Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Borko Vukosav

Ovi mladi ljudi odlučili su ostati u Slavoniji i uvjereni su da će zarađivati više od svojih roditelja. Donosimo njihove priče

Milenijalci iz Osijeka otkrivaju nam što je za njih zakon posao budućnosti

Ovi mladi ljudi odlučili su ostati u Slavoniji i uvjereni su da će zarađivati više od svojih roditelja. Donosimo njihove priče

Milenijalci iz Osijeka otkrivaju nam što je za njih zakon posao budućnosti

FOTO: Borko Vukosav

Od 100 milenijalaca iz cijele Hrvatske čak ih 87 misli da se u Hrvatskoj može raditi zakon posao, a 72 ih tvrdi da će živjeti bolje od svojih roditelja. A što ih čeka u budućnosti na poslu? Hoće li im glavna konkurencija biti roboti? Uz priče mladih Slavonaca završavamo serijal o zakon poslu koji donosimo u suradnji sa zakon poslodavcem, Zagrebačkom pivovarom.

Na staru godinu 2014. Eva Bošković iz Bistrinaca kod Osijeka spustila se, sama, na livadu ispod Harbour Bridgea u Sydneyu. Mještani Sydneya, prepričava Eva, imaju običaj na toj livadi napraviti piknik i gledati novogodišnji vatromet nad zgradom opere, scene koje kasnije obiđu svijet putem televizijske razmjene. “Nitko od ekipe s kojom sam radila nije htio ići sa mnom. Svi su to već vidjeli, nije im se dalo. Išla sam sama. Raširila sam svoju dekicu i čekala. Odmah do mene smjestila se grupica ljudi koja je govorila naš jezik i nisam si mogla pomoći, a da ih ne prisluškujem. To mi je možda bio najnostalgičniji trenutak u Australiji. Mislim, prekrasno je to sve. Na kraju mi je i taj doček ispao divan. Kad bih putovala na posao vlakom, gledala Sydney ispod sebe, osjećala sam se kao da sam u filmu. Ali malo to vrijedi bez tvojih ljudi. Bez prijatelja”, govori.

Eva Bošković: ‘Nema love zbog koje bi se vratila u školu’

Eva danas ponovno živi u Bistrincima i vlasnica je online škole za učenje stranih jezika. Jedna je od mladih ljudi iz Osijeka s kojima smo razgovarali u sklopu trećeg nastavka serijala o stavovima 100 hrvatskih milenijalaca o poslu i radu. Nakon što smo s mladima iz Zagreba razgovarali o tome što je za njih zakon plaća, a s mladima iz Splita o tome što je zakon radno vrijeme, s milenijalcima iz Osijeka i okolice pričali smo o zakon poslu budućnosti.

Zanimalo nas je jesu li optimisti? Misle li da će živjeti bolje od generacije svojih roditelja? Koje su najveće prepreke koje vide pred sobom kad znanstvenici s Oxforda predviđaju da će čak 47 posto radnih mjesta nestati u narednih petnaestak godina? Što žele od svojih karijera i kako definiraju uspjeh? Sve to zanima jednog zakon poslodavca.

Perspektiva u Slavoniji

Eva, na primjer, kaže da više nikada ne bi htjela raditi u školi. Nakon što je završila studij engleskog i njemačkog jezika, zaposlila se kao nastavnica u jednoj osječkoj osnovnoj školi, a to ju je iskustvo vrlo brzo poslalo na, gotovo doslovno, drugi kraj svijeta. Nakon što je zaključila svoje prve ocjene, dala je otkaz. “Jednostavno se nisam u tome pronašla, ne toliko u radu s djecom i predavanjima nego u svemu ostalom. Nakon što sam dala otkaz, činilo mi se da ovdje više nemam perspektivu. U Slavoniji, barem svi tako pričaju, ionako nema posla, a ja sam napustila stabilno, stalno radno mjesto. Trebao mi je odmak od svega i odlučila sam otići kod bake i djeda u Australiju”, govori.

