Pokušala sam se uz hipnoterapeuta i psihologa riješiti paničnog straha

Ležim na zelenom kauču u malenoj sobi. Zatvorila sam oči i pokušavam se koncentrirati na ono što mi govori hipnoterapeut. Duboko udahnite, izdahnite i opustite se, brojite od deset do jedan i polagano opuštajte cijelo tijelo počevši od nožnih prstiju, koljena, bedara… Detaljno slušam upute i osjećam kako mi se tijelo opušta. Počnite se spuštati stubama i opet brojite… deset… sedam… pet… tri… ulazite u hodnik, a s lijeve i desne strane su vrata… vi pratite svjetlost…

Kod hipnoterapeuta Dražena Radakovića završila sam prije tjedan dana, čitala sam da je uspješan kod rješavanja strahova i fobija. Ja imam strah od visine. Odlučila sam otkriti na koje ga sve načine mogu svesti na minimum. Strah od visine ne koči me u svakodnevnom životu, ali prisutan je i sjećam se baš svakog trenutka kad mi je zagorčao život.

Nikad ne znam koja će mi situacija izazvati strah

Prvi sam se put s njime susrela u osnovnoj školi kad sam se popela na vidikovac kule Lotrščak. Sjećam se samo da se više nisam mogla pomaknuti, imala sam osjećaj da ću se stropoštati preko ograde ako napravim još jedan korak. S godinama se strah pojavljivao u raznim situacijama, kad sam se penjala na jedan od tornjeva na Rabu, u bečkom Prateru na Riesenradu, susrela sam se ponovno s njim u staklenom dizalu hotela Antunović.

U tim trenucima osjećala sam se potpuno paralizirana. I dok su se drugi divili pogledu, ja bih se osjećala prestravljeno. Na rapskom tornju, nakon što sam se popela na vrh, uhvatila me takva panika da sam počela plakati i nikako se nisam mogla sputiti. Trebalo mi je dobrih desetak minuta da se smirim i shvatim da se jednostavno moram spustiti i da ne mogu ostati živjeti na vrhu tornja.

Grč u trbuhu, klecava koljena, znojne ruke, suho grlo i nemir ostali su mi dugo urezani u sjećanje. Dečko me tada, vrlo razumno, pitao zašto smo se uopće penjali. Vrlo logično, zar ne? Ne volim kad me strah koči u aktivnostima, ali nikad ne znam koja će ga situacija izazvati. Najnormalnije sam se vozila na najluđim spravama u Disneylandu, divila sam se pogledu s Eiffelova tornja, no neke druge situacije za koje sam mislila da su mnogo bezazlenije u meni bi izazvale takve emocije.

Bila sam sve bljeđa, znojnija, koljena su mi sve više popuštala

Jedno od gorih mjesta mi je Mullerov dućan na Trgu bana Jelačića i njihove pokretne stepenice. Vozila sam se njima dovoljno puta, no i dalje osjećam neopisivu neugodu. Svaki put osjećam da ću pasti. Visina i pokretne stepenice za mene su najgora moguća kombinacija.

Kad sam se prvi put penjala na najviši kat te prodavaonice sa svakim katom bila sam sve bljeđa, znojnija, koljena su mi sve više popuštala. No preživjela sam. Da, znam da postoji lift. No, kako sam već rekla, volim se suočiti sa svojim strahovima, znam da je to pomalo mazohistički, ali svaki put kad ga proživim, vjerujem da sam dobar dio straha umanjila.

Odlučila sam, stoga, otkriti kako racionalizirati i smanjiti strahove. Nazvala sam našeg poznatog hipnoterapeuta Dražena Radakovića, koji me odlučio provesti kroz hipnozu. Tijekom rada na strahovima jedna od najčešćih tehnika je takozvana hipnotična regresija. To je tehnika vraćanja na prethodne situacije, događaje ili traume kako bi se na emocionalnoj razini ponovno proživjelo upravo ono što je taj strah potaknulo.

Prvi put sam se podvrgnula nečem takvom i meni je to bilo stvarno neobično, ali izuzetno zanimljivo iskustvo. Prije toga nikada se nisam susrela s hipnozom i načinom na koji ona, ustvari, funkcionira.

Prisjećam se kako sjedim na podu u dječjoj sobi igrajući se lutkama

Prije svega treba razjasniti da je hipnoza stanje u kojem se uspostavlja veza između svjesnog i podsvjesnog dijela uma te se može usporediti sa stanjem neposredno nakon buđenja ili neposredno prije sna. Kada je osoba u hipnozi, mogli bismo reći da je u stanju odvojenosti, odnosno svjesni ste sebe, okoline i događaja oko sebe, ali ne želite sudjelovati u njima.

