Pitali smo ljude iz redakcije da nam prepričaju najgoru Novu; naša je novinarka, recimo, napila malog brata

Ako ljude pitate da vam prepričaju najbolju Novu godinu, vrlo je izgledno da će vam reći kako je to neka koje se ne sjećaju jer je uključivala goleme količine alkohola. Kad ih pitate o najgorem dočeku, vjerojatno ćete dobiti isti odgovor. I isti razlog. Ipak, ljudi iz Telegramove redakcije nisu se baš htjeli javno hvaliti svojim pijanstvima pa su nam pričali o nekim malo drugačijim dočecima koje iz nekog razloga pamte. Uglavnom po ne baš dobrom.

Andrea Božić, novinarka Telegrama

Moje roditelje baš nimalo nije briga za Novu godinu. Oni uvijek odu spavati oko deset, nikad od nje nisu radili nekakav poseban događaj. Jedne godine, kada sam imala 14 ili 15 , otišli su tako spavati, i ostavili mene, sestru i njenog dečka koji su tada bili na faksu i mlađeg brata koji je 5 godina mlađi od mene, same. Mi smo imali svoj mali doček. Imali smo hrane, mama nam je ostavila hrpu kiflica, puštali smo muziku na kompu i zezali se. Mislim, nije to bilo ništa posebno. Bila je tamo nekakva butelja koju je tata dobio na poklon od nekoga. Iz zezancije smo bratu natočili čašu. I niš. Dalje se nije događalo baš nešto zanimljivo.

Buraz je nestao, ali nismo puno razmišljali o tome. Mislili smo da je možda otišao u dnevnu gledati televiziju ili tako nešto. U jednom se trenutku samo pojavio, u svojoj žutoj pidžami na konjiće u kojoj je bio cijelo vrijeme, u ruci držeči praznu butelju. Tvrdio je da je sve popio. Mislili smo da se zeza. Da je negdje izlio vino, i da se izvija po podu jer glumata, a ne zato što je pijan. Bilo je čak i smiješno. Dok nije počeo nekontrolirano povraćati. Ozbiljno smo se uspaničili. To je trajalo satima. On je povraćao, a mi smo mu mijenjali lavore, šuljajući se da nas starci ne čuju. I nisu. Zapravo, mislim da nikada nisu ni saznali.

Mihovil Radauš, kreativni direktor TMG-a

Na Britancu je sviralo Hladno pivo. Ili Gustafi. Uglavnom, svejedno. Ja sam bio tamo s tadašnjom djevojkom, a današnjom suprugom i par prijatelja. Ono, pili smo neke pive i to, nije bilo ništa posebno. Zapravo, nismo bili ni pijani. Sve je bilo jako pristojno. Oko 2 u noći smo odlučili da idemo doma. Te je zime bilo dosta hladno, snijeg je bio doslovno do koljena. Krenuli smo pješke do Trga, tamo smo mislili čekati bus prema Dubravi jer sam ja na okretištu ostavio auto. Mislim da je prvi bus dolazio na Trg za sat i pol vremena, pa smo pokušali zvati taksi. Držao sam telefon na uhu i prsti su mi se ledili dok sam slušao onu groznu glazbu koju ti puštaju dok si na čekanju. Nisam mogao dobiti nijednu taksi službu. Stvarno nam se nije dalo više biti u gradu. Bili smo umorni i išlo nam se doma.

I ništa, mislili smo okej, idemo polako pješke prema Dubravi, možda ćemo naići na neku stanicu na koju će bus brže doći, ili ćemo naići na taksi. Krenuli smo polako po snijegu. Naravno, nikakav prijevoz nije dolazio. Prošli smo jednu stanicu, pa drugu, pa treću. Nijedna taksi služba se nije javljala. Na kraju smo hodali više od sat vremena kao pingvini u liniji. Sve je trajalo od malo iza dva do skoro četiri ujutro. Nisam osjećao ni ruke ni noge. Ono, mene s bubrezi boljeli. Do tad sam mislio da je to mit, da te bubrezi bole od hladnoće. Doslovno smo svi bili plavi. Ostatak noći smo se samo pokušavali ugrijati.

