Dok bi se s mula ukrcavali na prugu 505, na zvizdanu biste odmjeravali koliko su ponijeli prtljage, a netko bi u redu u bradu promrmljao da šta nisu mogli malo veći kufer naći. Pratili biste kako se penju na palubu Tijata gdje će onako blijede puti izgorjeti za koju minutu. Išli su vam na živce, i pristojna češka obitelj s djecom, i stariji par iz Belgije i njemačka mladež s ruksacima i vrećama na spavanje. Po vrućini i suncu grintav je čovjek i ne volite ni sebe, a kamoli strance na nakrcanoj palubi.
Onda bi par minuta nakon što bi se Tijat odvezao s mula, oni podigli mobitele i ushićeno fotografirali Šibenik koji izgleda kao drag prijatelj koji je raširio ruke da te pozdravi. Primijetit ćete da su očarani u kanalu svetog Ante i već do tvrđave svetog Nikole ti bi vam stranci postali neobično simpatični. Svidjelo bi vam se što svu tu ljepotu ponovno možete gledati kao oni prvi put. Zaključili biste, bez obzira koja je loša vijest tog dana bila na rasporedu, da ovdje nije sve tako loše, jer, eto, rođeni ste na najljepšem mjestu i najljepšoj zemlji na svijetu. Do Zlarina, u kojem je sve skladno i ništa nije preveliko, već biste se poželjeli upoznati s njima.
I vaše bi srce imalo isti ritam
Du-du-du-du-du-du… Tako bi za plovidbe u ujednačenom ritmu zvučalo Tijatovo srce, Sulzerov motor. Znalo bi vam se učiniti da bi, da vas tog trenutka prikopčaju na EKG, i vaše imalo isti ritam. Nema veze što je ovo stoti tekst objavljen proteklih desetak dana o miljama koje je Tijat pregazio tako trpan i tvrdoglav: četiri puta dnevno, 365 dana u godini odrađivao je svoju prugu.
Moja su sjećanja na Tijat ljetna. Ljudima s otoka koje je povezivao na liniji Šibenik – Zlarin – Prvić Luka – Prvić Šepurine – Vodice pripada puno više.
„S njim sam uvijek stigla tamo di sam trebala stići’”, rekla je nekidan za televiziju jedna mlada otočanka u reportaži u kojoj se ispraćao brod nakon dugih 68 godina staža. Njime su išli u školu, na posao, u bolnicu, njime se vraćali se iz rodilišta, ispraćali svoje na groblja.
On je bio taj koji je dugo trubio
„Vremešan brod, puno se naradio u svom životu i za tu liniju 505 puno je dao,” kaže nam kapetan Srećko Klobučar koji je na Tijatu proveo 12 godina. „Svaki brod ima svoju sudbinu, a uz ovog su se vezali putnici. Zimi su strašne bure i juga, ali Tijat bi izdržavao jake nevere i pokazao kao jak izdržljiv brod”, priča kapetan Srećko. Za svaku je neveru bio dovoljan staložen zapovjednik, spretna posada i siguran brod.
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Bio je pouzdan. Nijedno nevrijeme ga ne bi zaustavilo”, rekao nam je Robert Skoblar, posljednji zapovjednik Tijata. On je bio taj koji je dugo trubio mještanima koji su na rivama ispraćali Tijat na posljednjem putu iz šibenskog akvatorija prema Kvarneru. „Emotivan je bio ispraćaj, svaki je porat dao svoje,” kaže mladi Jadrolinijin kapetan. „To vam je kod brodova tako, ljudi se zaljube u takve brodove.”
Na Zlarinu su ga ispratili uz Banove stihove o ruzinavom brodu kojem po provi restu friži. Ta se dugovječna ljubav nastavlja ovih dana na društvenim mrežama. Na FB stranici Tijat u srcu svoje uspomene dijele i boduli i kontinentalci. “Tijat je bio brod koji je izgledao onako kako djeca crtaju brod,” opisuje njegove linije Zagrepčanin koji je Šalatu zamijenio za zlarinsku adresu.
Misija grupe odmah je bila jasna
Nižu se fotografije, potpisuje inicijativa da vjerni Tijat koji je svim služio svih ovih desetljeća ne ode u rezalište. „Još prije par godina razmišljali smo na koji način sačuvati brod s obzirom da će, ukoliko nešto ne pokušamo, doživjeti sudbinu brodova koji su završili u rezalištu ili su prodani pa se koriste u turističke svrhe ali izmijenjenog izgleda. Pa Tijat je građen u Splitu, projektiran je kod nas, gradili su ga naši brodograditelji i ima originalni stroj iz 1955. godine”, objašnjava administrator grupe Robert Udiljak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Misija grupe je odmah bila jasna: očuvanje broda u izvornom obliku, u plovnom stanju, s originalnim strojem, kao kulturno dobro RH. Ne samo zbog ljubavi prema brodu već i zbog kulturnih i povijesnih vrijednosti, jer kao pomorska zemlja nemamo sačuvanog niti jednog čeličnog broda u izvornom obliku.”
