Ovo je Brko, spašen je u zadnji tren iz jezivog šinteraja u Hrvatskoj. Ah, da, i ima svoju slikovnicu

U Sloveniji je nedavno izašla slikovnica u kojoj je glavni lik Brko, napušteni čupavi psić koji prolazi kroz razne peripetije, prije nego što napokon pronađe ljubav i dom. No, Brko nije izmišljeni pas, on zaista postoji, dapače, neko vrijeme je živio i u Zagrebu. Njegova priča je toliko snažna da je inspirirala ilustratoricu iz Ljubljane da prema njoj stvori slikovnicu, naziva ‘Kje si?’, odnosno ‘Gdje si?’.

Brko danas ima četiri i pol godine, i živi u Sloveniji, sretno kod svoje obitelji. No, njegova priča je dugo bila mučna. Bio je štene od tri mjeseca kad je s Vilmom, svojom sestrom, i još nekoliko pasa završio u nekad ozloglašenom hrvatskom šinteraju Pokupsko Cerje. O ovom skloništu za životinje svojedobno se puno pisalo po hrvatskim medijima, zbog navodno loših uvjeta, neobično čestog eutanaziranja pasa i loše prakse udomljavanja.

Seljenje od udomitelja do udomitelja

Brkina sestra udomljena je relativno brzo, odvedena je u Sloveniju, no muško malo crno čupavo štene u šinteraju je dočekalo dan kad je trebalo biti eutanazirano. Bio je kraj veljače 2014. godine, i za Brku više nije bilo puno šanse. No, nekako se, u posljednji tren, doslovno taj zadnji dan, izvukao. U to vrijeme se nekoliko volontera, naime, organiziralo, pa su iz skloništa spašavali pse predodređene za smrt. Tako je jedna volonterka spasila Brku, uzela ga je k sebi, barem kratko kako ga ne bi ubili.

No, od tog trenutka preplašeni psić doslovno ide od udomitelja do udomitelja, svima je sladak, provodi neko vrijeme i u Zagrebu, ali nitko ga ne može zadržati. U studenom 2014. napokon odlazi u Maribor, curama koje redovito spašavaju napuštene životinje. Brko je uz Dolores i Ninu procvao, napokon se opustio, provodio s njima svo vrijeme, s jednom od njih išao je redovito i na posao.

“Brko se svima odmah dopadne jer je jako društven i nježan, a uz to je i nekako posebno smiješan. Tako su se i cure jako vezale za njega i strašno su ga zavoljele, a on je prihvatio sve životinje koje su one imale, čak i mace”, priča nam Marta Budicin, jedna od volontera koji su spašavali životinje iz Pokupskog Cerja, a koja od početka prati Brkinu priču.

Andreja je prvo trebala promijeniti posao

No, cure su imale previše životinja i morale su se odreći Brke; nakon pola godine idile, u travnju 2015., našle su mu novi dom u Ljubljani, kod cure po imenu Andreja Pogačar. “Još u proljeće 2014. naletjela sam na jedan post na Facebooku, uz njega je bila Brkina fotografija. Tad je on bio mali psić s velikim crnim nosom i tužnom njuškicom. Imao je samo šest mjeseci”, priča nam danas Andreja, i dodaje kako je tada počela intenzivno nagovarati svog partnera Mitju da udome Brku. No, problem je bio što su oboje bili po cijele dane na poslu, znali su da se tako ne mogu brinuti o psu.

“Dogovorili smo se da ćemo, ako ga dotad nitko ne udomi, uzeti Brku kad ja promijenim posao. Početkom veljače 2015. napokon sam i odustala od tadašnjeg posla”, priča. Krajem istog mjeseca udruga Animal Angels (slovenska udruga koja je sudjelovala u udomljavanju pasa iz Pokupskog Cerja) ponovno je počela objavljivati da se Brko udomljava. “Odmah sam to rekla Mitji. Sudbina je htjela da Brko dođe k nama. Nazvala sam i dogovorila da ćemo otići posjetiti Brku kod Dolores i Nine. Plan je bio da, ako svi zajedno kliknemo, 1. travnja pas seli k nama. To je ujedno bio i prvi dan kad sam počinjala raditi od doma”, prisjeća se Pogačar.

