Nekad je nužno odabrati stranu

Potpuno nevjerojatna priča o mozgu 19-godišnjaka koji se borio svom snagom da se probudi iz duboke kome

Dylan je nakon prometne nesreće završio u komi, mozak mu je bio jako oštećen

Na planinarenju
FOTO: Zaklada Dylana Rizza

Iako je zaštićen lubanjom, ljudski mozak je posebno osjetljiv na fizički udarac. Tijekom godine samo u SAD-u dogodi se oko 1,7 milijuna ozlijeda mozga, a iako ih je većina blagog ili srednjeg intenziteta, dogodi se i na tisuće teških oštećenja. Te ozlijede uvijek se dogode na nulti dan, kako liječnici na kalendaru označavaju dan tijekom kojeg se dogodila nesreća.

Za 19-godišnjeg Dylana Rizzoa taj dan je bio 28. prosinca 2010. godine. Dylan je bio visok i sportski građen mladić tamne kose. Igrao je hokej i skakao u vis za školsku momčak Lynnfielda u Massachusettsu te je strastveno navijao za Bruinse.

Tijekom normalnog dijela nultog dana, Dylan i njegov otac Steve gledali su lokalno natjecanje u hokeju, a onda su otišli na obiteljsku večeru kod bake. Dylan je oko 20.30 sati otišao od bake u obiteljskom automobilu, a usput je odvezao i sestru kući. Prije nego što je nastavio svojim putem, točnije prema kući prijatelja Ryana gdje je planirao igrati video igrice, Dylan je nazvao majku kako bi je pitao gdje je njegov kontroler za Xbox. “Uvijek mi diraš stvari!”, rekao joj je ljutito, a njegova mama Tracy se branila kako ovog puta nema veze s nestankom stvari.

Samo nekoliko minuta kasnije, Tracy je našla joystick na stražnjem sjedištu svog auta te je zvala Dylana da mu to kaže. Nije joj se javio u nekoliko navrata pa je poslala SMS njegovom prijatelju: ‘Kad Dylan stigne, reci mu da je joystick kod mene.’

Nekoliko trenutaka kasnije, Ryan ju je nazvao i rekao da se dogodila nesreća.

Dan 1

Operacija mozga
Operacija mozga Flickr

Kad su hitna služba, policija i vatrogasci sitgli na mjesto događaja, zatekli su Dylanov automobil potpuno smrskan s vozačeve strane na kojoj je sjedio. Dylan je bio u nesvijesti, a njegovo disanje zvučalo je više kao hroptanje ili kao kad netko pokušava piti sok na slamčicu iz gotovo prazne čaše. Dylan je vozio tek nekoliko stotina metara prije nego što se zabio u stup, vjerojatno se sudario nakon što je naletio na led te izgubio kontrolu nad upravljačem. Nije stavio automobilski pojas.

Hitnim službama bilo je potrebno osam minuta da ga izvuku iz auta. Oko njega i po njemu bilo je toliko krvi i komadića mesa pa mu liječnici nisu mogli staviti ni cijevčicu za disanje tijekom 29-minutne vožnje prema bolnici u obližnjem Bostonu. Neki članovi medicinskog tima čak su dvojili hoće li Dylan uopće preživjeti put do bolnice.

U bolnici su Dylanu odmah napravili CT snimku kako bi procijenili štetu koja je nastala tijekom sudara te ga odmah odveli u operacijsku dvoranu gdje su mu neurokirurzi odstranili lijevu stranu lubanje te dio desne kako bi zaustavili višestruka moždana krvarenja. Dok su ga prebacili na odjel za neurointenzivnu njegu, cijelo lice mu je oteklo, oči se zatvorile, a glava bila omotana zavojima te je bio prikopčan na respirator. Njegovo lice bilo je uništeno, a lijeva noga slomljena. Dylan je bio u dubokoj komi.

Kako bi procijenili Dylanove šanse za povratak u svjesno stanje te da bi imao značajniji oporavak, liječnici su se oslanjali na standardne vremenske prognostike te gledali koje opcije liječenja mogu biti korisne. Prva tri dana, prva dva tjedna, iduća dva mjeseca liječnici su se borili kako bi balansirali oko toga da ostanu realni i da istovremeno ostanu suosjećajni dok pokušavaju odrediti gdje je granica između nade i beznađa.