Ondje je ostala deset mjeseci, radeći u salonu za ljepotu. “Počela sam na recepciji. To je bio jedan, kao, fini salon. Nismo imali mušterije nego ‘goste’. Moj posao je isprva bio da dočekujem goste, ali sam brzo napredovala. Na kraju sam praktički imala zaduženja voditeljice. U salonu su bili oduševljeni time što znam svašta raditi. Ja sam se i inače uvijek voljela igrati s kosom i šminkom, a ondje nikome, zapravo, nije važno imaš li papir nego što znaš raditi. To mi je možda ostalo kao nešto najvrjednije što sam pokupila u Australiji. To, i način na koji se odnose prema klijentima”, priča Eva.

I kad žive skromno, imaju plan

U Slavoniju se vratila s nešto ušteđevine i bez konkretnog plana o tome što će dalje. Odlučila je uzeti neko vrijeme i putovati. “Prošla sam cijelu Europu, dobar dio Azije, Sjevernu Ameriku… Živjela sam dosta skromno, trošila sam samo na putovanja. S vremenom, ušteđevina je kopnila i ja sam pokušavala dodatno zaraditi kroz platforme koje spajaju profesore jezika i ljude koje ih žele naučiti. Prvi klijenti bili su mi par iz Škotske koji je iz nekog razloga htio naučiti Hrvatski. To mi je bilo super jer bi mogla raditi bilo gdje. Tipa, na plaži sam na Tajlandu, popnem se u hostel, odradim sat preko Skypea i vratim se dolje”, prepričava.

Na kraju je iz svega nastala online škola stranih jezika Eryia. Odlučila ju je osnovati u redu za ulazak u jednu džamiju u Kuala Lumpuru. Dvoje Francuza ispred nje nije znalo engleski i nikako nisu uspijevali razumjeti vodiča koji im je objašnjavao da obuću ostave na polici ispred ulaza. “To je bila malo neugodna scena i tada mi je postalo jasno da postoji veće tržište za online školu jezika no što sam mislila”, govori.

Eva danas radi iz mjestašca na obali Drave od svega nekoliko stotina ljudi. I dalje dosta putuje, ali posao se toliko razbuktao da bi u skoroj budućnosti voljela zaposliti još nekoga. I inače, ima ozbiljne planove za budućnost. “ Predavanje je super, ali mene jako škaklja ideja o vlastitom proizvodu. Društvenoj igri ili nečem sličnom kroz što bi se učio jezik. Voljela bih postaviti svoju tvrtku na noge, da bude toliko stabilna da je mogu prodati. Ne kažem da bih ili ne bih, ali voljela bih da je to opcija. A moj osobni cilj je ostaviti trag. Napraviti nešto što će ljudima pomoći u životu”, govori.

Promjena je jedina konstanta

U nekoliko godina otkako je završila faks, Eva Bošković radila je tri bitno različita posla na dva kontinenta. Ako njena priča i nije pretjerano tipična, nagle promjene, barem prema onome što su nam ispričali milenijalci iz Osijeka i okolice, nešto je na što računaju u karijeri. Milenijalci su i inače, prema istraživanjima, generacija sklonija promjenama u karijeri više nego li ijedna generacija do sada. Prema nedavnom Gallupovom istraživanju, oko 21 posto milenijalaca u SAD-u promijenilo je posao unazad posljednjih godinu dana, a 60 posto ovoga trenutka spremno je razmotriti nove i drugačije poslovne prilike. Od sto milenijalaca koje smo mi pitali vjeruju li da će kod jednog poslodavca ostati duže od 10 godina, samo je 26 odgovorilo potvrdno.

Višnja Mihaljević ima 29 godina i radi kao knjigovođa. Financije su nešto čime se želi baviti i u budućnosti. Kaže da bi voljela napredovati do toga da vodi jedan financijski odjel, privlači je ozbiljnost i odgovornost tog posla. Kada je pitamo koliko misli da će različitih poslodavaca imati u karijeri, kratko se zamisli pa odgovara: “Rekla bih, ovako na prvu, da ću promijeniti pet poslodavaca. Moja mama, recimo, od svoje srednje škole radi kod istog poslodavca i tamo će dočekati mirovinu. Mislim da je stav njene generacije bitno drugačiji nego naš. Mi smo možda malo skloniji rizicima. Imamo i šire poglede na život i svijet od naših roditelja”, govori Višnja.

