjost zgloba. “Na taj način vidimo više nego prostim okom, što je vrlo važno jer su u pitanju milimetri. Kamera, naime, povećava sliku što pridonosi preciznosti. Na početku mi se to činilo iznimno teškim zahvatom, no kad usvojite potrebne vještine tada to postaje rutina”, objašnjava profesor Janković.

Nastoji imitirati anatomiju ligamenta

Profesor Janković nastoji imitirati anatomiju normalnog ligamenta, pa zbog toga najradije rekonstruira ligamente tetivom stražnje lože ili kvadricepsa. Za razliku od koljena, kad dođe do potpune rupture ligamenata na gležnju, problem se rješava konzervativnim liječenjem, vrlo su rijetke operacije i rekonstrukcije ligamenata. Čak i kod vrhunskih sportaša organizam bolje tolerira ozljedu ligamenata gležnja. Kod koljena taj nedostatak ligamenta tijelo ne može nadoknaditi, potreban je operativni zahvat.

Kod ozljeda ligamenata, objašnjava profesor Janković, oko 80 posto posljedica je samoozljeđivanja. “Igrača nitko ne udari, ali zbog naglog zaustavljanja, doskoka i promjene kretanja dolazi od povreda.” Žene su, priča, sklonije ozljedama prednjeg križnog ligamenta od muškaraca, ali i drugih vrsta povreda. One su ugroženije zbog slabijih mišića, ali i zbog nekih anatomskih razlika.

Igra je nekoć bila sporija, s manje kontakata

Profesor Janković ističe kako je većem broju povreda doprinijela i promjena strukture igre. “Nekoć se igralo sporije, igrači nisu bili tako brzi, a bili su i manje okretni. Danas su svi zbijeni u 30 metara terena, a u tako malom prostoru ima puno više kontakata. Također igrači su sve brži i snažniji pa su i sile koje se stvaraju veće što pridonosi nastanku ozljeda.”

Trener Manchester Citija Pep Guardiola već neko vrijeme upozorava na još jedan fenomen. “Prije sam imao 25 dana za pripreme, sada dobijem četiri-pet dana i pogledajte koliko je zbog toga igrača ozlijeđeno. Tjeraju nas da idemo u Aziju i SAD, moramo igrati protiv jakih suparnika i nije čudo što igrači fizički pate”.

Raphael Varane (30) osvojio je četiri naslova Lige prvaka i tri naslova La Lige te je igrao na tri Svjetska prvenstva za Francusku, no zbog preopterećenosti je odlučio prekinuti reprezentativnu karijeru. “Kao igrač osjećam se privilegirano što svakodnevno radim posao koji volim, ali osjećam da sve veći intenzitet nastupa šteti mojoj igri i zdravlju”.

Prije prvenstva nema vremena za pripreme

Nedavna studija FIFPro-a otkrila je da je gotovo polovica igrača koji su se natjecali na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu doživjela ekstreman ili povećan mentalni umor tijekom nezapamćeno opterećene sezone. Prije početka prvenstva praktički nije bilo vremena za pripreme, a po završetku mnogi su se igrači odmah vratili klupskim utakmicama.

Profesor Janković kaže kako je nekoć za igrače bila najveća opasnost preforsiranost na treninzima. “Sada je najveći problem zgusnuti raspored utakmica. Više nije toliko bitno kako treniraš, već kako se odmoriti od opterećenja te se osposobiti za slijedeće utakmice,” tumači profesor Janković te dodaje kako je sada bitno kako oporaviti i osvježiti igrača. “Po današnjem modelu priprema sportaša najbolji su treninzi utakmice, a kako je veliki broj utakmica, kondicija i snaga stječu se upravo na utakmicama.”

Zbog kvalitetnijih treninga i stručnije prehrane, programiranih odmora, sportaši su danas bolji, brži, snažniji, viši, sposobniji nego prije. Iz njih se zaista može izvući maksimum jer mogu izdržati veća opterećenja, premda je građa tijela ostala ista.

Danas se rano mora početi s treninzima

Kao što se danas drugačije trenira, tako je odbačena i nekadašnja teorija, da se djeca prvo moraju baviti bazičnim sportovima, atletikom, plivanjem i osnovama gimnastike, a da se nakon usmjeravaju na neki konkretan sport ovisno o sklonostima. “Nažalost, danas se mora rano početi treninzima, posebno u sportovima koji zahtijevaju istovrsne pokrete i ponavljanja. Možda bi nogomet mogao kasnije krenuti, ali sportovi kao tenis moraju se početi igrati vrlo rano, još u dječjoj dobi,” objašnjava profesor Janković.