Ali kao što su neurolozi priznali, rane prognoze iznimno su teške i pune su mana te postoje neke vremenske odrednice prema kojima liječnici gledaju kakvo je stanje pacijenta te prema tome procijenuju kolike su šanse za oporavak, a upravo te procijene vrlo često onda demantiraju pacijenti koji pobijede sve šanse i postignu djelomičan ili potpuni oporavak.

Za neke pacijente s ozlijedom mozga ovakve rane procijene su djelomično varljive jer danas postoji cijeli niz neuroloških istraživanja koja pokazuju da mnogi naizgled nesvjesni pacijenti imaju više svijesti nego što se prije vjerovalo i unatoč težini njihovih ozlijeda postoji značajna šansa da postignu značajniji oporavak.

Dan 2

Dylan s obitelji
Dylan s obitelji Zaklada Dylana Rizza

Dylan dolazi iz malog grada i velike obitelji. Jedan od prvih vatrogasaca koji su se zatekli na mjestu njegove nesreće bio je otac njegovog prijatelja Ryana tako da dok su Dylanovi roditelji stigli do bolnice u Bostonu, tamo ih je već čekalo oko dvadesetak članova obitelji kako bi bili uz njih i njegovog sina.

Kako bi svi bili upućeni i kasnije o tome što se događa, Dylanovi roditelji su stavljali obavijesti na CarePage, internet stranicu stvorenu upravo za ovakve životne situacije. Njihov online dnevnik postao je svojevrsna tablica Dylanovog dugog puta prema oporavku. “Dylan je nedavno imao automobilsku nesreću. Trenutačno je njegovo stanje stabilno, ali je još uvijek kritično. Iduća tri dana bit će teška, ali bori se kako bi se izvukao iz ovoga”, napisali su Dylanovi roditelji.

Dan 5

“Dylan ima nekakvih poteškoća danas, ali liječnici i medicinsko osoblje se sjajno brinu o njemu”; objavili su roditelji na CarePageu.

Kad su došli u bolnicu taj dan, Dylanovi roditelji htjeli su ga stimulirati i na taj način mu pomoći da se probudi. Zamolili su Dylanove prijatelje da na iPod stave što više glazbe koju njihov sin voli. “Ta glazba stalno je svirala u njegovoj sobi, njegova glazba”, prisjeća se Dylanov otac Steve.

Ipak, nije bilo vjerojatno da ih Dylan čuje jer mozak mora biti u svjesnom stanju da bi se to ostvarilo. S neurološkog aspekta, koma je kao duboki san ili anestezija. Kako bi se pokrenuo potreban mu je impuls unutarnjeg generatora, a to inače čine sitne stanice koje se nalaze u moždanom deblu, oni su kao kao neurološke premosnice koje prenose impulse iz jednog u drugo područje mozga. Isti dio moždanog debla također kontrolira neke druge funkcije mozga poput disanja, otkucaja srca te regulira tjelesnu temeraturu. Grgljanje ili hroptanje koje je Dylan proizvodio nakon nesreće dok je još bio u automobilu zove se agonalno disanje, a to stanje sugerira kako mu je tijekom nesreće oštećeno moždano deblo što ga čak može i spriječavati da se probudi.

No, doktori to nisu mogli znati sa sigurnoću dok mu ne naprave magnetsku rezonanciju, a ni to ne mogu dok mu stanje ne postane stabilnije.

Dan 8

Dylan je napokon mogao na magnetnu
Dylan je napokon mogao na magnetnu Pavilyun Kartika/Flickr

“Dylan je napokon na snimanju na magnetnoj rezonanciju”, napisali su roditelji.

Isti dan kad je Dylan imao snimanje mozga, neurospiholog Joseph Giacino ušao je u njegovu sobu kako bi napravio test i odredio kako Dylan stoji na skali za oporavak od kome. Otvorio je Dylanove oči da vidi može li pratiti vizualne znakove, ali Dylan nije reagirao.

Kao realist, ali i velikim stručnjak u svom području, Giaciino je znao da je potrebno više vremena da postane jasno kolike su realne šanse za oporavak pacijenta u komi, nekad čak i 60 dana, ali je isto tako znao da se obitelji ne mogu tako dugo boriti s agonijom i čekati dijagnozu. “Moraju napraviti značajnu odluku. Ideja da neki pacijenti možda ne dobiju priliku da ozdrave jednostavno slama srce, ali je tragično i to da netko tko nikad ne bi želio da ga se drži živim na taj način, završi u vegetativnom stanju”, objašnjava liječnik.