Slično govori i Višnjina prijateljica Tea Kozina, koja je završila razrednu nastavu, ali trenutno radi kao ravnateljica lokalnog kulturnog centra. “Mislim da su promjene u karijeri nešto na što moramo biti spremni”, govori Tea koja trenutno radi na svom trećem poslu u šest godina. “Možda su promjene čak i poželjne. Ja bih se, recimo, da nemam nikakvih barijera ni obveza, voljela baviti dizajnom ili nekom sličnom vrstom vizualnog oblikovanja”, govori Tea.

DOZNAJ TKO JE ZAKON POSLODAVAC

Koja je svrha posla?

Na pitanje što bi bila svrha posla, Tea odgovara: “Mislim da je svrha, naravno, da se poslom možeš prehraniti, podići kredit, kupiti kuću, putovati. Ali, mislim da se kroz posao čovjek mora nadograditi, oplemeniti svoj život. Posao je nešto što po meni nije najvažniji segment života, ali jedan od važnijih svakako”. Student povijesti Filip Pavišić kaže da bi za njega uspješna karijera bila karijera kroz koju bi postigao samoispunjenje. “ Meni je osnovni cilj da budem zadovoljan time što radim. Da ne idem kući ljutit. Volio bih raditi s djecom”, govori.

Suprotno odgovorima većine drugih sugovornika, Filip nema pretjeranu ambiciju često mijenjati posao. “Stvarno ne bih volio započinjati novu karijeru svake dvije ili tri godine. Cilj mi je raditi duže vrijeme na jednom mjestu. Najveća je prednost ostanka na jednom mjestu je to što si nakon nekoliko godina stekao iskustvo dovoljno da posao možeš raditi bez prevelikog stresa. Recimo, ja sad idem na praksu to mi je stresno. Ali siguran sam da bi kroz dvije ili tri godine rada na toj poziciji stekao određenu automatizaciju i da više neće biti stresno. Nisam siguran da mi se da ovo prolaziti nekoliko puta u životu”, govori.

Tea Kozina – Mislim da se naša generacija mora pripremiti za promjene

Žele pozitivno djelovati na okolinu

Mislav Matišić ima 29 godina, živi u Belišću i radi u Turističkoj zajednici Osječko-baranjske županije. Kaže da je zakon karijera za njega karijera kroz koju će moći pozitivno djelovati na svoju okolinu. “Kroz posao želim razvijati sebe, ali koncentrično i okolinu u kojoj radim. Aktivan sam u civilnom sektoru, želim oplemeniti ne samo sebe nego i svoje okruženje. Plaća je važna, ali je važna osobna satisfakcija”, kaže. Mislav je prije nekoliko godina, zajedno s prijateljima osnovao udrugu “Karašicka republika” , koja tijekom godine organizira različite aktivnosti za mlade koji su, općoj bezvolji usprkos, ostali u Slavoniji.

“Nakon što sam završio studij u Zagrebu i odlučio se vratiti u Slavoniju, znao sam da ću imati viška vremena, ali nisam znao kako ću to kanalizirati. Udruga je nastala na jednoj cugi s prijateljima. Zezali smo se nešto na račun nesuradnje Valpova i Belišća. To su dva spojena grada, tradicionalno u ne baš najboljim odnosima. Bilo je vrijeme fašnika, pa smo iz svega toga odlučili napraviti neku foru. Karašicka republika nastala je kao fašnička republika, ali danas smo udruga s 250 članova. To je platforma kroz koju ljudi mogu doći raditi što žele. Organizirali smo festivale, radionice, razne akcije i sportske turnire. Ne znam je li to hobi ili posao, jedno se valjda pretače u drugo”, govori.

Filip Pavišić: ‘Volio bih pomagati drugima’

Živjet će bolje od roditelja

Svi sugovornici, možda i pomalo očekivano, izjavili su da vjeruju da će im se ostvariti ono što žele. Od 100 upitanih, 72 složilo se s tvrdnjom da će zarađivati više i živjeti bolje od svojih roditelja iako su brojna istraživanja koja su se provodila tijekom krize pokazivala upravo suprotno. Od naših 100 milenijalaca 87 ih se složilo s tvrdnjom da se u Hrvatskoj može raditi “zakon posao”.

