Ovaj je čovjek napustio jako dobro plaćeni posao kako bi živio u kolibi u zabiti (i objasnio je zašto je to učinio)

Engleski je bankar Jon Watkinson prije četiri godine odlučio napustiti svoj jako dobro plaćen posao u banci i otići živjeti na zabačenom otoku u južnom Laosu. Watkinson, kojemu je sada 31 godina, prije četiri je godine kupio kartu u jednom smjeru i još uvijek nije požalio. Štoviše, kaže da nikad nije bio sretniji, iako je svoju kolibu morao sam napraviti, hranu mora sam loviti, a kupanje i pranje veša obavlja u obližnjoj rijeci. O tehnološkim tekovinama modernoga doba, dakako, nema niti govora.

Kaže da mu jedino nedostaju obitelj i prijatelji, koji podržavaju njegov životni odabir. U bankarskom je biznisu od devetnaeste godine, a karijera mu je brzo napredovala pa je u kratkom roku počeo jako dobro zarađivati. Međutim, to mu se nije svidjelo. “Mrzio sam buđenje od ponedjeljka do petka. Vozio sam se podzemnom i gledao sve te sive duhove, koji su izgubili volju za životom. Znao sam da trebam promjenu”, kazao je Watkinson.

Morao je nešto napraviti

“Trenutak prosvjećenja dogodio se kad sam se na poslu osvrnuo u kolege koji sjede i tipkaju na računalima. Nisam vidio što proizvodimo. Samo smo proizvodili mailove i ništa što bi na bilo koji način vrijedilo”, kazao je Watkinson i kazao da je to bio okidač kad je shvatio da nešto mora sam napraviti.

Dao je otkaz na poslu, prodao sve što je imao i otišao putovati. Otkrio je Don Det, na kojemu živi oko četiristo ljudi, i oduševio se toplom dobrodošlicom domorodaca, kao i vrlo jednostavnim načinom života. “Našao sam mjesto za koje sam pomislio da na njemu mogu pustiti korijenje i nešto promijeniti. Sviđa mi se ovdje, a dugujem ovoj zemlji, jer mi je vratila vjeru u čovječanstvo koju sam izgubio u Velikoj Britaniji”, kaže Watkinson.

Lokalno mu stanovništvo vratilo vjeru u čovječanstvo

Priznao je da nije bilo nimalo lagano napraviti vlastitu kolibu od bambusa. Lokalno ga je stanovništvo gledalo kao bebu, kaže, jer ništa nije znao sam. “Znao sam koristiti mobilni telefon i laptop, a ovdje su te vještine potpuno beskorisne”, kazao je. Tehnologija mu ne treba, ali struju ima, jer mu treba za frižider i ventilator, kako bi mogao preživjeti vlagu u zraku. “Struja mi je najveći trošak i plaćam je petnaest funti mjesečno. Troškovi života mnogo su mi niži od onih u Engleskoj”, rekao je Watkinson.

Svako jutro ide u sedam kilometara dugu šetnju, tijekom koje ga prate lokalni psi. Obzirom da u blizini nema dućana, sam se mora pobrinuti za hranu. Pojede samo ono što sam ulovi ili ubere. Kaže da ima i problem u ljubavi. Ne može se tek tako upoznati s lokalnom ženom, jer običaji nalažu da se dvoje ljudi, koji žele stupiti u vezu, odmah vjenča. Traži ženu koja će pristati na njegov način života. “Vidim svoju budućnost ovdje, bez sumnje. I trebao bih nekoga tko će se jednako tako posvetiti ovakvom načinu života”, zaključuje.