'Pjevat ću kad me budu vodili na strijeljanje. Neću nositi povez, želim da me gledaju u oči dok me ubijaju'

Britanka Lindsay Sandiford (58) čeka na smrt strijeljanjem nakon što je Indonezija objavila kako će svoja iduća pogubljenja učiniti u tajnosti i bez najave. Sandiford je osuđena na smrt zbog krijumčarenja kokaina u Bali 2012. godine, a danas je posljednja zatvorenica zatvora na otoku Kerobokan nakon što je osam zatvorenika osuđenih na smrtnu kaznu, uključujući i njezinog bliskog prijatelja Andrewa Chana, pogubljeno u srijedu.

Lindsay je stoga posljednjih nekoliko dana života odlučila provesti pišući pisma članovima svoje obitelji. Dala je i intervju za Daily Mail, točnije ispričala je kako proživljava posljednje dane života, kako se osjećala kad su joj strijeljali prijatelja i kako će se suočiti sa smrću. Njezinu priču prenosimo u cijelosti.

‘Moje smaknuće je neizbježno’

Moje smaknuće je neizbježno i znam da mogu umrijeti u bilo kojem trenutku. Sutra me mogu odvesti iz moje ćelije u Nusu Kambangan, mjesto koje nazivaju otokom smaknuća, i samo 72 sata mi ranije reći da idem pred streljački vod. Ja sam sad jedina zatvorenica koja koja je dobila smrtnu kaznu za djela povezana s drogom, a Vlada Indonezije je objavila kako žele pogubiti sve osuđene na smrtnu kaznu prije kraja 2015. godine i da neće biti pomilovanja.

Dan moje smrti je još bliži nakon što je u srijedu u Nusi Kambanganu pogubljeno osmero ljudi, uključujući i mog dragog prijatelja Andrewa Chana. Upravo on mi je pomogao da prođem kroz neke mračne trenutke u zatvoru nakon što sam osuđena na smrtnu kaznu.

Indonezijsko Državno odvjetništvo prošlog tjedna je objavilo kako neće biti upozorenja prije sljedećeg kruga pogubljenja i vrijeme će biti tajno također. To znači da će me iz moje ćelije direktno odvesti do otoka za pogubljenje i tri dana kasnije smaknuti. Lista za idući krug je već sastavljena. Zbog toga sam ovaj vikend počela pisati oproštajna pisma članovima moje obitelji.

‘Dok su Andrew i ostali marširali u smrt, pjevali su ‘Amazing Grace”

Nemam više vremena za ulaganje molbi za pomilovanje i nemam sredstava kako bih se žalila protiv svoje smrtne kazne tako da vlasti mogu jednostavno pretpostaviti da prihvaćam svoju kaznu. To je zastrašujuće. Oni su već pogubili 14 ljudi ove godine i neće stati dok svi ne budemo mrtvi. Situacija je neizvjesna. Zato moram svoje pripreme učiniti sad.

Noć kad su upucali Andrewa bila je srcedrapajuća. U zatvoru je bilo tako tiho jer su svi znali što će se dogoditi. Sjedila sam u kuhinjici u mojoj ćeliji sa zatvorenim vratima. Poruke su se tijekom noći širile zatvorom. Nisam oka ni sklopila. Voljela bih da postoji barem neki način da uzmem predaha, ali tako nešto ne postoji. Svi me pokušavaju uvjeriti da još ima nade, ali ja u srcu znam da nema.

‘Neću nositi povez oko očiju, želim da me gledaju dok me ubijaju’

Dok su Andrew i ostali zatvorenici marširali kroz džunglu prema čistini za streljanje, pjevali su ‘Amazing Grace’, a nakon toga i ‘10.000 Reasons’, Andrewovu omiljenu pjesmu koju ih je naučio. Njihova pogubljenja su me natjerala da razmišljam o tome kako ću ja proći kroz tu situaciju kad dođe moj trenutak.

Neću nositi povez oko očiju. Ne zato jer mislim da sam hrabra već jer se ne želim skrivati. Želim da me gledaju dok me ubijaju. I ja ću pjevati, ali ne ‘Amazing Grace’ već ‘Magic Moments’ Perryja Comoa. Imala sam jednog dečka koji je volio promijeniti riječi pjesme i uvijek me time nasmijavao. To će biti jedina pjesma koju ću pjevati jer me podsjeća na neka prošla vremena. Jedino što sigurno ne želim je suludi cirkus koji se dogodio prošlog tjedna u Nusi Kambangan. Obitelji zatvorenika su javno ponižavani dok su čekali na pogubljenja svojih najbližih. Slike njih kako se guše u suzama apsolutno su grozne.

