Ovaj tip napisao je knjigu koja daje možda najbolji uvid ikad u promjenu spola. Do najčudnijih detalja

Amerikanac Chris Edwards prije dva dana objavio je knjigu pod nazivom Balls: It Takes Some To Get Some. U njoj nas vodi kroz sve detalje, ponekad i prilično jezive, svojih operacija kojima se kroz pet godina podvrgnuo kako bi promijenio spol. Vice donosi dio iz knjige.

---

U periodu od 2002. pa do 2007. operiran sam 22 puta. Ako to razlomite, u grubo se radi o jednoj operaciji svaka tri mjeseca. Neke su zahtijevale nekoliko noćenja u bolnici i nekoliko tjedana oporavka u Nashvilleu. Ta “vikend čuda” odvijala su se u doktorovoj ambulanti u kojoj sam bio budan i glumio njegovog asistenta.

Jednom sam bio oduzet zbog Novocaina i vidio sam svoju krv, ali mi nije bio problem dodavati doktoru instrumente, stvarati pritisak s gazama kad je trebalo ili držati svoje buduće spolovilo pod određenim kutem tijekom šivanja, rezanja ili spaljivanja tkiva. Te novootkrivene medicinske vještine uštedile su mi tisuće dolara bolničkih računa.

Osjećao sam se kao da sam u Danteovom 10. krugu pakla

Na kraju, moja 5-godišnja potraga za muškim genitalijama koštala me više od 100 tisuća dolara, ne uključujući troškove putovanja. Bio sam više nego sretan što su moji roditelji imali sredstva kako bi platili moje operacije. Bog zna da ih ja nisam imao. Kao ni većina ljudi koji se danas nalaze u mojoj situaciji. To je razlog zašto sam jedan iz vrlo malene grupe transrodnih muškaraca u ovoj zemlji koji su odlučili ići do kraja s operacijom genitalija.

Kao što sam spomenuo, “delux model” nije jeftin ili jednostavan. Radi se o skupom, bolnom i dugotrajnom poduhvatu s potencijalnim komplikacijama i bez ikakvih garancija što se tiče estetike ili uzbuđenja. Bilo je poprilično strašno, a ponekad sam se osjećao kao da sam u nečem što izgleda poput Danteovog desetog kruga pakla. No sve bih iznova učinio kada bih morao. Taj osjećaj da sam napokon kompletan – ili da sam ono što zbilja jesam – nadmašuje sve.

Bilo mi je lakše što svi oko mene znaju

Kad smo kod toga, mnogi ljudi koji su transrodne osobe biraju da ne odu na operaciju, čak ako si je mogu priuštiti. Za to može postojati mnoštvo razloga: bol, rizik, strah, nejasan rezultat, nedostatak podrške ili su jednostavno sretni sa svojim tijelom i ne osjećaju potrebu za promjenom. To me dovodi do važne točke: nikada ne biste smijeli pitati nekoga tko je transrodan je li bio na operaciji ili se planira operirati.

Kao prvo, to vas ne tiče. Drugo, to je uvredljivo jer postavljanjem tog pitanja implicirate da osoba nije onog spola kojim se osjeća osim ako se ne podvrgne promjeni genitalija. Činjenica je da spolni identitet nije definiran onime što se nalazi u vašim gaćama; on je definiran onime što je u vašoj glavi. To je nešto o čemu nitko ne postavlja pitanja ili razmišlja osim ako se ne slaže s tijelom s kojim su se rodili. Zbog toga mnogi ljudi koji nisu transrodni imaju toliko problema u shvaćanju kako je to biti u našim cipelama, i zbog čega često osjećaju potrebu postavljati tolika pitanja.

S bliskim ljudima sam dijelio sve krvave detalje

Unatoč tome što mnogi članovi transrodnih zajednica smatraju temu operacija pretjeranom, ja sam bio poprilično otvoren po tom pitanju. Nije me bilo briga znaju li ljudi idem li na operacije. To mi je zapravo bilo manje stresno, jer sam tako znao da to ne moram skrivati, naročito na poslu. Što sam trebao napraviti? Izmisliti 22 različite priče o tome zašto me neće biti u uredu tjednima u to vrijeme?

Bilo je olakšavajuće što mogu biti iskren. Jednostavno bih rekao “Idem na operaciju”, a ljudi bi samo rekli “Ohhhh”, i nekako kimnuli glavom. Kad bih se vratio s bolovanja svi bi me pitali kako je prošlo – više iz iskrene zabrinutosti nego zbog ičeg drugog – i pričekali su da im ponudim bilo kakve informacije koje sam bio spreman podijeliti.

