Nekad je nužno odabrati stranu

Ovako je Hrvatska, zbog sitnih interesa i korupcije, šutnula Teslu kad nam se nudio prije 129 godina

Zaboravljena epizoda o čovjeku kojeg smo stavili na euro: 1892. htio je pomoći Zagreb da uvede struju

Gradski tajkuni poput Pongratza i Pristera 1873. godine osnovali su Zagrebačko plinarsko društvo, bez naročite neizvjesnosti po pitanju poslovanja: ugovori s gradom garantirali su solidan godišnji dohodak. Reakcija plinarskih momaka na nadobudne prijedloge nekog američko-ličkog idiota, bila je lišena pozitivnih nota. A Zagreb gradske struje, punih 15 godina

O pravom našem odnosu prema Tesli, i ne samo Tesli, najljepše svjedoči čuvena anegdota njegovog posjeta gradu Zagrebu, 1892. godine, na poziv gradonačelnika Amruša. O toj zgodi pisalo se u hrvatskim novinama više puta, baš dosta zadnjih godina – uz nekoliko izvjestiteljskih felera i propusta, pa ono što nije napisano više kazuje od onog, što jest.

Svježi Amerikanac, mundijalno priznati Nikola Tesla, dakle, iz New Yorka je preko Pariza stigao do Zagreba, odakle će putovanje nastaviti prema Budimpešti i Beogradu. Na poziv Milana Amruša, boravak u Zagrebu iskoristio je za obraćanje gradskim vijećnicima, da im razloži sve prednosti elektrifikacije. Tesla je opširan, ali konkretan; objašnjava financijske performanse električnih centrala (godišnji profit od 6-8 posto), prednost izmjenične struje, način funkcioniranja tramwaya, razinu potrebne investicije i političko-društvenu važnost uvođenja električne rasvjete. Preporučuje dva mlada zemljaka, “dva genijalna tehničara”, kaže, koji bi mogli pomoći nabaviti mašineriju i lansirati cijelu stvar, i nudi vlastite konzultantske usluge, bez naknade, da netko ne prevari Grad po pitanju nabavne cijene.

Izvještaji u kojima nema ključne stvari

Nikola Tesla, tada 35-godišnji američki izumitelj s laboratorijem koji je zauzimao čitav kat jedne zgrade na njujorškoj 5. aveniji, vlasnik niza unosnih patenata i obećavajućih nacrta, sanjar i manijak koji će se kroz godinu-dvije početi družiti s Markom Twainom, raditi na brodu s bežičnim upravljanjem i sanjati o bežičnoj struji i komunikaciji, 1892. godine Gradu Zagrebu nudio je besplatnu pomoć za projekt uvođenja gradske struje. Jer smo imali sreću, jer je genije rodom odavde, jer u nas progres ne može biti rezultat društvene organizacije, već pojedinačne inspiracije, nekad Tesla, danas Rimac, a nikad sustav koji stvara tesle i rimce. A kako je ovo priča o nama, a ne o njemu, možete pogoditi u kojem smjeru ide.

Iz Teslinog davnog nastupa kontemporarni izvještaji – kontemporarni nama, a ne njemu – sladostrasno vade rečenicu u kojoj se Tesla, tijekom izlaganja pred gradskim poglavarima, deklarirao kao ponosni sin ove zemlje, kojem dužnost nalaže da joj pomogne. To, čitamo u nedavnim člancima, krunski je dokaz da se smatrao sinom hrvatskim, a ne srpskim, kao da su izlaganje, putovanje, elektrificiranje i čitavo njegovo djelovanje osmišljeni samo radi adresiranja te krucijalne točke. Ako je umio smišljati tehnologije 100 godina unaprijed, možda je istom providnošću mogao vidjeti hrvatsko-srpske odnose, pa nam je kao testament, iz zezancije, ostavio tu izjavu, kasnije ugraviranu na Ćiril-metodsku, da se mlatimo oko toga čiji je sin bio, umjesto oko toga što nam je sin nudio.

Kako objasniti da do projekta nije došlo?