Ležim na krevetu sa zatvorenim očima dok uz upute zamišljam kako mi se cijelo tijelo opušta, dio po dio. Polagano dišem, zamišljam da gledam u plavo nebo i opuštam se. Slušajući upute hipnoterapeuta, ubrzo osjećam neopisivu opuštenost i ne pada mi na pamet pomaknuti se.

Vratite se u djetinjstvo i prisjetite se sebe kao sedmogodišnjakinje, govori mi Radaković. Prisjećam se kako sjedim na podu u dječjoj sobi igrajući se lutkama. Uzmite djevojčicu za ruku i povedite je na neko ugodno mjesto, daje mi daljnje upute.

Zavirujemo u samu srž problema i pod hipnozom se susrećem sa svojim strahom. Zamišljam kako stojim na vrhu vidikovca i, iako sam svjesna da je to samo zamišljena situacija, moje se tijelo i trbušni mišići grče. Doslovno osjećam kako tijelo reagira. Uistinu neobično iskustvo, znam da je to moja mašta i čujem glas hipnoterapeuta, a opet tijelo na intenzivan način reagira na neugodnu situaciju. Još više me iznenađuje reakcija, mislila sam da će mi se grčiti ruke, no one su potpuno nepomične i samo osjećam kako mi ostatak tijela reagira. Kako mi je Radaković poslije objasnio, svako tijelo na svoj način proživljava emocije.

Osjećam se neopisivo opušteno, kao da sam spavala danima

Osjećam kako se tijelo grči, kako mi je grlo suho i kako ubrzano dišem, a strah je sve intenzivniji. Ponovno proživljavam ono što me svakog puta izbezumi. Ako napravim još jedan korak, past ću. Uz Radakovićeve upute usmjeravam situaciju i pokušavam preuzeti kontrolu nad njome.

Nakon suočavanja sa strahom vrijeme je da sve loše emocije i probleme otpustim. Radaković mi daje upute da uđem u eskimski iglu na čijem se sivom stropu nalaze crveni i bijeli papirići. Na crvenima su ispisani moji strahovi i problemi i njih moram skinuti, poderati i baciti, što i činim. Nakon toga slijedim upute i ulazim u vulkan, u kojem se također nalaze problemi i strahovi te ih rukama trebam izbaciti iz vulkana.

Nakon čišćenja od strahova i problema hipnozu završavamo jednom od tehnika čišćenja emocija. Zamišljam kako sam na morskoj obali, opuštam se i otvaram oči. Osjećam se neopisivo opuštena, kao da sam spavala danima, te ga odmah pitam trebam li se tako osjećati. Kaže mi da svatko na svoj način reagira na hipnozu.

Žena sa žabama i problemi potencije

“Ne čini sama trauma čovjeka bolesnim nego nemogućnost proživljavanja te traume jer, kad se potisne, ona stalno hoće van, što i dovodi do strahova i fobija”, objašnjava mi sugovornik. Pitam ga zašto iglu i vulkan, objašnjava mi da oni predstavljaju potisnutu ljudsku podsvijest. Od Radakovića dobivam i domaću zadaću, CD s vježbama i tehnikama puštanja i oslobađanja od strahova.

Taj sveučilišni specijalist psihosocijalnog pristupa u socijalnom radu i psihoterapeut ističe kako mu ljudi dolaze s raznim strahovima, od otvorenog i zatvorenog prostora, visine, vode, žaba.

“Imao sam slučaj žene od sedamdesetak godina koja je imala takvu fobiju od žaba da nije mogla ići u svoju vikendicu u Zagorje. Pamtim slučaj žene koja se bojala golubova. Kad bi izašla iz javnog prijevoza, a od stanice do mene je imala 50 metara, toliko je bila maštovita da bi smislila 16 najcrnijih scenarija koji bi se mogli dogoditi na tom kratkom putu”, prisjeća se Radaković jednog od slučajeva.

Bavi se mnogim područjima, ne samo strahovima i fobijama, hipnozom, kaže, liječi pušenje, ovisnost, depresiju, anksioznost, nesanicu… Otkriva mi da mu sve više u posljednje vrijeme dolaze mladi muškarci, menadžeri između 30 i 50 godina koji imaju problema s potencijom, a uzroke treba tražiti u ovisnosti o pornografiji. Kaže kako mu u zadnje vrijeme učestalo svaki tjedan dolaze nove klijentice koje su u mlađim danima silovane.

