Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Život

Ovaj je tip napustio posao koji ga je učinio milijunašem da bi trčao (pa istrčao 50 maratona u 50 dana)

Sada je ispričao zašto i što ga tjera da trči

FOTO: vimeo

Dean Karnazes je maraonac koji je, uz brojna druga postignuća, uspio istrčati dužinu 50 maratona u 50 uzastopnih dana. Za Melmagazine je ispričao kako mu je to uspjelo i što ga tjera da trči.


Nešto praiskonski u meni tjera me da trčim. Nešto u mom DNK. Postoje teorije prema kojima smo stvoreni da trčimo, ali mislim da smo zatomili taj nagon jer u modernom svijetu za trčanje nema potrebe. Neki od nas ipak još uvijek žude za osjećajem slobode i pokreta, a trčanje je najčišći način da taj osjećaj ostvarimo. I najbolniji također.

Stvoren sam za trčanje

Rođen sam s muskulaturom koja je stvorena za trčanje. Kada sam posjetio selu u Grčkoj iz kojeg moja obitelj potječe, nisam mogao vjerovati koliko smo svi zapravo slični. Čak i oni koji nisu bili u najboljoj formi imali su nevjerojatno snažne noge koje su nasljedili od prijašnjih generacija.

Trčanje 50 maratona u 50 dana svejedno je bilo nešto najteže što sam ikada učinio. Bilo je dana kada bih pomislio kako je zapravo lako. Kako me ništa ne boli i kada sam znao da to mogu izvesti. Taj osjećaj nikada nije potrajao. Ubrzo nakon toga imao bih katastrofalan dan i počeo bi sumnjati. Zato mi tih 50 dana toliko znači. Jer se nikada nisam osjećao kao da to mogu samo tako izvesti. Doslovno sam se do trenutka kada sam vidio ciljnu liniju posljednjeg maratona pitao hoću li uspjeti.

Moraju me fizički maknuti, inače ne odustajem

U jednom sam se trenutku onesvijestio i morali su me iznijeti s ceste. To je dio mog obećanja prije svakog maratona. Da će me se morati fizički odstraniti sa staze prije no što odustanem. Ako ne osjetim da svom tijelu radim trajnu štetu, što nisam osjetio nikada, neću stati.

Teško je opisati osjećaj trčanja više od 560 kilometara odjednom. Mentalno sam bio negdje drugdje. Kada trčiš takve udaljenosti um te napusti. Djelom zbog nedostatka sna, djelom zbog iscrpljenosti. Sjećam se samo sitnica. Nekakvog kioska uz put. Nekog intervjua. Helikoptera iznad moje glave. Ali ta su sjećanja samo nepovezani fragmenti.

Halucinacije

Nisam zaboravio ni više halucinacija koje sam doživio. Iz razgovora s drugim sportašima znam da nisam jedini kojem se to dogodilo. Ljudi su mi pričali o poštanskim sandučićima uz stazu koji su se pretvarali u pseće glave. Drugi o dinosaurima u daljini. Ja sam vidio kopača zlata dok sam trčao preko Death Valley.

Bio je tako životan: imao je sive tregere i veliku bradu. Prilazio mi je sa zlatnim loncem. ”Vode, trebam vode” rekao je, pa sam ulio malo vode u njegov zlatni lončić. Voda se razlila po cesti. Tek sam tada shvatio da nije stvaran.

Kada se takve stvari dogode pitaš se bi li trebao raditi to što radiš. U tom trenutku preživljavaš. Samo pokušavaš opstati. Kada sve prođe i kada se prisjećaš, pitaš se događaju li se takve stvari ljudima prije nego što umru.

Spartatlon

Najteža pojedinačna utrka u životu bila mi je Spartatlon u Grčkoj. Trčao sam svuda po svijetu i msilio sam si ”Hej, pa to je samo 246 kilometara. Koliko teško može biti?” Ali Spartatlon je najteža utrka na svijetu i bila je izazov zbog više razloga. Pokušavao sam kopirati prehranu Fidipida, glasnika koji je otrčao prvi maraton i tako spasio Atenu od invazije Perzijanaca. Jeo sam samo smokve, masline, sušeno meso i pastu od meda i sezama. Nisam imao nikakve napitke pojačane elektrolitima. Oslanjao sam se samo na vodu.

S takvim utegom utrka me stvarno testirala. Prema legendi Fidipid je stigao u Atenu i umro. Svi smo mi mogli tako završiti. Radio sam to jer sam htio shvatiti kako je taj mitski događaj uspio usmjeriti moderno čovječanstvo. Postojale su tolike glasine oko bitke kod Maratona i tog epskog trka i ja sam samo želio saznati istinu.

Najteže mu je bilo odgojiti kćer

Trčao sam ultramaratone na svih sedam kontinenata. Dva puta sam trčao maraton do Južnog pola, a trčao sam i preko Sahare. No, najteži ultramaraton bio je odgajanje moje kćeri tinejdžerice. Ništa nije brutalnije od toga. Testira te na potpuno dugačije načine.

Obitelj me nikada nije pokušala odgovoriti od nečega što bi naumio. Jednostavno vide moju strast. To je moj identitet i ono za što živim. Mislim da to nikada ne bi dovodili u pitanje. Moja me djeca ovakvog poznaju cijeli njihov život. To je moj posao. Utrka u kojoj se onesvijesnim je samo malo teži dan u uredu.

Lov na snove

Bio sam milijunaš prije tridesete zahvaljujući mom poslu, ali sam sve ostavio kako bi se bavio trčanjem. Bila je to najstrašnija stvar koju sam ikada učinio. Imao sam stabilnu plaću, besplatno zdravstveno, dionice i službeni auto. Sve sam to napustio kako bi se bavio nečim za što nisam mogao znati hoće li donositi novac. Neki ljudi cijeli život žive u stanju tihog očaja. Ja nisam jedan od njih. Znao sam da ću ili biti jedan od onih koji žive konvencionalno, ili ću riskirati i otkriti tko sam zapravo.

Hvatao sam puno snove i većinu sam uhvatio. Manje više sve što sam započeo na kraju sam i završio, ali još je mnogo snova na kojima još radim. Nadam se da ću ispuniti i njih. Kada trčim, ne razmišljam o ničemu osim o tom trenutku. Pokušavam samo stavljati jednu nogu ispred druge. Ne raumišljam o ničem drugom. Gotovo kao da sam u transu. U tom stanju možeš puno izdržati. Za to treba dosta mentalne discipline, ali kada nešto želim, sve vidim crno -bijelo.

Nema nijansi sive. Samo želim postići svoj cilj. Ili umrjeti pokušavajući. Tako razmišljam.