O tome da se vjerojatno radilo o usputnoj i kurtoaznoj rečenici uljudnog i uspješnog čovjeka s Pete avenije, uz naglasak na ono da nam želi pomoći, a ne da je sin naš narodni, jasno ni riječi. Izvještaji su, međutim, istaknuto tanki oko druge, osjetno važnije točke: ako je Nikola Tesla Zagrebu nudio struju 1892., zašto je Zagreb nije uveo sve do 1907.? Zašto, umjesto da bude jedan od električnih pionira, uz pomoć Teslinih tehničkih i kadrovskih prijedloga, grad Zagreb bira biti jedan od električnih nazadnika? Budimpešta već ima električne tramvaje, a uskoro će uvesti električnu podzemnu. U naše se krajeve vratio najveći svjetski stručnjak za elektrifikaciju da nam pomogne, pa što se onda dogodilo?

Tu se novootkriveni teslofili služe u nas najpopularnijim oruđem, idealnim kad god se pojave teška pitanja, pa iz rukava vade šuplje fraze i opća mjesta – ovom prigodom o “nedostatku kapitala” i “političke volje” za Teslin zagrebački projekt, insinuirajući valjda da ga je zaustavila mađaronska ruka Khuen-bana, notornog Hedervarija, kojeg do 1907. nije bilo već godinama, ako ostajemo u areni nacionalnih sukoba. A prava je istina sljedeća: devetnaest godina prije Teslinog izlaganja, gradski tajkuni poput Pongratza i Pristera osnovali su Zagrebačko plinarsko društvo, otkupivši 1873. godine unosan plinski posao od Augsburškog plinarskog društva, bez naročite neizvjesnosti po pitanju poslovanja: ugovori s gradom garantirali su solidan godišnji dohodak, decenijama.

Zemlja ga ga je šutnula zbog sitne love

U sklopu tog javno-privatnog partnerstva, svojim su preskupim plinom punili sve gradske lampe, njih nekoliko stotina – Bandićev je testament da nije izumio ni stvorio baš ništa, što već odavno nije isprobano, od švindlova do vodoskoka – pa se može pretpostaviti kako je reakcija plinarskih momaka, tog Prvog plinarskog društva prije Prvog plinarskog društva, na potencijalno dokidanje lukrativnog monopola, i to po nadobudnim prijedlozima nekog američko-ličkog idiota, bila, razumljivo, lišena pozitivnih nota. A Zagreb gradske struje, punih 15 godina. Bilo je, dakle, love, ali je nije bilo za njega. Kako li se morao osjećati, što mu se motalo po glavi, kako si to objasniti i što bi si tek mislio, o kakvoj bi šizofreniji razmišljao, da može čuti kako smo ga stavili na svoju novu lovu, na euro? Zemlja, koja ga je zbog sitne love odbila, sada će na sitnu lovu staviti njegovo lice.

I to je sve što o pravoj naravi ove stvari treba znati, tada i sada: posesivno i isprazno rodoljublje; opća mjesta i jeftine fraze; gradski dilovi i monopoli, dok svijet oko nas ide dalje. Teslu smo naravno prigrlili kad je nepobitno prigrljen vani, u naletu ubojitog koktela malograđanske ksenofilije i ksenofobne posesivnosti, dok smo tog ponosnog sina naše zemlje u stvarnosti nogom kresnuli u rit, da nam ne ometa dobro uhodane kanale prihoda – kaj taj uopće želi i kaj on misli da zna? E sad, da nam svoje usluge nije nudio besplatno, i to još usluge kontrole troškova!, nego za ozbiljnu lovu, s time bi se već nešto dalo, po dobro uhodanom financijskom instrumentu rikverca, veoma tradicionalnom na našim prostorima.

Je li povijesna nepravda sada ispravljena, mogu li kovanice vratiti godine, jesmo li danas ljudi koji bi izbacili plinare i inaugurirali strujaše? Ili je možda lakše držati se jeftinih pitanja i sitnih prijepora, o pravoj zemlji ponosnog našeg sina…