Katarina Drvodelić, SEO u Telegram media grupi

Prije par godina bila sam na dočeku u kući jednog frenda. Išla sam s jednim tipom s kojim sam se viđala, ali još nismo bili skupa ni ništa slično. Tom frendu su starci otišli negdje i ostavili ga samog doma. Bilo nas je negdje deset ili petnaest tamo. Jedini problem je bio što je mlađi brat od tog mog frenda, a pod mlađi mislim da je imao 14 ili 15 godina, isto ostao doma, i radio tulum za svoje klince u garaži. Ti klinci su bez daljnjeg imali bolji tulum nego mi. Mi smo svi sjedili u dnevnoj, lagano pili, pričali, netko bi sviruckao gitaru i tako. U garaži je bilo divljanje. Treštale su cajke koje bi tu i tamo prekidale petarde. Bilo ih je više nego nas i normalno, do 1 ujutro svi su bili mrtvi pijani. Počeli su upadati u kuću.

Neka njihova klinka se zalijepila za mene. Bila je pijana, blebetala je nešto i nije se nikako htjela maknuti. A onda je jednostavno nestala. Ne znam kako se to dogodilo, ali netko je samo u jednom trenutku pitao di je ta mala, i nitko nije znao. Nije bila nigdje u kući ni u garaži i nitko nije vidio da odlazi. Svi su se uplašili. Bili smo negdje daleko, iznad Černomerca. Svugdje okolo su bile kuće, i bilo je užasno hladno. Te je zime bilo baš strašno hladno, a ona je bila sama i pijana. I tako smo mi organizirali potragu. Nas petnaest iz kuće i klinci iz garaže. Raširili smo se po kvartu i tražili je. To je trajalo doslovno satima. Od negdje dva do pet ujutro. Svi smo bili u panici zbog te klinke. Taj tip s kojim sam došla me za vrijeme te potrage pitao za furanje, a ja sam se samo smrznula i nisam mu ništa odgovorila. Bilo je dosta neugodno. Malu smo na kraju našli kako sjedi u snjegu i pijana ne uspijeva razgovarati s dečkom na mobitel.

Ivan Luzar, novinar Telegrama

Nisam imao nikakav, ali baš nikakav plan. I kako to bude u takvim situacijama, u zadnji sam se čas dogovorio s tri frenda da idemo na Trg. Nisam bio pretjerano ponosan na sebe. Rekao sam starom da ćemo vjerojatno na Trg, a on je to valjda ispričao svom kumu, pa me na Staru godinu, prije no što ću izaći van, iz meni tada potpuno nepoznatog razloga, nazvala kumova mama, inače gospođa od 90 godina, da me upozori da će navečer biti hladno i da bi bilo dobro da ispod traperica obučem donji dio pidžame. To je već trebao biti dovoljan znak da bi trebao jednostavno ostati doma, ali nisam.

Našao sam se s frendovima na kvartu, i prije no što smo uopće krenuli do grada, jedna frendica iz srednje škole koju nisam vidio od tada, ne znam više zašto, pozvala nas je da dođemo do nje. Sve je bilo bolje od Trga, pa smo otišli. Prvo smo sto godina tražili njen stan (jer smo imali krivu adresu), a kad smo ga napokon našli, ispostavilo se da je ona tamo samo s još jednom frendicom iz srednje. U stanu nije bilo nikakvog alkohola. Muž te frendice (kojeg nije bilo) imao je plejku tri, pa smo barem mogli igrati PES. Odnosno, mogli smo je igrati dok se u jednom trenutku nije riknula, pa smo se morali praviti blesavi, kao da se ništa nije dogodilo.

Nije bilo nikakvog razloga da ostajemo tamo do kraja večeri. Tražili smo mjesto gdje bismo još mogli platiti upad i ući, i našli jedan klub kod Ciboninog tornja. Oko 23 sata nazvali smo taksi i čekali ga 40 minuta. Naravno, nismo stigli prije ponoći, pa smo si Novu godinu tiho čestitali s taksistom. Taj klub je izgledao kao preuranjena maturalna zabava. Mi smo, s 23 ili 24 godine, bili uvjerljivo najstariji. Vjerojatno bi otišli odmah, da jedan frend nije, odmah pri ulasku, izgubio jaknu. Ja sam svoju ostavio u garderobi.