Tijata je na pruzi 505 zamijenio Jadrolinijin brod Postira. Zavoljet će vjerojatno vrlo brzo ljudi i taj brod. Ali odlaskom Tijata smanjio se malo svijet onako kako se smanji kad odu prijatelji na koje uvijek možeš računati. Sto ste puta u životu nešto izgubili, sto i prvi put se umnože svi ti nestanci, pa plačeš gledajući 30-ak sekundi snimke u kojoj brod odlazi iz luke u koju više nikad neće pristati.
Kad su naša brodogradilišta znala
Tijat, ili Ohrid kako se zvao do 1997., iz vremena je kada su naša brodogradilišta znala sagraditi takve brodove. Splitski škver koji je 1954. isporučio tri novogradnje – Karlovac, Valjevo i Ohrid, više nije sposoban isporučiti Hrvatskoj ratnoj mornarici i MORH-u davno naručene ophodne brodove. Nisu nestali majstori i inženjeri, nego se ubila ambicija da se stvara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Tijata su ulagali malo, a on je davao puno. Oslabili smo točno za njegov volumen i snagu njegovog motora. Siguran i pouzdan 68-godišnji senior koji je potezao, pa si zbunjen kako ćeš se nositi s nesolidnim dobom u kojem se u tvornicama kvarovi namjerno programiraju u kućanske aparate. Kad žalimo za Tijatom koji je do zadnjeg daha davao svoje, znamo da danas ni najskuplje perilice ne traju dulje od pet godina, a traperice se hoće raspasti nakon pet mjeseci.
Figurao je svojim dimenzijama našim rivama: nije bio velik, nego snažan. Tako bi nekako da sami sebe vidimo. Izdržavao je i opako jugo i strašnu buru. Normalan čovjek strese se samo od imena najavljenih meteoroloških pojava, poput ovih dana kreativno imenovanih Lucifera i Kerbera… Tijat je još jedna stvar bez koje smo ostali u vremenima kad se lako baca i brzo odbacuje. I bez koje nismo sigurni da ćemo stići tamo gdje trebamo stići.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo su vremena kad stvari ne traju, kad se lako baca i brzo odbacuje. Zato toliki ljudi žale za brodom Tijatom
Moja su sjećanja na Tijat ljetna. Ljudima s otoka koje je povezivao na liniji Šibenik – Zlarin – Prvić Luka – Prvić Šepurine – Vodice pripada puno više
Figurao je svojim dimenzijama našim rivama: nije bio velik, nego snažan. Tako bi nekako da sami sebe vidimo. Izdržavao je i opako jugo i strašnu buru. Normalan čovjek strese se samo od imena najavljenih metereoloških pojava, poput ovih dana kreativno imenovanih Lucifera i Kerbera... Tijat je još jedna stvar bez koje smo ostali u vremenima kad se lako baca i brzo odbacuje. I bez koje nismo sigurni da ćemo stići tamo gdje trebamo stići.
Dok bi se s mula ukrcavali na prugu 505, na zvizdanu biste odmjeravali koliko su ponijeli prtljage, a netko bi u redu u bradu promrmljao da šta nisu mogli malo veći kufer naći. Pratili biste kako se penju na palubu Tijata gdje će onako blijede puti izgorjeti za koju minutu. Išli su vam na živce, i pristojna češka obitelj s djecom, i stariji par iz Belgije i njemačka mladež s ruksacima i vrećama na spavanje. Po vrućini i suncu grintav je čovjek i ne volite ni sebe, a kamoli strance na nakrcanoj palubi.
Onda bi par minuta nakon što bi se Tijat odvezao s mula, oni podigli mobitele i ushićeno fotografirali Šibenik koji izgleda kao drag prijatelj koji je raširio ruke da te pozdravi. Primijetit ćete da su očarani u kanalu svetog Ante i već do tvrđave svetog Nikole ti bi vam stranci postali neobično simpatični. Svidjelo bi vam se što svu tu ljepotu ponovno možete gledati kao oni prvi put. Zaključili biste, bez obzira koja je loša vijest tog dana bila na rasporedu, da ovdje nije sve tako loše, jer, eto, rođeni ste na najljepšem mjestu i najljepšoj zemlji na svijetu. Do Zlarina, u kojem je sve skladno i ništa nije preveliko, već biste se poželjeli upoznati s njima.
I vaše bi srce imalo isti ritam
Du-du-du-du-du-du… Tako bi za plovidbe u ujednačenom ritmu zvučalo Tijatovo srce, Sulzerov motor. Znalo bi vam se učiniti da bi, da vas tog trenutka prikopčaju na EKG, i vaše imalo isti ritam. Nema veze što je ovo stoti tekst objavljen proteklih desetak dana o miljama koje je Tijat pregazio tako trpan i tvrdoglav: četiri puta dnevno, 365 dana u godini odrađivao je svoju prugu.
Moja su sjećanja na Tijat ljetna. Ljudima s otoka koje je povezivao na liniji Šibenik – Zlarin – Prvić Luka – Prvić Šepurine – Vodice pripada puno više.