Naravno, moji bliski prijatelji i obitelj bili su upućeni u sve krvave detalje – djelomično zbog toga što volim pretjerano dijeliti i djelomično zato jer su bili znatiželjni i htjeli su biti upućeni. Pokušao sam objasniti osnovnu proceduru pojmovima koje će oni razumjeti, što je bio pravi izazov jer sam i sam teško shvaćao sve.

Prvo mi je cijev bila pričvršćena ispod pupka

Doktor mi je sve objasnio najmanje tri puta, no još uvijek nisam mogao procesirati sve tehničke detalje – kao kada sam izgubljen i netko mi daje upute koje se počinju komplicirati. Samo bih kimao glavom, no ako bi mi bilo potrebno više od tri koraka da se vratim na pravi put, samo bih prestao slušati.

Najjednostavniji način na koji sam mogao opisati prvu fazu svoje operacije je bilo da je doktor koristio moje abdominalno tkivo i dio kože s mog bedra kako bi se kreirala vertikalna cijev veličine ručke kofera. Jedan kraj bi bio pričvršćen ispod mog pupka, a drugi na moju pubičnu kost. Nakon tri mjeseca, vratio sam se na drugu fazu procedure, u kojoj bi gornji dio ručke ispod mog pupka bio otpušten kako bi mogao visiti.

Rasprava s prijateljicama o obujmu

To je potaknulo veliku raspravu kod moji ženskih prijateljica koje su, nakon što su saznale da imam neku kontrolu nad dimenzijama penisa, osjetile potrebu da se uključe. Osim tvrdnje da se “ne radi o veličini vala, već o kretanju oceana”, većina ženskih savjeta koje sam dobio je da je veličina bitna, no dužina nije toliko bitna koliko je bitan obujam.

“Definitivno ne želiš nadimak ‘penis igla'”, rekle su mi. “Neka izgleda kao limenka pive!”

Dubinska rasprava s doktorom o veličini penisa

Ti komentari doveli su me do dubinske rasprave s doktorom o veličini mog penisa. Negdje sam pročitao da je prosječna dužina penisa oko 7,5 do 9,5 centimetara kada nije u erekciji i 12,7 do 14 centimetara kada je u erekciji. S obzirom da će moj penis ostati jednake dužine u obje situacije, morao sam se odlučiti na veličinu koja će biti prihvatljiva u obje situacije.

Doktor je rekao da će za početak napraviti držak duži nešto više od 15 centimetara i da ga u kasnijoj fazi može produžiti ili smanjiti za još 5 centimetara. Rekao je da ne može ništa obećati po pitanju mog opsega s obzirom da će to ovisiti o mom abdominalnom tkivu i koži, no uvjerio me da me definitivno neće zvati “penis igla”.

Doktor je imao drugačije planove

Dodao je kako većina tipova dolazi sa željom da imaju veći penis i onda to završi tako da se vrate i žele smanjiti penis jer im je naporno šetati s tim cijeli dan – pogotovo kod pacijenata koji su niski poput mene. S obzirom da će moj penis većinu svog vremena provoditi u mojim gaćama, više sam se oslanjao na prosječnu veličinu nego na veličinu koju imaju porno zvijezde. No, moj doktor je imao drugačije planove.

Sve je bilo mračno. Mogao sam čuti glasove, no nisam mogao shvatiti riječi. Za jedan glas s grčkim naglaskom koji je bio iznimno živahan znao sam da pripada mom doktoru. Tako je, ja sam u bolnici. Pokušao sam ponovno otvoriti oči, no kapci su bili preteški. To se vjerojatno događalo zbog djelovanja anestezije. Zatim sam čuo smijeh i dva glasa koja su pripadala mojim roditeljima

‘Isuse Kriste! Ta stvar je veća od moje!’

“Što je toliko smiješno?”, promumljao sam pokušavajući otvoriti oči.

“Hej, Chris”, rekao je doktor veselo. “Budan si.”

“Bok, Shtine”, čuo sam riječi svoje majke i osjetio kako me lagano poljubila u čelo.

“Hoće li me odvesti sada?”, pitao sam hvatajući mutni tračak njih troje koji su stajali nadamnom poput planine Rushmore prije nego sam opet zatvorio oči.

“Sređen si”, rekao je moj otac toplo. Osjetio sam kako njegova ruka miluje moju nogu.

“Bio si unutra šest sati”, dodala je mama.

“Dao sam ti 20 centimetara”, objavio je doktor.

Sjećam se da sam nešto promrmljao kako ne trebam pomoć prilikom dizanja, na što su se svi nasmijali, a onda sam osjetio propuh ispod mog struka pa sam pretpostavio da su deke maknute s mene.

“Isuse Kriste!”, čuo sam kako je rekao moj tata. “Ta stvar je veća od moje!”