U svakom slučaju, popili smo možda jednu cugu na šanku, kao jedni od rijetkih gostiju te večeri koji su to mogli potpuno legalno učiniti. Bili smo tamo možda sat vremena i meni je bilo fakat dosta. Otišao sam do garderobe pokupiti jaknu, ali se ispostavilo da su je izgubili. Zapravo, ljudi na garderobi su tvrdili da su je izgubili, iako sam je ja jasno mogao vidjeti na hrpi koju nisu stavili na vješalice. Nisu vjerovali da je moja, pa su mi predlagali da ostanem do kraja radnog vremena, i uzmem je ako je ne pokupi nitko drugi. Bio sam na rubu suicida. Nakon par desetaka minuta natezanja, uspio sam ih uvjeriti da je moja jakna doista moja. Probao sam nazvati starog da me skupi ako je još budan, ali mi se nije javio, pa sam pedesetak minuta pješačio od Cibone do Srebrnjaka. Fakat sam trebao obući donji dio pidžame ispod traperica.

Tomislav, Telegramov Community Manager

To je bilo prije dvije ili tri godine. Imao sam plan otići na kućni doček kod nekih prijatelja. Par dana prije Nove godine počeo mi je malo curiti nos. Ali okej, mislio sam. Što sada, valjda će proći do Nove. Cijelo sam vrijeme planirao da ću ići bez obzira na virozu koja je svakim danom postajala sve jača i jača. Na Staru godinu probudio sam se praktički polumrtav. Dobro, malo pretjerujem, ali tako sam se osjećao.

Kurio sam i glava mi je bila kao balon na vrući zrak. Nije bilo nikakve šanse da igdje idem. Starci su išli na večeru kod svojih prijatelja, a ja sam ležao na kauču u trenirci, s čajem. Najbolje što sam mogao napraviti bilo je da se ponudim da ih odvezem i vratim doma, tako da tata ne mora biti na jednom pivu cijelu večer. Odvezao sam ih oko devet, a vratio oko 1 ujutro. U međuvremenu sam ležao na kauču i mijenjao kanale na televiziji. Pokušao sam gledati neke televizijske dočeke, ali to je bila kazna sama po sebi.

Davor Igrić, Telegramov direktor dosega i prometa

Imao sam 11 ili 12 godina, i par dana prije Nove godine, počeo me malo boljeti zub. To nije bilo ništa strašno. Kao klinca su me često vucarali po zubarima. Mislim da isprva nisam nikome ni rekao. Međutim, bol je svakog dana postajala snažnija, a na Staru godinu je već bilo kasno. Zub je počeo oticati i čak je i meni s 11 godina bilo jasno da se treba nešto napraviti. Rekao sam mami, ali nije mogla ništa napraviti. Uostalom, nije bilo ništa novo da mene boli zub. Bila je Stara godina, moj zubar nije radio i trebao se vratiti na posao tek za par dana.

Starci su organizirali doček za prijatelje. Trebalo je doći šest obitelji s klincima ili tako nešto. Odrasli su se družili za stolom, a mi klinci igrali smo se okolo. Meni je zub cijelo vrijeme oticao. Doslovno, bez pretjerivanja, oteklina mi je zatvorila oko. Bilo je grozno i užasno me boljelo, kao da mi netko topi metal u ustima. Ali kaj sam mogao. I dalje sam se pokušavao igrati. U jednom trenutku, malo prije ponoći, mama nas je došla provjeriti i kada je vidjela mene i moje deformirano lice, bilo je jasno da nema šanse da se čeka par dana da se zubar vrati. Gostima su rekli da me moraju voziti na hitnu i potjerali ih malo poslije ponoći. Dežurnog zubara su našli na Svetom Duhu. Izvadio mi je zub. Valjda najgora bol ikada. Ni injekcija nije pomagala. Zaspao sam oko 4 ujutro, u suzama.

Vanja Žeželić, Telegramov novinar

Kad smo buraz i ja imali nekih 9 ili 10 godina, kat ispod nas živio je jedan klinac, četiri godine stariji od nas, o kojem se starci nisu baš brinuli. Kod njega nije bilo previše kontrole, i praktički smo mogli što smo htjeli. Na primjer, jedne Nove godine, taj dečko našao je tatin startni pištolj, koji je mogao pucati signalne rakete. Normalno, mi smo tu Novu godinu proveli tako što smo na njegovom balkonu ispucavali rakete iz tog pištolja. Tad mi je to vjerojatno bio vrhunac zabave. U zgradi preko puta nas, skupina srednjoškolaca imala je tulum. Izlazili bi na balkon i pušili. Skužili su nas male kretene kako pucamo iz tog pištolja, i počeli nam nešto dobacivati.