Vrhunske momčadi, priča, zbog velikog broja nastupa moraju imati veliki broj igrača, a to se posebno odnosi na ragbi ili američki nogomet. “Te momčadi imaju po 60 do 70 igrača, jer tijekom sezone mnogi igrači otpadaju zbog povreda.” Profesor Janković ističe kako prije desetak godina, ako ste bili talentirani, niste trebali imati besprijekorne fizičke predispozicije da uspijete. “Danas međutim nema šansi da uspijete bez snažne fizičke građe.”

Genetske predispozicije se ne mogu mijenjati

Premda su vrhunski sportaši pripremljeni da izdrže golema opterećenja, jedna stvar se, upozorava profesor Janković, ipak ne može promijeniti. “To je genetska predispozicija za nastanak ozljeda. To ponajviše ovisi o građi tijela i strukturi mišića. Primjerice, kod sportašica koje mogu više ispružiti koljeno, to zovemo hiperekstenizija, koje su elastičnije, kod njih je veća mogućnost da dođe do ozljede križnih ligamenata.”

Jednak problem imaju sportaši koji imaju nesrazmjer u muskulaturi što ih također čini sklonijima za povređivanjem. To je razlog zašto se neki sportaši često ozljeđuju, a neki rjeđe. “Zbog toga imate adolescente koji su super talentirani, ali i zbog neke slabosti tjelesne građe nisu uspjeli postići maksimu. Neki ljudi pak nemaju kvalitetu tkiva da mogu izdržati visoki intenzitet treninga koji je nužan preduvjet za uspjeh svakog vrhunskog sportaša.”

Tkivo ponekad ne može pratiti talent

Profesor Janković ispričao je kako je kao mlad liječnik pratio jednu iznimno talentiranu juniorku atletičarku koja je bila među najboljima u Europi. “No kad bi podigla intenzitet treninga na višu razinu, što je bilo nužno, u pravilu bi se ozljeđivala. Dakle, imala je talent, ali ne i tkivo koje bi moglo izdržati napore.”

Iskusni stručnjaci i liječnici mogu procijeniti i predvidjeti ima li neki mladi čovjek predispozicije koje dovode do veće učestalosti ozljeda. “No, teško je nekome reći: nemoj se baviti sportom jer nemaš predispozicije. Možda će se radom i trudom takvi nedostaci i manjkovi nadoknaditi.”

Kod nogometaša najčešće su kontuzije koje su posljedica sudara ili udaraca, no te povrede ne zahtijevaju duži odmor ili terapiju. Zatim po učestalosti slijede ozljede mišića. “Riječ je obično istegnućima, pa parcijalnim rupturama, kad napukne manji ili veći broj mišićnih vlakana te kompletnim pucanjem mišića. Te ozljede mogu biti posljedice prenaprezanja, one najčešće nisu izazvane mehaničkim djelovanjem sile, kao uganuta noga ili koljeno.”

Opasnost od infekcija uvijek postoji

Akumulacija napora najčešće se odražava na tetivama i tada zbog preopterećenja, dolazi do povreda. U sportovima gdje nema kontakta, kao što su odbojka ili gimnastika, dominiraju ozljede koje su nastale opterećenjem ili akumulacijom umora.

Na pitanje kako je moguće da su naša skakačica u vis Blanka Vlašić i najveći američki sportaš svih vremena, Tom Brady, igrač američkog nogometa, koji su išli na operacije kod najboljih svjetskih liječnika, ipak dobili infekciju.

“Opasnost od infekcija uvijek postoji. Bakterija živi na koži, pa je nemoguće očistiti mjesto zahvata da bude nula bakterija. Osim toga posrijedi je cijeli niz okolnosti, ulogu igra i faktor sreće, a prvenstveno sve ovisi o imunitetu organizma. Pogotovo koliki je stres izazvala operacija”. Kod endoskopskih operacija značajno je manje infekcija, oko 0,5 posto, dok je kod ostalih zahvata oko dva posto ili više.

Sportaši teško podnose vijest o ozlijedama

Sportaši u prvi mah, priča profesor Janković, teško primaju vijest o ozljedi, pogotovo ako je povreda ozbiljna. “Još teže takve vijesti primaju roditelji sportaša koji su nerijetko uložili sve što imaju kako bi im dijete postalo vrhunski sportaš. Stoga ne čudi da strepe nad svojim projektom.”

