Nekad je nužno odabrati stranu

Paladino: Možda nikad dosad u povijesti naše zemlje struka nije bila toliko bitna. Hoće li opravdati odgovornost?

Stručnjaci različitih područja danas imaju priliku očuvati vlastiti i stručni dignitet

Ugled se teško gradi i lako gubi i taj je proces ireverzibilan. Povratka ugledu, ukoliko je jeftino potrošen - nema, i tog trebaju biti svjesni svi koji se zapute naoko bržim i privlačnijim putem...

Možda nikad dosad u povijesti naše male zemlje na njezinim intelektualcima nije ležala tako golema odgovornost za izgovoreno i načinjeno. Razne su nevolje ove godine poklopile Hrvatsku i potresom narušeni Zagreb, a kako se u društvenim krizama kao i na mukama poznaju junaci, ovo ćemo razdoblje pamtiti i po onima koji su pomagali ili pak odmagali u njihovu razrješavanju.

U žestokim vremenima – u kojima si svatko daje za pravo donositi sud o svemu, pa i onomu o čemu zapravo nema pojma, ali je zahvaljujući otvorenosti internetskih bespuća i pratećih platformi u mogućnosti obznanjivanja svog glasa – dolazimo u opasnost od utapanja u bezbrojnim informacijama, dezinformacijama, pa i namjernim lažnim konstrukcijama i podmetanjima.

Jedini interes u općem dobru

Pritom danas stručnjaci različitih područja imaju priliku očuvati vlastiti i stručni dignitet ili ih pak, iz nemara ili pohlepe za pažnjom i tako žuđenim minutama slave, ocrniti nemarom i nepromišljenošću. Zemlju nam pritom iščekuju i skori lokalni izbori koji će ponovno mamiti potencijalnim prilikama za bržim etabliranjem i uspjehom i upravo se u tim vremenima iz većih masa izdvajaju istinski zaljubljenici u vlastite struke od onih kojima je stručno stasanje bilo samo odskočnom daskom za političke ili druge ambicije.

Istaknutim stručnjacima, osim u savjetodavnom kao jedinom preporučljivom pogledu, nije mjesto u politici. Zauzimanje interesnih strana nije pošteno prema društvu kojem tako nasušno trebaju iskusni stručnjaci svih profesija, a kojih je pak tako malo da si ne smiju priuštiti privilegij bojanja u pripadnosti bilo koje vrste. Njihov jedini i osnovni interes mora biti i ostati isključivo opće dobro.

Kredibilitet kao jedino bitno

Politička kupovina stručnosti, pred kojom bi sve političke opcije zapravo trebale ponizno klečati, najopasniji je i najskliskiji teren. Jer što jednom društvu ostaje ako ga se osiromaši i za one malobrojne pojedince koji uistinu znaju, ali po infiltriranju u političke tabore u kojima im se diktira i uvjetuje, postaju poslušnicima i izmanipuliranim marionetama?

Raznorazna Povjerenstva i Savjeti koji se zbog recentnijih nevolja često osnivaju, također su dobrodošli, no samo ako su u djelovanjima u cijelosti slobodni. Ako tome nije tako, kobna krojenja pod krinkama meritornosti uglednih i istaknutih pojedinaca našeg društva koštat će s vremenom najviše sudionike takvih predstava.

Ugled se teško gradi i lako gubi i taj je proces ireverzibilan. Povratka ugledu, ukoliko je jeftino potrošen – nema, i tog trebaju biti svjesni svi koji se zapute naoko bržim i privlačnijim putem. Izgovaranjem onog što se zapravo ne misli, nelogičnim taktiziranjima te mijenjanjem spoznatog prema nalozima “nadređenih” gubi se kredibilitet, jedino što stručnjaka bilo kojeg znanstvenog polja predstavlja bitnim.

‘Ne budite šupak prema sebi’

Prigodno zato ovdje ubacujemo i jedan osebujan citat iz kritike Daria Grgića jedne sada već i desetak godina stare knjige upečatljivog naziva: ”Pravilo o zabrani šupaka” Roberta I. Suttona. Istom se obrađuje jedno široko područje, segmentima itekako uklopljivo u štošta pa tako, nažalost, i u našu današnju temu:

„Ako nemate izbora, režite na te vaše analne diktatore, stalno, na krupno. Ako imate izbora, mrvicu izbora: šipka. Mislim, naravno da vam ne savjetujem šipkovanje: ako je nešto odvratno onda je to nasilje. No svakako je važno da, ma koliko vas šupaka tlačilo, nekako ne budete šupak prema sebi; moć sklanjanja je podcijenjena.

I takav čovjek poremeti odnose na relaciji tlačitelj i svi tlačeni, pa makar se radilo samo o jednom liku koji se uspijeva izmaknuti. Tada i šupci ne budu ono što su bili. Izazvat ćete radikalnu promjenu u njima. Barem kada ste vi u pitanju. A ni vi se više nećete osjećati kao govno.“

Važnost govora i istupanja

Kako je načete teme najpoštenije obrazlagati situacijama iz osobnog iskustva, tako ću kao autorica ove kolumne i kao osoba s nešto iskustva stečenog i u upravi našeg glavnog grada postupiti i ja. Treba istupati i govoriti, čak i kada si time na vrat tovarimo i gomile neprijatelja, kada time gubimo i one rijetke šanse za ravnopravnim sudjelovanjem u natječajima za poslove koje itekako dobro znamo raditi, čak i kada nas proglase zviždačima premda nam postupanja zapravo nemaju veze s tom ružnom imenicom.