Zadirkivali su nas, a mi smo kao ispucavali te rakete prema njihovom balkonu, koje bi padale između dvije zgrade. Smijali su se, sve dok u jednom trenutku taj naš frend nije naciljao 45 stupnjeva, točno prema njima, i ispalio raketu. Ovi su odjednom zašutjeli. Raketa je išla direktno prema njima. Razmaknuli su se u zadnji čas, a raketa je proletjela kroz njih, ravno u stan kroz otvorena balkonska vrata. Zastor je planuo, a mi smo se uplašili, utrčali u stan i slušali kako do zgrade preko puta dolaze prvo vatrogasci, a onda i policija. Naravno, nije trebalo dugo da policija dođe i do nas. Pokušali smo se sakriti, ali nas je mama tog frenda za uši izvukla na hodnik. Mislim, na kraju nije nastala ozbiljna šteta, ali to mi je do tog trenutka u životu sigurno bio najstrašniji događaj. Sad mi je samo smiješan.

Rašeljka Zemunović, novinarka Telegrama

Bio je 31. 12. 2013. godine. U kupaonici sam se pokušavala izboriti s maskarom koja mi se preslikala ispod očiju. Ovo je trebao biti moj prvi doček Nove godine s klincima, koji su se u tom trenutku u boravku svađali zbog Gormita. Nisam bila nimalo entuzijastična. Realno, tada sam bila u 38. godini, i znala sam da je moje vrijeme razularenih dočeka davno završilo. Dok sam vaticom pokušala skinuti crnu fleku, prisjetila sam se prijašnjih dočeka. Ludih tuluma u Ksetu, euforičnih zagrljaja sa strancima na La Rambli u Barceloni, iznajmljenih studentskih stanova u kojima sam s curkama miješala Vigor s Cedevitom.

Svi su se ti događaji u međuvremenu pretvorili u nostalgične epizode koje prilično često prepričavam mladim kolegama u redakciji, pokušavajući ih valjda uvjeriti da sam i ja nekada imala život. Nisam oduvijek odbijala cugu poslije posla i jurila na tramvaj kako bih stigla po klince u vrtić. Nekada sam imala život, i to prilično intenzivan društveni život. Odjednom sam se pretvorila u dosadnu odraslu osobu, zaposlenu žena, mamu dvojice sinova od 4 i 6 godina. Popravila sam situaciju ispod oka, štrcnula nekoliko kapi parfema i pojavila se u boravku. Tamo je upravo završavala borba s Gormitima. “Ajmo, dečki, vrijeme je pranje zubi. Za sat vremena moramo biti kod Šekija”.

Dva dana prije toga nas nekoliko mama dogovorilo je jelovnik. Mene su dopale tuna salatu i torta s orasima. Tate su pristali nabaviti cugu. Dogovorili smo se da ćemo tulumariti dok klinci budu htjeli. To se, ionako, nismo trebali dogovarati. To se podrazumijeva. Djeca o svemu odlučuju. Oni su ti koji me usred lude zabave povlače za haljinu i urlaju da im se piški. Oni su ti zbog kojih pritišćem pauzu baš u trenutku kada Thomas Shelby iz Peaky Blindersa započinje užasno bitan obiteljski sastanak. Moje dvije ljubavi te su večeri odlučivale o mojem provodu.

U pola osam izašli smo iz stana. U ruksaku sam nosila njihovu rezervnu odjeću, a tortu i salatu u ogromnoj plavoj Ikea vreći. Vani je bilo užasno hladno, valjda minus 10. Na putu prema tamo milijun puta sam zažalila što sam obukla haljinu. Komotno sam se mogla pojaviti u trapericama. Tulum je počeo nevino. Roditelji su se poredali oko okruglog stola i otvorili plastične posude s francuskom salatom i pršutom. Kašete s vinom i pivom stajale su na balkonu. U drugom dijelu sobe klinci su po podu razbacali hrpu lego kockica, a s plejke je Houdek ponavljao “Kokokokokoda, draga djeco, to sam ja”.