‘Žalim što neću upoznati unuku’

Ja bih jako voljela vidjeti svoju obitelj, naravno, ali ih ne bih podvrgnula onome što su članovi drugih pogubljenika doživjeli. Ne želim da itko od moje obitelji bude tamo i ne želim duhovnog savjetnika jer se nisam okrenula Bogu. Nisam religiozna osoba. Pokušavam učiniti pravu stvar za sve, ali moram priznati, ono što me najviše rastužuje jest što nikad neću vidjeti svoju unuku. Ona ima dvije godine i pet mjeseci i rođena je nakon što sam ja uhićena.

Voljela bih je vidjeti i držati u rukama, ali u isto vrijeme mislim da bi bilo bolje da me ne zna. Kad bih je vidjela, to bi bilo isključivo za moju korist, ali ne i njezinu. Ona je trenutačno najvažnija osoba u mom životu iako je nikad nisam srela. Ako je sve moguće, ja bih voljela da mogu biti muha na zidu tako da dođem do nje i vidim je.

Kad odraste, želim da zna da nisam loša osoba. Bila sam prisiljena učiniti ovaj grozan zločin i ja sam mislila da je to jedini način da zaštitim svog sina, njezinog ujaka. Još uvijek mi je teško povjerovati kako se moj život okrenuo naglavačke u posljednjih nekoliko godina i kako sam završila u zatvoru na drugoj strani svijeta čekajući da mi jave kad ću umrijeti.

‘Imala sam dobar život, a onda sam morala birati između kriminala i sinovog života’

Imala sam obitelj i dobar posao s dobrom plaćom. Gotovo 30 godina sam radila pravnički posao, čak sam bila i u Domu lordova gdje sam govorila pred članovima parlamenta. U kasnim 1990-ima sam uz dobar posao postala i vlasnica stana u kojem sam živjela zajedno sa dva sina i suprugom koji je bio učitelj. Proveli smo zajedno 15 godina, ali smo se udaljili jedno od drugog te smo se 1997. godine razveli. On je dobar čovjek i nakon razvoda smo ostali prijatelji. Nakon razvoda sam se preselila u Cheltenham sa sinovima. Svaki dan sam putovala u Bristol na posao i natrag. Uvijek sam pošteno radila i plaćala svoje poreze. Kad se moj prvi sin rodio, na posao sam se vratila nakon dva tjedna. Kad se moj drugi sin rodio bila je nedjelja navečer, a ja sam već u srijedu bila na poslu jer nam je trebao novac.

Nakon što su moji sinovi završili školu, ja sam otišla u Indiju na odmor. Bilo je to mjesto koje sam oduvijek htjela posjetiti i potpuno sam se zaljubila te sam odlučila da želim ostati. Moj mlađi sin je došao sa mnom i tu je živio do svoje 18. godine. Živjela sam u Jaipuru. Uvijek sam voljela plesti pa sam radila šalove i nakit te ih prodavala u Englesku preko prijatelja. Povremeno bih se vraća u Englesku kako bih vidjela sinove.

Moj mlađi sin bio je bio dosta ranjiv u toj fazi i kad se vratio u Brighton našao se na meti Juliana Pondera i još nekoliko vrlo loših ljudi. ((Ponder je zbog droge dobio zatvorsku kaznu od 6 godina na Baliju). Tijekom jedne moje posjete Engleskoj, rekao mi je kako će ubiti mog sina ako ne odradim posao za njega. Znala sam dovoljno o zakonu da mi je bilo jasno da bi odlazak na policiju samo još više pogrošao situaciju. Nakon puno premišljanja odlučila sam napraviti ono što su od mene tražili. U to vrijeme jednostavno nisam vidjela alternativu. Živjela sam u drugoj zemlji i nisam se imala kome obratiti pa sam mislila da će problem nestati ako jednom napravim ono što od mene žele. Znam da je to bilo glupo.

‘Ispitivali su me dva dana, odmah su mi rekli da ću dobiti smrtnu kaznu’

Pratila sam njihove upute te sam u Bangkoku pokupila torbu te je odnijela na Bali. Nikad nisam pogledala što je u torbi, ali sam pretpostavljala o čemu se radi. Morala sam torbu staviti kroz rendgen, a srce mi je luđački lupalo. Carinski službenik mi je prišao čim je torba izašla sa pregleda. Pitao me imam li ključ za nju, kad ju je otvorio automatski je otvorio skriveni pretinac i našao drogu. Još uvijek se budim svake noći jer imam stravične noćne more. Vraćaju mi se događaji iz carinske sobe za ispitivanje u kojoj sam provela dvije noći. Carinici bi mi dolazili na prozor i na vrata te lupali vičući kako nema spavanja.