Na primjer, Vladimir Puvača, koji je pokrenuo posao na tome da klijentima kreira plan prehrane, kaže da zna što bi točno volio raditi za 10 godina i prilično je siguran da će se to i ostvariti. “Serijsko poduzetništvo možda najbolje opisuje moj temperament. Volio bi da moja firma za 10 godina dobro posluje. U glavi već imam stotine ideja o tome što bismo sve mogli raditi. Ali volio bih razvijati i druge projekte, putovati po svijetu…”

Uspjeh definira kroz slobodu, a kaže da ne vjeruje da će ikada prestati raditi. “Ne volim riječ karijera. To mi zvuči kao da govorimo o nečemu odvojenom od tvog života. Kao da je to nešto što se događa usporedno sa životom. Besmisleno mi je to. Kao dvadeset godina nešto radiš da dođeš na neku poziciju. I što onda? Da ja sad kažem meni su puna usta?”, govori.

Mislav Matišić: ‘Želim da kroz posao razvijam svoju okolinu’

Jesu li pesimisti?

Slavonija i Osijek u posljednjih su nekoliko godina oplakani u vrlo poznatom narativu o iseljavanju, stagnaciji i pesimizmu. Vinka Čepo ima 25 godina i uskoro će diplomirati na agrobiotehničkom fakultetu u Osijeku. Kaže da se raduje budućnosti, želi raditi u prosvjeti ili možda imati vlastitu malu poljoprivrednu proizvodnju, ali kaže da su njezini vršnjaci više pesimistični nego optimistični.
“Mislim da su ljudi oko mene više pesimisti. Evo, konkretno na faksu. Imam osjećaj da mnogi misle – ja tu kao studiram, onda ću dobiti tu diplomu, okačiti je na zid, a onda ću čekati na burzi ili iseliti van. Imam osjećaj da je sve više toga oko mene. Mislim da smo mi navikli da kad obavimo neku svoju dužnost, tipa završimo fakultet ili nešto drugo, da će nas svijet čekati raširenih ruku. Mislim da tako nije nigdje, a kamoli kod nas”, govori.

Ivan Jurlina ima 29 godina i radi kao voditelj ljudskih potencijala u IT kompaniji Cobe, a osim toga je i predsjednik udruge Osijek Software City. Osijek, uz sve vrlo realne probleme s kojima je suočen, ima i ozbiljnu scenu IT kompanija. Osijek Software City je udruga koja te kompanije okuplja i kroz koju zajednički nastupaju, a Ivan je, kao ponajveći entuzijast na sceni, njezin voditelj. Kaže, malo se šaleći, da u svome radu ima dva cilja. Da Cobe postane najjača IT tvrtka u Osijeku, a da kroz udrugu mijenja stanje u Slavoniji.

“Mislim da našoj generaciji nedostaje mindset borbenosti. Slavonija se stalno percipira kao mjesto gdje nema nade, odakle ljudi odlaze. Ali zapravo, ako pogledamo što je IT industrija postigla u Osijeku, vidimo da imamo 1500 ljudi koji rade u IT-u. Mi nismo pesimisti ni optimisti. Mi smo realisti. Znamo kakvo je stanje u Slavoniji. Ali, to se stanje može mijenjati. Želim pomoći izgraditi novi Osijek, Osijek 2.0. Ovo je grad koji je kroz cijelu svoju povijest bio industrijski grad. Mi to ne želimo mijenjati. Samo želimo promijeniti industriju”, zaključuje.

ina Jukić 'Sanjam svoj salon za ljepotu'

Tina Jukić ‘Sanjam svoj salon za ljepotu’

Vladimir Puvača: ‘Ne sviđa mi se riječ – karijera’
Vinka Čepo: ‘Mislim da su moji vršnjaci pesimisti’

*Sadržaj je nastao u suradnji Zagrebačke pivovare, agencije 404 i Telegram media grupe