Postoji velika mogućnost da dobivate puno više sna nego što zapravo mislite
Ljudi, pogotovo oni koji pate od nesanice, jako su loši u percepciji količine spavanja
Čini se kako smo jako loši u percipiranju koliko smo zapravo spavali tijekom noći. To pogotovo vrijedi za ljude koji pate od nesanice. Ljudi s nesanicom misle da spavaju puno manje nego što zaista spavaju. Skloni su krivoj procjeni kad je u pitanju vrijeme koje im treba da zaspu te broj puta koliko se bude po noći. Ponekad čak, tvrde stručnjaci, mogu zamijeniti stanje spavanja za stanje budnosti.
“Neki pacijenti se žale doktorima da malo spavaju, ali kad se napravi mjerenje ispada da su sasvim u redu. Može se činiti kao da su lagali”, rekla je Nicole K.Y. Tang, profesorica kliničke psihologije sa Sveučilišta Warwick u Engleskoj, za The Wall Street Journal.
Prevelika moždana aktivnost
Diskonekcija između percepcije i stvarnog sna otkriva čudnu činjenicu o insomniji: možete je imati i svejedno spavati dovoljan broj sati. Nova istraživanja dokazuju da se kod nesanice manje radi o tome koliko ste spavali, a više o tome što vaš mozak radi dok spavate.
“Nesanica nije problem premalo sna, to je problem prevelike moždane aktivnosti. Kad nam pacijenti kažu ‘Moj mozak vrluda, razmišljam cijelu noć. Potpuno sam svjestan svega što se događa’, sasvim je moguće da je to zapravo njihovo stanje sna.”, objašnjava Daniel J. Buysse, profesor na medicinskom fakultetu Sveučilišta Pittsburgh.
Umanjili broj sati koje su proveli spavajući
Gotovo polovica onih koji imaju nesanicu zapravo spavaju dovoljan broj sati, barem šest sati kroz noć. U jednoj studiji, provedenoj 2011. na 142 čovjeka, otkriveno je da je 42 posto ljudi koji imaju insomniju podcijenilo koliko spavaju u jednoj noći za više od jednog sata. Samo je 18 posto onih koji nemaju problema sa spavanjem umanjilo svoj broj sati spavanja za toliko. S druge strane, ljudi koji ne spavaju puno precijenili su broj sati provedenih spavajući.
“Svi se budimo tijekom noći, ali ako ste dobar spavač nećete se sjećati buđenja.”, objasnio je Julio Fernandez-Mendoza, klinički psiholog iz kliničkog centra s Penn Statea.