„S njim sam uvijek stigla tamo di sam trebala stići’”, rekla je nekidan za televiziju jedna mlada otočanka u reportaži u kojoj se ispraćao brod nakon dugih 68 godina staža. Njime su išli u školu, na posao, u bolnicu, njime se vraćali se iz rodilišta, ispraćali svoje na groblja.
On je bio taj koji je dugo trubio
„Vremešan brod, puno se naradio u svom životu i za tu liniju 505 puno je dao,” kaže nam kapetan Srećko Klobučar koji je na Tijatu proveo 12 godina. „Svaki brod ima svoju sudbinu, a uz ovog su se vezali putnici. Zimi su strašne bure i juga, ali Tijat bi izdržavao jake nevere i pokazao kao jak izdržljiv brod”, priča kapetan Srećko. Za svaku je neveru bio dovoljan staložen zapovjednik, spretna posada i siguran brod.
„Bio je pouzdan. Nijedno nevrijeme ga ne bi zaustavilo”, rekao nam je Robert Skoblar, posljednji zapovjednik Tijata. On je bio taj koji je dugo trubio mještanima koji su na rivama ispraćali Tijat na posljednjem putu iz šibenskog akvatorija prema Kvarneru. „Emotivan je bio ispraćaj, svaki je porat dao svoje,” kaže mladi Jadrolinijin kapetan. „To vam je kod brodova tako, ljudi se zaljube u takve brodove.”
Na Zlarinu su ga ispratili uz Banove stihove o ruzinavom brodu kojem po provi restu friži. Ta se dugovječna ljubav nastavlja ovih dana na društvenim mrežama. Na FB stranici Tijat u srcu svoje uspomene dijele i boduli i kontinentalci. “Tijat je bio brod koji je izgledao onako kako djeca crtaju brod,” opisuje njegove linije Zagrepčanin koji je Šalatu zamijenio za zlarinsku adresu.
Misija grupe odmah je bila jasna
Nižu se fotografije, potpisuje inicijativa da vjerni Tijat koji je svim služio svih ovih desetljeća ne ode u rezalište. „Još prije par godina razmišljali smo na koji način sačuvati brod s obzirom da će, ukoliko nešto ne pokušamo, doživjeti sudbinu brodova koji su završili u rezalištu ili su prodani pa se koriste u turističke svrhe ali izmijenjenog izgleda. Pa Tijat je građen u Splitu, projektiran je kod nas, gradili su ga naši brodograditelji i ima originalni stroj iz 1955. godine”, objašnjava administrator grupe Robert Udiljak.
“Misija grupe je odmah bila jasna: očuvanje broda u izvornom obliku, u plovnom stanju, s originalnim strojem, kao kulturno dobro RH. Ne samo zbog ljubavi prema brodu već i zbog kulturnih i povijesnih vrijednosti, jer kao pomorska zemlja nemamo sačuvanog niti jednog čeličnog broda u izvornom obliku.”
Tijata je na pruzi 505 zamijenio Jadrolinijin brod Postira. Zavoljet će vjerojatno vrlo brzo ljudi i taj brod. Ali odlaskom Tijata smanjio se malo svijet onako kako se smanji kad odu prijatelji na koje uvijek možeš računati. Sto ste puta u životu nešto izgubili, sto i prvi put se umnože svi ti nestanci, pa plačeš gledajući 30-ak sekundi snimke u kojoj brod odlazi iz luke u koju više nikad neće pristati.
Kad su naša brodogradilišta znala
Tijat, ili Ohrid kako se zvao do 1997., iz vremena je kada su naša brodogradilišta znala sagraditi takve brodove. Splitski škver koji je 1954. isporučio tri novogradnje – Karlovac, Valjevo i Ohrid, više nije sposoban isporučiti Hrvatskoj ratnoj mornarici i MORH-u davno naručene ophodne brodove. Nisu nestali majstori i inženjeri, nego se ubila ambicija da se stvara.
U Tijata su ulagali malo, a on je davao puno. Oslabili smo točno za njegov volumen i snagu njegovog motora. Siguran i pouzdan 68-godišnji senior koji je potezao, pa si zbunjen kako ćeš se nositi s nesolidnim dobom u kojem se u tvornicama kvarovi namjerno programiraju u kućanske aparate. Kad žalimo za Tijatom koji je do zadnjeg daha davao svoje, znamo da danas ni najskuplje perilice ne traju dulje od pet godina, a traperice se hoće raspasti nakon pet mjeseci.
Figurao je svojim dimenzijama našim rivama: nije bio velik, nego snažan. Tako bi nekako da sami sebe vidimo. Izdržavao je i opako jugo i strašnu buru. Normalan čovjek strese se samo od imena najavljenih meteoroloških pojava, poput ovih dana kreativno imenovanih Lucifera i Kerbera… Tijat je još jedna stvar bez koje smo ostali u vremenima kad se lako baca i brzo odbacuje. I bez koje nismo sigurni da ćemo stići tamo gdje trebamo stići.