Poremećaj koji je kod milijuna potencirao Instagram: u svom odrazu vide čudovišta, ugledna psihologinja objašnjava što činiti

Mislila sam, imam užasno debele noge. Stalno me to okupiralo, stalno bih promatrala te svoje noge. Ako bi, hodajući gradom, vidjela reflektirajuću pozadinu, ne bih ništa drugo gledala osim kakve su mi noge. Ili, oblačim se za izlazak s prijateljima i ne mogu naći ništa što bih odjenula da ne izgledam tako strašno grozno kako izgledam. Preobučem se sto puta i samo ponovno gledam tu stvar. To može kulminirati time da odustaneš od izlaska, zaključiš da si grozna, debela, najružnija osoba na svijetu. Totalno samu sebe psihički izmaltretiraš i izbjegneš druženja. Zapravo, izbjegneš život, zatvoriš se.

Ovako glumica Karmen Sunčana Lovrić, sa psiholozima udruge kako si?, progovara o svom tjelesnom dismorfnom poremećaju (body dysmorphic disorder – BDD). Riječ je o relativno nepoznatom poremećaju iz opsesivno-kompulzivnog spektra za koji u Hrvatskoj još ne postoji službeno mjesto za dijagnozu i tretman. Karakterizira ga izrazita i u pravilu neutemeljena preokupiranost vlastitim izgledom koja često vodi u disfunkcionalnu svakodnevicu. Brojke oboljelih od ovog poremećaja otišle su u nebo s pojavom Instagrama i tamo nametnutih ideala ljepote.

Procjene sa zapada govore o tome da gotovo tri posto populacije pati od BDD-a. U Hrvatskoj ga se tek počinje istraživati, s njime se detaljnije upoznaju naši psiholozi i psihijatri. Očekuje se da će i ovdje brojke biti slične onima sa zapada, govori profesorica Nataša Jokić-Begić s Filozofskog fakulteta, inače klinička psihologinja i inicijatorica udruge kako si? koja je cijeli lipanj posvetila širenju svijesti o tjelesnom dismorfnom poremećaju.

Opsesivna fokusiranost na umišljeni nedostatak

Preokupiranost izgledom uobičajena je za adolescenciju, objašnjava profesorica, no do problema koji vode BDD-u dolazi ako čovjek u tome ostane zarobljen. “Ako opsesivno proučava kako izgleda, u svakom ogledalu, žlici, izlogu, bilo kojoj površini u kojoj se može vidjeti. Osoba gleda taj svoj nedostatak, koji može biti posve umišljen ili prenaglašen, na primjer malo veći nos koji ne primjećuje baš nitko osim osobe same”, ocrtava Jokić-Begić.

Posebno je to naglašeno kod mladih izloženih društvenim mrežama i idealima ljepote koji se tamo propagiraju. “Društvene mreže svakako su socijalni rizični čimbenik. Svatko sada može procjenjivati izgled, mladi kao da su roba na tržištu koju svatko ima pravo procjenjivati pa onda razvijaju anksiozne smetnje povezane s izgledom, brinu hoće li biti izostavljeni iz socijalnog kruga zbog tog nekog – umišljenog – tjelesnog nedostatka”, objašnjava psihologinja.

Poremećaj je perfidniji kod muškaraca

Poremećaj je teži od mnogih drugih jer u sebi nosi bitnu kontradiktornost. S jedne strane, pojašnjava naša sugovornica, sramota je priznati veliku brigu oko izgleda, a s druge okolina i socijalna norma očekuju da stalno brinemo o izgledu. “To je ta konfliktna situacija u kojoj će svi imati puno komentara oko izgleda, međutim ako kažeš da si zabrinut, reći će ti da brineš oko gluposti. Osoba tako ostaje u začaranom krugu i ne javlja se za pomoć”, poentira profesorica.