Kako bi popravili prognoze, znanstvenici su počeli eksperimentirati s novim tehnikama snimanja magnetnom rezonancom koja može otkriti oštećenje bijele materije, mikroskoskih veza neurona koji povezuju udaljene dijelove mozga. Takve pretrage napravili su i Dylanu. Kad su pogledali snimke, bili su šokirani kolika je šteta nastala.

“Snimke osmog dana bile su poražavajuće. I bile su puno gore od onoga što smo očekivali da će biti od posljedica traume”, komentirao je spcijalist Brian Edlow koji je radio ove pretrage Dylanu. Liječnik Guiacino je pak nakon ovih pretraga u svojim bilješkama zapisao: “Vjerojatnost za oporavak funkcionalne, vokalne i socijalne neovisnosti jako je niska.” Nakon toga uslijedio je jedan vrlo iskren razgovor s njegovom obitelji.

Dan 10

Dylan je bio smješten na intenzivnoj njezi
Dylan je bio smješten na intenzivnoj njezi Flickr

“Čekamo kako bi se susreli s timom liječnika koji će nam dati više informacija od Dylanovim ozlijedama i rehabilitaciji. Toliko smo nervozni i anksiozni oko sastanka, ali oboje znamo da to moramo čuti”, napisala je mama.

Dylanova obitelj sjela je s liječnicima u malu bolničku konferencijsku dvoranu. “Pokazali su nam snimke, nije da smo znali u što točno gledamo. Rekli su nam ‘Vidite ovo, ovo, ovo i ovo bijelo-sivo područje? Ne bi trebalo biti ove boje”, prepričava mama Tracy.

“Za oko 90 posto dijela mozga koji su nam pokazali, rekli su kako se neće oporaviti”, dodao je Dylanov tata Steve. Kad su ih pitali bi li Dylan mogao prihvatiti život s teškim invaliditetom, znali su da ih zapravo liječnici pitaju postoji li mogućnost da se Dylana isključi s održavanja na životu.

“Rekli su nam kako misle da Dylan nikad neće moći živjeti kod kuće već u nekoj insitutciji te da će imati povremene trenutke svjesnoti u kojima bi nas mogao prepoznati”, ispričali su roditelji te dodali: “Ali zapravo su mislili da Dylan neće biti ni to u stanju.”

Nakon što su liječnici izašli iz sobe, Dylanovi roditelji ostali su u šoku, a onda je otac izjurio van, zaustavio liječnika i rekao mu kako su spremni proći sve što je potrebno da se njihov sin probudi. “Ne treba nam vremena da razmislimo, vi napravite sve što je u vašoj moći. Mislim, što biste vi napravili da je vaše dijete u pitanju?”, rekao im je Dylanov tata.

Nakon toga Dylanova majka i njezina sestra oko pola sata su nepomično sjedile i plakale. A onda su se pribrale. Dogovorili su se da neće drugima odavati dijagnozu koju su im liječnici rekli. Ne žele gubiti nadu i ne žele da drugi ljudi odustanu od vjerovanja da će njih sin biti dobro.

“Slama nam srce što vam moramo reći da nalazi nisu baš najbolji, da nisu ni približno onome čemu smo se nadali. Dylanov mozak dosta je oštećen, ali moramo reći da on izgleda dosta dobro, nikad ne biste pomislili da je u ovakvom stanju”, napisali su roditelji na CarePageu. Također,naveli su sve operacije koje slijede – rekonstrukcija lica, plastične operacije i implatanti koji će zamjenjivati dijelove lubanje koji mu nedostaju.

Dan 15

Liječnici su redovito pratili napredak stanja
Liječnici su redovito pratili napredak stanja Flickr

Dylan je na glavi nosio uređaj s elektrodama kako bi mu se motrio rad moždane aktivnosti. Dylan je prolazio kroz posljedice oštećenja moždanog debla. Imao je spazme u rukama i nogama, visoke temperature, pretjerano znojenje te uriniranje. Osim toga, dobio je tikove u licu i napade vrućice zbog kojih su ga morali pokrivati prekrivačima za hlađenje. Njegovi roditelji trudili su se da mu bude ugodno, čitali mu poruke od prijatelja i obitelji te redovito prepričavali rezultate njegovih omiljenih Bruinsa.