Oko deset sati navečer primijetila sam da Šeki sve češće izlazi na balkon i vraća se s novom buteljkom u ruci. Svi smo pružali čaše. Nitko ga nije odbio. U pola dvanaest Šeki se odvažio i pustio Disciplinu Kičme. Svi smo se okrenuli prema klincima očekujući njihovu reakciju. Iznenađujuće dobro su reagirali na Kojin glas. Napravili su krug u sredini sobe i ponavljali.: “Tata, mama, tata, mama, ja neću s vama”. U dva sata ujutro Šeki je skočio na kamin i počeo urlati iz sveg glasa:”Mi ne idemo nikud i ne radimo ništa, mi smo jedna velika hipnotisana gomila”.

Njegova žena stajala je dva metra dalje, naslonjena na zeleni kuhinjski stol, i ponosno se smješkala. Ipak, u maniri odgovorne i razborite mame, dva put je ponovila: “Ajde, Šekularac, nemoj me sramotiti”. U tri sata ujutro tulum je bio na vrhuncu. Svi ljudi u sobi, i klinci i roditelji, formirali su vlakić, kružili po boravku i pjevali refren Ljupke Dimitrovske: “Godine nisu važne”. Moj sin Jakov obuhvatio me oko struka. Kada je muzika nakratko utihnula, približio mi se i rekao: “Mama, jel’ možemo ostati do jutra”.

Silvana Menđušić, Telegramova urednica video sadržaja

Tata je zadrijemao nakon ručka pred televizorom, voditeljica je ponavljala iste vijesti već sedmi put od jutra, već ih je naučio napamet. Probudila ga je glasna zvonjava telefona: kod njega je sve podešeno na najjače i glasnoća televizora i radija. U godinama je kad već malo slabije čuje. I telefon je zvonio glasno. Zgrabio je mobitel koji stalno nosi uz sebe, djeca su mu rekla da mora držati stalno uz sebe, pa je par puta u mrtvi aparat viknuo ‘halo’, a onda shvatio da zvoni fiksna linija. Teško se podigao iz fotelje, noga mu je utrnula, čuo je usput kako meteorolog govori kako je bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine, ali da će temperatura naglo i da se bolje pripremi. Glupost, pomislio je, pa normalno je da je hladno.

Ali ne sviđaju mu se ove promjene. Netko je gore sigurno povukao neku kanelu i odonda pada kad ne bi trebalo i nema kiše kad je zemlja žedna. Kanela, razveselila ga je riječ koje se sjetio. Tako mu je i ona govorila.”Donosi mi, molim te, kanelu cimeta iz špajze”. Trebao joj je cimet za neki kolač, otkako su otišli u mirovinu uvijek bi ih radili zajedno. Ponekad bi se znala naljutiti da nije tijesto dobro izmiješao. Onda bi on njoj rekao “miješaj ti, kad ja ne znam”. Onda bi se ona, čuo bi kasnije, požalila kćeri da se nikad ne veseli kad rade kolače. Znala bi se tako potužiti kćeri dok bi pričale na telefon.

Onaj telefon u hodniku još zvoni. l bilo mu je krivo što se ona ljuti, ali sada se on ponekad naljuti na nju. Kako mu je to mogla napraviti? Kako je mogla otići prije njega? A i sada ima kolača za blagdane, donesu mu djeca, ali njezini su bili – njezini. Kako je to čudno da mu nedostaju njeni kolači, kad on ne jede slatko zbog dijabetesa. Gadna je bolest to, grize iznutra, ubija, a da ne osjetiš. Dijabetes i usamljenost, samo za ovo drugo nema terapije. I ta Nova godina? Ne voli više nove godine, jedna mu se zamjerila: desetog dana 2015. ona ga je napustila.

“Evo me, koja je priša? Ne gori nigdje”, viknuo je prema telefonu koji nije prestajao zvoniti. A i tko bi mogao biti? Svi ga zovu na mobitel, a na fiksni samo anketari i oni koji žele prodati madrace, osiguranje, drangulije neke. Prvih je mjeseci kad su tražili gospođu odmah odgovorio da je nema, a sad ih ponekad sasluša. Nije mu jasno kako ga nakon što je već deset, dvadeset, ma sto im je već puta rekao da je nema oni pitaju mogu li je dobiti na telefon. Jednom se jedan mladić nije dao s telefona i nudio mu novi paket: fiksna linija, internet, mobitel. Govorio mu je da bi bilo dobro da iskoristi pogodnosti novog paketa. Slušao ga je i onda rekao: “Ma, molim vas gospodine, ja ne bih ništa novo. Ja bih da sve opet bude po starom…”