Sportaši kroz proces rehabilitacije, napominje profesor Janković, uvijek iznađu snagu jer su visoko motivirani, više nego obični pacijenti. Njihova je posvećenost rehabilitacijskom procesu puno veća jer su naučeni vježbati i raditi, a osim toga znaju da im o tome ovisi i nastavak karijere. “Današnji vrhunski sportaši puno su posvećeniji radu, treninzima i utakmicama od prethodnih generacija jer se danas ne može uspjeti bez apsolutnog angažmana. Nekoć su sportaši mogli dopustiti malo opuštanja, ali danas je to nemoguće”, napominje.

Ozlijede od prometnih nesreća neusporedive

Kod sportaša je dodatni problem to što su nakon operativnog zahvata ponovno izloženi visokom intenzitetu treninga i utakmica, pa može doći do obnove ozljede. A to je onda još teže sanirati, a i psihološki loše djeluje na sportaša.

Profesor Janković objašnjava kako su ozljede koljena i nogu nakon prometnih nesreća neusporedivo teže od ozljeda sportaša. “Možda sam u karijeri susreo dva sportaša koji su imali luksaciju koljena, odnosno kojima su im bili potrgani svi ligamenti. U nesrećama toga ima neusporedivo više i to su najsloženiji zahvati.”

Tako je nedavno obavio iznimno složen zahvat na mladiću kojemu su u prometnoj nesreći stradali ligamenti, pa je trebalo napraviti rekonstrukciju četiri ligamenta desnog koljena. “Zahvaljujući ovoj operaciji pacijentu je omogućena stabilnost koljenskog zgloba i mogućnost oporavka nakon teške ozljede.”

Vrlo su mu izazovne operacije kuka

Iako najviše operira koljena, priznaje da voli raditi endoskopske operacije na kuku. “To je za mene veći izazov nego koljeno. Bavio sam se i kirurgijom ramena, ali kako je bilo puno pacijenata za koljeno, to sam na kraju zapostavio. Endoskopske operacije kuka počele su se raditi nešto kasnije, to me je privuklo, pa sada najčešće operiram koljeno i kuk.”

Profesor Janković redoviti je profesor na Kinezološkom fakultetu te je nositelj kolegija Prevencija ozljeda sportaša te Sportska medicina i higijena. Objavio je šezdesetak znanstvenih i stručnih radova te više popularnih članaka u različitim publikacijama. Usavršavao se Napulju, Rotterdamu, Ljubljani, Las Vegasu, Portu, Baselu, Amsterdamu, Hamburgu, Parizu, Rosemontu u SAD, na Medicinskom fakultetu u Dusseldorfu…

Pratiti reprezentaciju je vrlo emocijalno

Opredijelio se za specijalizaciju sportske medicine jer je njegov otac bio vrhunski sportski liječnik koji je umro vrlo rano, dok je on imao samo 16 godina. “S obzirom na to te da sam volio sport i bio vatreni navijač Dinama koji je išao na gotovo sve utakmice, bilo je logično da se bavim i sportskom medicinom”.

Stoga ne čudi da je profesor Janković bio liječnik Dinama i reprezentacije, a danas je voditelj medicinskog tima Dinama i član medicinskog tima hrvatske nogometne reprezentacije. Bio je liječnik nogometne reprezentacije na pet svjetskih nogometnih prvenstva: 1998., 2002., 2006., osvojio je srebrnu medalju na SP 2018. te brončanu medalju na SP 2022. godine. “Imao sreću da sam bio na ta dva prvenstva i to je bio za mene, kao vatrenog navijača, bio veliki emocionalni događaj.”

Profesor Janković dva puta je radio kao liječnik s nogometnom reprezentacijom Irana. Uz nogometaše, profesor Janković liječio je i brojne rukometaše i košarkaše. Često mu dolaze sportaši iz susjednih država, BiH, Crne Gore, Srbije, pa i Albanije. Liječio je gruzijske hrvače koji su osvajali medalje, a liječio je i jednu rusku rukometašicu koja je igrala u reprezentaciji i koja je osvojila medalju u Rio de Janeiru. Nedavno mu je došao i jedan nogometaš iz Srbije kojega je uputila njegova menadžerska agencija.