Glazba s njegovog iPoda stalno je svirala, a kad bi na TV-u bile utakmice hokeja, upalili li bi televizor i pojačali kako bi se što bolje čuo komentator. “Znali smo da neće još dugo biti u komi jer rijetko tko ostane u komi nakon 14 dana. A onda dolazi pitanje, što imamo u tom trenutku”, komentirao je liječnik Giacino.

Dan 17

Dyaln je otvorio oči. Prešao je iz kome u vegetativno stanje, stanje nesvijesti iz kojeg postoji veća šansa za buđenje. Otvorio je oči, ali njegov mozak još nije bio svjestan. Njegovo moždano deblo počelo je slati signale ostatku mozga.

Trenutak kad je ušao u vegetativno stanje je također bio i trenutak kad se promijenila njegova prognoza na bolje.

Dan 25

“Dylan je otvorio oči nekoliko puta i svaki put bi ih neko vrijeme tako držao. Nismo sigurni može li nas vidjeti ili razumjeti zasad, ali mi znamo da nas osjeća jer je imao nekakve reakcije na naše glasove i dodir”, objavili su roditelji.

Kod motrenja pacijenata u ovakvom stanju liječnicima je teško pratiti realno stanje jer ponekad članovi obitelji vide nekakvu reakciju i ne znaju je protumačiti i misle da je svjesna, a može biti i refleksna, poput spazma. Zato su liječnici vrlo oprezni kod takvih situacija i čekaju više potvrda kako bi promijenili dijagnozu i krenuli s daljnjim novim terapijama.

Kod Dylana je obitelj primjetila povremene pokrete očima, ali liječnici su napravili test s pomicanjem objekata, točnije prsta te ogledala, ali nije bilo praćenja pokreta. Dylan je i dalje bio u vegetativnom stanju.

Dan 27

“Jako se znoji posljednjih dana. To bi moglo biti uzrokovano lijekovima ili njegovim mozgom”, bojavili su roditelji.

Dylan je ponovno imao nuspojeva oštećenja moždanog debla. Tracy i njezina majka sjedile su kraj Dylana te mu je ona stalno brisala znoj s čela. U jednom trenutku Dylan je podignuo ruku. Kad je to napravio i drugi put, stavila mu je maramicu u ruku i rekla: “Dylane, obriši se sam”. On je počeo brisati nos i usta.

Tracy je rekla kako su ona i njezina majka bile šokirane. “Pokušala sam ne analizirati njegovu reakciju. Njegovo tijelo se pokreće samostalno, ali kako možemo ne misliti da to čini sam. Liječnici su i dalje oprezni”, napisali su na obiteljskom blogu kasnije.

Dan 31

“Danas smo napravili bizarni korak. U bolnici smo 30 dana bez prekida. To nam daje pravo da parkiramo za samo 3 dolara po danu. Smatramo to pozitivnom stvari. Želimo sve učiniti pozitivnim kako bismo lakše prošli ovo teško putovanje, napisali su na obiteljskom blogu.

Naime, dotad je Dylanova majka već dala otkaz na poslu kako bi mogla biti uz sina, a otac je radio skraćeno kako bi mu svaki dan dolazio u bolnicu.

Tek nakon mjesec dana Dylanovi roditelji postali su svjesni tragedije koja je zadesila njihovu obitelj. Njihov sin je bio na sedativima i lijekovima protiv bolova, prošao je nekoliko plastičnih operacija kako bi mu rekonstruriali smrskano lice, imao je umjetni skalp jer je ostao bez dijela lubanje, a svakednevno se borio s moždanim napadima, spazmima, krvnim tlakom, upalom pluća, infekcijom urinarnog trakta i još brojnim drugim problemima.

Dan 33

Tijekom petog tjedna u bolnici, Dylan je počeo pokazivati znakove svojim doktorima koji su uvidjeli da postaje sve svjesniji vanjskog svijeta. Njegove oči mogle su pratiti zrcalo u pokretu.

Dan 43

15424538616_0325ce03b9_k
Medicinsko osoblje se stalno brinuo za Dylana Flickr

Nakon što se Dylan premjestio s intenzivne njege u standardnu sobu, njegova obitelj je napravila sve da se osjeća kao kod kuće. Jednu večer su mu pustili utakmicu Bruinsa koji su igrali protic Celticsa, a Dylan je odjednom postao uzbuđen. “Nije micao oči s televizije, micao je ustima kao da je htio nešto reći”, priča njegova mama. Liječnici i medicinsko osoblje bili su zadovoljni njegovim napretkom.