Bio je tužan, bojao se ponovnog napuštanja

“Bili smo nervozni dok smo čekali da se pojavi. U daljini smo vidjeli prilično velikog psa koji je vukao Ninu, dok ga je vodila na uzici. Iznenadio nas je, jer na slikama je djelovao puno manji. Ipak, znali smo da će biti naš”. Kad su 1. travnja otišli po njega u Maribor te se s njim vraćali u Ljubljanu, smjestili su ga na stražnje sjedalu u automobilu, a pas se siroti izbezumio. “Brkolino (tako ga od milja zovu) se nije opirao, ali je bio strašno tužan. Nije znao što ga čeka, opet novi vlasnik i nepoznata okolina”, prisjeća se Pogačar.

U početku je, priča, bio jako uplašen. “Vjerojatno se bojao da ćemo ga ostaviti pa nas je stalno slijedio. Ipak, nakon nekog vremena je shvatio da smo mi sad njegovi i da će ići s nama i na kraj svijeta ako treba. Kamo smo god krenuli, Brko je uvijek išao s nama. Vodila sam ga sa sobom čak i na faks. Nitko se nije žalio na njega”, priča, zatim se prisjeća jedne slatke anegdote.

“Išla sam jedan dan s Brkom na predavanje na faks, sjeli smo na bus i izašli u centru grada gdje smo čekali drugu liniju. Odjednom me jedna cura ushićeno pitala: ‘Je li to Brko?’. Ispostavilo se da je to Polona, cura koja je udomila Brkinu seku Vilmu, koja se sada zove Lola”, priča. Cure su tada razmijenile kontakte i sad se redovito nalaze. “Kad su se Brko i Lola prvi put vidjeli, pa to je bilo nevjerojatno. Baš kao da nikad nisu ni bili odvojeni”, opisuje Pogačar.

Autorica: ‘Priča o Brki je priča o uspjehu’

Brkina mala obitelj u međuvremenu je postala veća za jednog člana kojeg on, kako se čini, obožava. Kad je Andreja bila trudna stalno joj je naslanjao glavu na trbuh, a kad su bebu Tereziju doveli doma iz rodilišta stavili su je na kauč, a Brko je samo ležao kraj nje i nježno držao glavu na njoj, što mu je otad prešlo u naviku. Tako je postalo i sasvim uobičajedno da se Brko i Terezija voze na stražnje sjedalu auta, a da je on čuva, držeči glavu na njoj. Djevojčica je u međuvremenu malo porasla pa se danas stalno igraju zajedno. ”Brko je naprosto jedan divan, razmažen pas, vrlo dobar stražar i punopravni član naše obitelji”, opisuje Pogačar.

https://video.adriaticmedia.hr/videos/yIXCPGNf

A kako je točno došlo do famozne slikovnice? “Kad sam bila na poslijediplomskom studiju industrijskog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, sprijateljila sam se s Martom Bartolj koja je bila na poslijediplomskom studiju vizualnih komunikacija, na smjeru ilustracije. Jedan dan Marta me pitala može li uzeti Brkolina za glavnu ulogu u njezinoj slikovnici, koju je planirala napraviti kao završni rad. I tako je Brko postao zvijezda”, opisuje Pogačar.

U slikovnici je, kako nam je ispričala Bartolj, Brko prikazan kao izgubljeni pas kojeg traži jedna djevojka, a zatim čitav niz dobrih djela dovede do toga da psić na kraju bude vraćen vlasnici. Primjerice, slikovnica prikazuje jednog dječaka koji vidi muškarca kako podiže smeće s poda i baca ga u koš. Potaknut njegovim dobrim djelom, maleni mazi i uzima sa sobom pronađeno mače. To je vidio čovjek koji prodaje balone. Inspiran dječakovom empatijom, poklanja jedan balon djevojčici koja plače. I tako jedan dobar čin zapravo potiče drugi.

Autorica nam je objasnila što želi postići svojom slikovnicom Kje si?. “Osmišljena je kao podsjetnik da ne odustajemo od svijeta jer oko nas uvijek postoji dobro. To je moj poziv ljudima da se povežu s prirodom i životinjama te izgrađuju odnose s njima. Priča o Brki je priča o uspjehu jer je on uspio. Izbjegao je eutanaziju i pronašao je svoje ljude. Brko zapravo predstavlja sve izgubljene i odbačene životinje bez doma.”