Nakon toga su došla dva muškarca koje prije nisam vidjela. Jedan mi je rekao da ću dobiti smrtnu kaznu, a potom mi je prislonio pištolj na glavu. Rekla sam mu neka me upuca, a on je u jednom trenutku samo metalni stolac gurnuo nogom svom snagom da se zabio u zid i puknuo. Još uvijek vidim lice tog čovjeka u svojim noćnim morama. Pristala sam policiji pomoći da uhvate Juliana nakon što su mi rekli da će moj sin biti siguran i da ću dobiti blažu kaznu zbog suradnje s policijom.

‘Andrew Chan mi je bio jedini prijatelj u zatvoru’

Mislim da sam cijelo vrijeme zapravo znala da ću ipak dobiti smrtnu kaznu. Pojavio se jedan tračak nade kad je tužitelj zatražio kaznu od 15 godina, a onda kad se dogodilo da sam dobila smrtnu kaznu. U svojoj glavim sam se pitala samo jedno: “Kako se, dovraga, sad to dogodilo?” Tad me odvjetnik omotao svojim kaputom, čvrsto me zagrlio, počeo plakati te mi na uho rekao kako mu je jako, jako žao i kako je učinio sve da mi pomogne. Spetljala sam se s velikom bandom krijumčara i naposljetku ja moram za sve platiti. Bila sam potpuno prestravljena. Već sam provela nekoliko mjeseci u pritvoru gdje su mi Julian i ostali članovi bande koji su uhićeni poručivali grozne stvari, uključujući i to da su moja djeca mrtva.

U Kerobokanu prvih šest mjeseci s nikim nisam razgovarala. Onda mi je Andrew Chan pomogao da prođem kroz neka zaista teška vremena. Postali smo bliski prijatelji. On je jedan od heroja mog života i nikad ga neću zaboraviti. Nedostaje mi Andrew i vrlo mi je teško nositi se sa spoznajom da bih mogla umrijeti u bilo kojem trenutku. Način na koji se nosim s cijelom situacijom je zapravo da isključim mozak i ne mislim o tome inače bih poludjela.

‘Moja jedina šansa je da mi se sudi ispočetka’

Moja jedina šansa da izbjegnem smaknuće je da se moj cijeli sudski proces vrati na početak. Dosad nisam uspjela doći do toga jer je riječ o vrlo skupom procesu koji ja ne mogu platiti, a Vlada Velike Britanije neće mi pomoći. Vrhovni sud Velike Britanije preporučio je Vladi da me tretira kao poseban slučaj i razmisli o financiranju moje žalbe. Pet sudaca je preporučilo isto, navodeći kako nisu u obzir uzete olakotne okolnosti niti zašto je do zločina došlo, a kazne koje su dobili ostali članovi kriminalne skupine su drastično manje nego moja. No, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Philip Hammond je to odbio.

Prije nekoliko tjedana, moja sestra i njezini prijatelji su uputili apel putem Facebooka i interneta kako bi skupili sredstva da bih ja mogla ponoviti sudski proces. Svjesna sam da sam počinila veliki i grozan zločin, a svoju sudbinu bih prihvatila da je pravedna i poštena. Ali ja sam bila uskraćena za odgovarajuće pravno zastupanje i samo želim priliku da moj slučaj dođe pred sud i neka odluče da li je fer da me se smakne ili ne. Osjećam se kao da prosim od vlastite Vlade, ali Andrew je dobio financijska sredstva od Australije kako bi se branio na sudu. I brojne druge države financiraju ovakve stvari svojim građanima koji završe u zatvorima u inozemstvu. Čak i Indonezija to čini svojim građanima. No, zasad moram prihvatiti mogućnost da bih mogla biti ubijena u idućem krugu pogubljenja.

Kad su došli po Andrewa i ostale, bilo je 4,20 sati ujutro. Stigla je cijela flota oklopnih vozila, za mene bi mogli napraviti sličan show, ali bilo bi smiješno kad bi to sve radili kako bi odveli stariju gospođu. Na neki način mislim da će to biti olakšanje, da ću napokon biti gotova sa svim ovim. Teško je nositi se sa stresom i neznanjem kad će vam doći smrtni trenutak kojeg čekate. Alu zbog moje unuke, i toga kako će me ona pamtiti, moram nastaviti tražiti pravdu.