Iako dolaze zbog drugih razloga, tijekom hipnoze se otkrije da je začetak problema u silovanju koje se dogodilo u mlađoj dobi. “Većinom je riječ o ženama na visokim pozicijama koje nisu disfunkcionalne, ali su im takve životne traume ostavile velik trag na sadašnjem životu”, ističe Radaković, koji je jedini u Hrvatskoj certificirani terapeut instituta TNI (The Newton Institute), najpoznatije ustanove za regresoterapiju u svijetu.

Problem bi mogao biti nešto sasvim drugo

Dva dana nakon hipnoze odlazim na seansu kod psihologa Ivana Modrušana po još neke odgovore vezane uz pitanja o mom strahu od visine.

“Strah od visine objasnio bih najgeneralnijom mogućom rečenicom – čovjek spremi sve u jedno i onda se ne mora bojati svega ostalog”, objašnjava mi dok sjedam na kauč u njegovoj ordinaciji i govorim mu zašto sam ga posjetila.

Modrušan mi priča slučaj muškarca kojim se trenutačno bavi. “Počeo mi je dolaziti zbog straha od petardi, koje su ga toliko izludile da se osjeća potpuno bespomoćan. Objašnjavam mu i nagovaram ga da stavi petardu u džep i prošeće gradom. On pruža izuzetan otpor prema toj ideji”, govori psiholog. Znači, suočavanje sa strahom je najbolja metoda prevladavanja straha? pitam ga zbunjena.

Preusmjeravanje fokusa

“Suočavanje sa svojim strahom jako je dobar način na koji ga se može suzbiti. No trebamo biti svjesni da je strah većinom vrh sante leda ostatka koji ne vidite”, pokušava mi dati smjernice i objasniti problem te da je uzrok možda nešto sasvim drugo. Modruš me ispituje kad sam se prvi put susrela s tim osjećajem. Ispričam mu svoj prvi susret sa strahom na kuli Lotrščak.

Pripovijeda mi o čovjeku kojeg je otac kao dječaka odveo na najvišu točku Kalnika digavši ga na ramena kako bi mu pokazao da je on sada tamo najviši na svijetu. Dječak se u tom trenutku, umjesto da uživa, zgrozio zbog čega ga je poslije bilo strah visine. Jedan od savjeta koji mi pruža jest da je dobar način suočavanja sa strahom preusmjeravanje fokusa na nešto drugo.

Prisjeća se čovjeka koji je osjećao strah od visine, ali se u isto vrijeme bavio paraglajdingom. Objašnjava mi da je to jako dobar način suočavanja, preusmjeravanje svoje pažnje na nešto drugo. Dakle, taj je čovjek preusmjerio fokus na upravljanje letjelicom, i to vrlo uspješno.

“To vam je kao kad se košarkaš, dok zakucava loptu, udari u mišić, koji ga počne jako boljeti. Priđe mu trener, skine tenisicu i lupi ga po palcu. U tom trenutku košarkaš je prestao osjećati bol u mišiću. Možda je primjer banalan, ali najbolje objašnjava kako to funkcionira”, kaže Modrušan, a moram priznati da me taj stvarno banalan primjer nasmijao jer stvarno, pomislila sam u sebi, ne znam kako bi mi on mogao pomoći. Poanta priče o košarkašu je, kaže, da se i bol i strah mogu preusmjeriti ili prerasporediti, a to pomaže.

Odlučila sam provjeriti funkcioniraju li ove tehnike

On uvijek preporučuje tehnike opuštanja, autogene treninge, koji su izuzetno korisni. Ali sugerira mi da trebam provjeriti je li pojava straha povezana s određenim životnim razdobljima. Moram priznati da sam iz Modruševe ordinacije izišla poprilično zbunjena. Stekla sam dojam da nisam dobila konkretne odgovore. Međutim, kad je cijela seansa sjela na svoje mjesto, zaključila sam da sam saznala ono što me najviše zanimalo, a to je – kad se taj strah javlja. Ali taj ću podatak zadržati za sebe.

Nakon svega otišla sam testirati samu sebe u trgovački centar vožnjom po pokretnim stepenicama do najvišeg kata. Željela sam provjeriti jesam li iz ovoga nešto i naučila. Tijekom prve vožnje osjećala sam se poprilično usrano pa sam čak i urednici poslala poruku da nema tu nikakve pomoći. Popela sam se na vrh i spustila dolje, kao i nebrojeno puta do tada, ali i dalje osjećaji nisu bili ugodni.

Onda sam odlučila primijeniti ono što sam ova dva dana i slušala, preusmjeriti fokus na nešto drugo ili pozitivno misliti. Okej, već drugi put je bilo malo bolje. Kao i u svemu, i u svladavanju strahova potrebno je puno rada na sebi i vježbanja.