Dan 44

Šest tjedana nakon nesreće, Dylanovi liječnici liječnici napravili su nove snimke mozga. Nevjerojatno i neočekivano, njegove snimke mozga sugerirale su kako su neke oštećene možda spone počele zacjeljivati. “Dotad nismo vidjeli slučaj kod ovako velikog oštećenja i u ovoj dobi da se događaju ovako veliki pomaci”, priznali su i liječnici kasnije.

Dan 45

Dylan se i dalje povremeno gubio iz svjesnog stanja. Nekad je izgledao kao da obraća pozornost, a nekad je izgledao izgubljeno. Jednog dana roditelji su mu donijeli upravljač za Xbox i stavili mu u ruke. Neko vrijeme je zurio u njega, a onda je počeo pritiskati gumbe i micati joystick. no, najveći pomak bio je, što se njegove obitelji tiče, znak da se Dylanu vraća svijest jer regira na humor. Naime, Dylan je prstima stalno izvlačio plastičnu cijevčicu u grlu,a kako bi mu odvukli pažnju od toga, roditelji su mu u ruklu stavili nekorištenu ciječicu koju je Dylan onda stavio u usta i počeo puhati, a ona je počela proizvoditi zvuk prdeža. Dylana je to jako nasmijalo pa je njegov tata to isto napravio, Dylan je ponovno reagirao smijegom.

“Bili smo presretni i šokirani. Mislili smo si ‘Moj bože, pa on zna da je to prdac? Još uvijek ej s nama!'”, ispričala je mama.

Kasnije je u Dylanovu sobu došao fiziterapeut koji mu je pomogao da stane na noge i kreće. Dylan je krenuo prema ocu, a otac prema njemu. Zagrlili su se i počeli plakati.

“Mogli ste čuti kako suze kapaju po podu”, napisala je mama kasnije. Emotivna reakcija, naime, je još jedan evidentan dokaz svjesnosti ili njezinog povratka.

Dan 57

Tata je u bolnicu donio mobitel. Dylan je počeo dirati zaslon i pokušao otvoriti e-mail. Jedan prijatelj koji je došao u posjetu u bolnicu, pokušao je napraviti jedan eksperiment. Nazvao je broj Dylanovog mobitela. Dyaln je prvi put samo gledao u njega. Prijatelj je ponovno nazvao. Dylan je ovog puta dignuo slušalicu i stavio je na ugu, ali još nije mogao govoriti.

To je inače bila varijacija ‘telefonskog efekta’ koji je fascinirao nerologe 1983. godine kad se jedan pacijent refleksno javio na poziv i progovorio nakon duže faze nekomunikacije. “Riječ je o automatskoj akciji, nekad pacijenti progovore prvi puta nakon dužeg vremena, a onda se vrate u nekomunikativno stanje”, objašnjava doktor Giacino. Međutim, Dylan još nije mogao govoriti.

Dan 60

Nakon dugo vremena, Dylan je napokon izašao u park
Nakon dugo vremena, Dylan je napokon izašao u park Flickr

Krajem veljače, Dylan je napokon izašao iz sobe i udahnu svježi zrak u parku. Tad su ga prebacili bolnicu za rehabilitaciju. Smatrali su ga minimalno svjesnom osobom. Tad je već mogao sjediti u krevetu uz malu pomoć terapeuta, a neverbalno je mogao odgovarati na biografska pitanja i to sa 75 postotnom točnošću dok je jednostavne naredbe mogao izvršavati u 40 posto slučajeva.

Dan 65

“Nešto je sporiji i nedostaje mu energije proteklih nekoliko dana. Premještanje je bilo stresno i sad je i sam svjesni gdje se nalazi i kroz što prolazi pa mu to donosi dodatni stres”, obavijestili su roditelji prijatelje i obitelj.

Naime, Dylan je neko vrijeme stagnirao u svom oporavku i postao je nemiran. I dalje je imao spazme koji su ga jako boljeli, a liječnici i obitelj su to saznali tek kad su mu ugradili aparat za govor ispod cijevčice za disanje pa je napokon mogao malo vokalizirati. “Plakao bi cijelu noć i to je trajalo mjesec dana. Jedva smo to mogli slušati”, prisjeća se mama.

“Bilo je mnogo misterije oko toga što spriječava Dylanov oporavak. Je li riječ o infekciji? O boli? Je li njegov mozak još uvijek spaja oštećene spone te nije spreman vratiti se natrag u potpunosti?”, pitali su se.