I recentniji istup iz područja liječničke struke, kojim se ukazalo na poražavajuće stanje u jednoj od zagrebačkih bolnica također je nazvan zviždaštvom. Stručnjake koji stavovima ukazuju na probleme u vlastitoj struci iznesene isključivo za opće dobro ne smije se prozivati zviždačima jer su oni sve, samo to ne. Oni rade ono što im je dužnost i za što su plaćeni javnim novcem – osiguravaju dobro građanima i samo tako i njihove ojađene istupe treba sagledavati. Drugo je ponižavajuće i nedopustivo.

Zašto su nužni neovisni stručnjaci?

Treba ostajati imun i ne posustajati niti pred gomilama najrazličitijih predizbornih ponuda, bez obzira dolaze li od sukladnijih nam ili nesukladnijih političkih opcija, jer one ne vode dobrom. Demantiraj povlačenje svog imena u vezi nekih predizbornih političkih tema po medijima! – slušala sam čitavo ljeto, no mišljenja sam bila da bih time samo privukla pažnju i veću od one koju su mi takva neodobrena povezivanja priuštila.

Po istupima protiv politike i načina vođenja grada pred par godina grčevito su me pokušavali svrstati među lijeve ili pak desne jer gotovo nitko nije vjerovao da bi se samostalno i nezaštićeno istupalo samo zbog dobrobiti struke i zaštite javnog interesa. Time su samo i dodatno učvrstili moje uvjerenje o nužnoj neovisnosti stručnjaka na ključnim radnim mjestima.

Jednom davno jedan od stručnijih pročelnika jednog od ureda Grada Zagreba napuštajući uredski kolegij s uzdahom je izustio proročanski kobnu konstrukciju: ”Idem ja sad kod gradonačenika po svoje mišljenje.” Vjerojatno je tako i otpočelo propadanje našeg glavnog grada od kojeg je danas malo dobroga ostalo.

Težak opstanak i ostanak

Čemu se hvatati pojedinih funkcija, ako pritom ne postoji volja da se vrše pošteno, prema zakonima i stručnim uzusima? Pa jednom će netko valjda ipak prekopati sve te nepregledne hrpe upitno vođenih predmeta i probati izvesti stvari na čistac. Nije to nemoguća misija. Iziskuje truda, vremena i dobre volje, no jednom i nevaljaloj praksi treba stati na kraj.

Naš je današnji Zagreb grad u kom su stručnost i znanje dugotrajno bacani na koljena najrazličitijim taktikama, pa i onim najprizemnijim – nagrađivanjima. Jer što su i za hrvatske prilike pristojne plaće gradskih službenika, od kojih žive tisuće te potom i umnožene tisuće njihovih obitelji, nego nagrada neke vrste kojom oni koji ih osiguravaju trže pa i ucjenjuju.

Samo zato jer su u prilici i jer su osigurali nadmoć u društvu u kojem se znanje izjednačava s ludošću, bahatost s hrabrošću, kriminalna “snalažljivost” s uspjehom. U takvom se gradu i domovini i ako ste materijalno naslijeđem osigurani i ako se svojski trudite, jer smatrate da je jedina koju imamo i kojoj treba dati svoj maksimum, teško opstaje i ostaje.

U kakvom društvu žive naša djeca?

Sve dok u većini gradskih službi caruju u ljudskom i moralnom pogledu poluljudi, grad će nam odumirati. Nažalost, broj onih koji žele postati dijelom te snalažljive organizacije svakim danom je veći i na kraju će Zagreb nastanjivati oni čiji su računi zahvaljujući mudroj priklonjenosti sve deblji i oni koji se toga gnušaju, no životi njih i njihove djece pomalo postaju nemogućim misijama.

Nije problem shvatiti potrebu sirotinje s ugroženim životnim egzistencijama da se približi nedoličnima i uz njihovu se pomoć okoristi, no teško je shvatiti priklanjanje i većeg broja intelektualaca i imućnih istima. Tako trenutno naša djeca žive u društvu u kojem siromaštvo i obespravljenost rezultiraju mržnjom prema svemu i svakomu, u kojem se morate pravdati jer ste drugačiji, jer ste ili jer niste vjernik, u kojima svatko uzima za pravo teško blatiti drugoga i u kojima se čak ne smije biti najbolji u stručnom djelovanju ili se na koji drugi način isticati iz prosjeka.

Čuvati znanje i iskustvo od nedostojnih

Jedino dobro što iz takve životne škole naša djeca mogu naučiti jest zaključak kako su takva društva osuđena na propast i kako ih, da bi opstala, treba mijenjati i činiti boljima. Na pragu smo Adventa pa iskoristimo i onu uskoro i prigodnu izreku ”Božićno je vrijeme, vrijeme darivanja“, kako bismo postali bolji.

I kako bismo darivali ne samo materijalno, već i ono vrjednije – znanje i iskustvo, koji se, srećom, ne mogu oduzimati od onih koji su njima blagoslovljeni pa s njima i treba biti najpažljviji. Ne stavljati ih na raspolaganje nedostojnima koji ih ne zaslužuju, već ih nesebično dijeliti isključivo za opće dobro. Nikako drugačije.