Zato prođe i do 15 godina prije no što ljudi prepoznaju problem i potraže stručnu pomoć. BDD jednako pogađa muškarce i žene, no kod muškaraca je perfidniji, ističe Jokić-Begić. Kod žena je, kaže, jednostavnije, one su naučile pojadati se jedna drugoj oko celulita, sijedih pa si onda međusobno utješno kažu da to nije ništa strašno. “Muškarcima je, pak, teže tražiti pomoć ili se pojadati oko, primjerice, nedovoljno razvijenih mišića ili neizrasle brade. Presing na muški izgled je izrazito jak, na maskulinost koja se jako promovira, izgled ‘drvosječe’ – brada, mišići, snaga”, opisuje psihologinja.

Razlika između narcisoidnosti i BDD-a

Kako prepoznati je li zabrinutost oko izgleda prešla u patologiju, pitamo. “Ako osoba opsesivno provodi jako puno vremena pred ogledalom ili ako, s druge strane izbjegava svaki pogled na sebe, ako odustaje od aktivnosti jer si utvara da izgleda debelo, iskrivljeno, ako je opsjednuta mislima o tome”, veli profesorica pa, da bude jasno, pojašnjava razliku između narcisoidnosti i BDD-a. Narcisi si, slikovita je, kažu: nevidljiv sam, da me barem netko vidi. S druge strane, osobe koje pate od tjelesnog dismorfnog poremećaja razmišljaju: osjećam se kao čudovište, samo želim normalno izgledati i biti nevidljiv.

“Kod BDD-a je izražen duboki sram, a kod narcisa ga nema toliko. Ovdje je prisutno i gađenje i odbacivanje samoga sebe, strah od odbacivanja od drugih, dok istovremeno to izvana nitko ne može prepoznati”, objašnjava Jokić-Begić svu kompleksnost ovog poremećaja. Njegovi korijeni, skreće pozornost, mogu biti u vršnjačkom zadirkivanju u školi. O tome u podcastu udruge kako si? govori i glumica Karmen.

Jedan dio mog BDD-a je bila moja kosa. Kad sam bila klinka, u mojoj školi nije bilo frčkave djece, to je bilo nekako čudno i svi su me zezali zbog te kose. Zvali su me šuma na glavi i svakako. Ja sam stalno gledala te divne ravne kose svih oko mene i užasno patila što ja imam ovu krivu kosu. Kasnije mi se to skroz preokrenulo, danas mi je baš dobra moja kosa, samo što je caka u tome što to onda vjerojatno pređe na drugu stvar.

Umjetničke tehnike mogu pomoći

Zato valja, naglašava profesorica Jokić-Begić, posebnu pozornost obratiti na zadirkivanje u školi u ranijoj dobi. Ovdašnji psiholozi i psihijatri još uvijek ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri BDD. Oformili su malu grupu i međusobno šire svijest o tome da ovaj poremećaj postoji, da na njega moraju obratiti pozornost. Pogotovo zato što ljudi koji već jesu u terapiji zaziru o tome govoriti terapeutima, brinu što će im na to uopće reći.

U sklopu projekta “Slika o sebi – nježnost i umjetnost”, udruga kako si? koju mentorira Jokić-Begić progovara o različitim umjetničkim tehnikama koje bi mogle biti korisne u liječenju BDD-a. “Proučavajući zapad koji se s time suočava i razvija terapijske tehnike zadnjih desetak godina, primjećujemo da koriste mnoge ekspresivne tehnike”, veli profesorica pa skreće pozornost na Karmenin primjer. Ona, naime, s BDD-om nema problema kada uđe u lik kojega glumi. I o tome govori u razgovoru za udrugu kako si?.

Mjesto na kojem možete potražiti pomoć

Kada odem na set i u trenutku kad trebam postati drugi lik, kada preuzmem njegove životne okolnosti, njegov karakter, to sve nestane zato što taj lik to nema. On je obukao seksi hlačice i misli da je ultra seksi u tome, osjeća se odlično. Tako da sam zapravo počela shvaćati da nešto tu nije u redu, da je moje privatno razmišljanje suludo i ograničava me u životu.

Udruga kako si?, proizašla iz inicijative sada već bivših studenata psihologije, izradila je upitnike uz pomoć kojih možete provjeriti koliko su izraženi vaši eventualni simptomi BDD-a. Upitnicima i detaljnim informacijama možete pristupiti ovdje, gdje možete zatražiti i stručnu pomoć psihologa.