Dan 97

Na zahtjev roditelja, Dylan je premješten na pedijatrijski odjel. Rehabilitacija minimalo svjesnog mozga je slična rekapitulaciji djetinjstva. Dylan je počeo napredovati, ponovno učiti samostalno hodati, gutati, napisati svoje ime…

Dan 142

Dylan s jednom od medicinskih sestara nakon oporavka
Dylan s jednom od medicinskih sestara nakon oporavka Zaklada Dylana Rizza

Sestre na fizikalnoj terapiji stavile su Dylana pred zrcalo na kojem su napisali ‘Dylan voli Yankeese’ i ‘Bruinsi smrde’. Dylan je uzeo spužvu i vrlo brzo obrisao uvrede na račun njegovog omiljenog kluba.

Dan 198

Do trećeg snimanja mozga, Dylan je već prošao posttraumatsko stanje zbunjenosti. Mogao je prepoznati svog psa Buddyja, ali nije još znao koje je doba godine. Tijekom tog perioda Dylan se još više budio. Jednom prilikom njegova teta mami je ispričala prljavi vic dok su mislile da on spava, a Dylan se počeo grohotom smijati.

Dan 208

“Svi su jutros pričali kako Dylan ide kući”

Sestre, doktori, pacijenti, svi su znali Dylana i svi su mu poželjeli sretan put kući kad je napuštao rehabilitacijsku ustanovu. Napravili su mu i malu oproštajnu zabavu, a to je danas prva stvar koje se Dylan sjeća iz tog perioda.

Dan 271

Dylan je bio najsretniji kad je došao kući
Dylan je bio najsretniji kad je došao kući Zaklada Dylana Rizza

“Dylan je u kolicima ušao u kuću, smijao se od uha do uha, provjeravao sve sobe i onda rekao ‘Kod kuće sam'”, objavili su presretni roditelji.

Nakon kratkog perioda kod kuće, Dylan je proveo još dva mjeseca na rehabilitaciji u New Hampshireu. U rujnu 2011. godine napokon se za stalno vratio svojoj kući.

Dan 366

dylan plese

Dylan je imao još jedno snimanje mozga koje je pokazalo oporavak još nekih djelova mozga, ali i to da će neka mjesta zauvijek ostati oštećena. Naime, neki djelovi moždanog tkiva su atrofirali i nikad se neće moći oporaviti, ipak, devet mjeseci nakon što se vratio kući, Dylan je mogao hodati po stepenicama i tražiti da se vrati u svoju spavaću sobu (jer je spavao u prizemlju nakon izlaska s rehabilitacije). Nakon jedne humanitarne večeri u srpnju, Dylan je čak bio u stanju i plesati.

Dan 746

Na planinarenju
Na planinarenju Zaklada Dylana Rizza

Dylan je otišao na planinarenje, a video njegovog novog pothvata, roditelji su ponosno poslali liječniku Giacinu koji mu je pomogao da se oporavi. “To nam govori da priča jednog pacijenta ne završava nakon 12 mjeseci. Dylan je među onim pacijentima koji su pobijedili prognozu. nije izniman slučaj, nego mi samo ne znamo koliko je iznimnki od pravila koja postoje. Više ne vjerujem u pravila”, komentirao je doktor.

Dan 1.541

Dylan je u sjajnom fizičkom i psihičkom stanju
Dylan je u sjajnom fizičkom i psihičkom stanju Zaklada Dylana Rizza

Dylan se ne sjeća ničega što se dogodilo šest mjeseci prije nesreće niti sedam mjeseci nakon nesreće. Nekad se prisjeti tek nekih scena koje mu se vrate poput one kad mu je jedan prijatelj došao u posjet te se onesvijestio kad ga je ugledao u bolničkom krevetu.

Danas ne samo da je svjestan i funkcionalan nego je u sjajnom zdravstvenom, fizičkom i psihičkom stanju. Ako pitate mamu je li Dylan danas drugačija osoba u odnosu na ono što je bio prije nesreće, ona će vam odgovoriti da je onaj Dylan bio neuredan tinejdžer. “Još uvijek je ista osoba. Samo urednija. Bio je neuredan prije nesreće”, komentira mama Tracy kroz smijeh.

Dylan još uvijek povremeno ima problema s pamćenjem te ide na rehabilitacije, ali njegov život ne razlikuje se bitno od života ostalih 23-godišnjaka.

 

Tekst prenosimo iz New York Magazinea