Priča mog dede vjerojatno je najbolji primjer jezive birokracije hrvatskog zdravstva

Moj deda ima 82 godine. Prije 3 godine operirao je srce, koje i dalje lupa zahvaljujući stručnom timu kardiokirurga na Rebru i na zahvalu 3 stenta u krvnim žilama, stavljenim prije kojeg desetljeća. No, moj deda je i dalje pokretan, doduše, sa nešto slabijim funkcijama kardiovaskularnog i respiratornog sustava nego prije desettak godina, no još uvijek prilično „zdrav“ penzioner.

Upravo zbog toga, deda svoje redovne preglede i pretrage obavlja cipelzugom i dragim nam ZET-om. Nakon što se jučer, 16.11.2015. deda zaputio kod svoje doktorice opće prakse po cijeli bunt uputnica za raznorazne lokacije koje mu pomažu u kontroli i održavanju trenutnog „zdravlja“, deda između ostalih, dobiva uputnicu i za dermatologa.

Naime, tijekom ovog ljeta, dedi se pojavila ispod nosnih otvora, točno između 2 brka, čudna tvorevina, nalik bradavici koja je izazvala zainteresiranost cijele obitelji te uz procjenu njegove doktorice, deda je poslan na pregled kod specijaliste dermatologa u Dom zdravlja Zapad na adresu Park Stara Trešnjevka 3.

Sestra prima narudžbe samo preko telefona

Nikad pretjerano „umoran“, moj deda odluči odmah od doktorice poći na danu adresu kako bi dogovorio pregled kod specijaliste. E sad dolazimo do situacije koja je potakla dedinu unuku da napiše ovaj mail novinama na uvid javnosti, jer smatram da će se velik broj „običnih smrtnika“ u njoj prepoznati:

Deda ulazi u čekaonicu Doma zdravlja Zapad u dio koji pripada ambulanti dr. dermatologa. Čekaonica zjapi prazna, vrlo vjerovatno jer za 5 min kreće pauza djelatnicima ambulante točnije sestri i dr. specijalistu dermatologu. Kako ne bi morao čekati cijelu pauzu, jer dedi baš ne odgovara dulje sjedenje, zbog gonartroze u oba koljena koja mu čini bolnim ustajanje nakon sjedenja, ali i radi boli u kukovima uzrokovanim duljim stajanjem, moj deda, inače strpljiva i pristojna osoba, odluči pokucati na vrata ambulante u nadi da će „uhvatiti“ sestru prije odlaska na pauzu.

Nedugo nakon kucanja, sestra izlazi van i ljubazno pita dedu što on treba. Deda joj pokaže uputnicu koju je dobio od svoje doktorice i zamoli ju da ga zabilježi za prvi slobodan termin za pregled kod dr. specijaliste dermatologa. E sad dolazi šok! Na njegov upit sestra mu mrtva hladna odgovara: „Gospodine, mi naručujemo isključivo telefonski!“ Hmm… 107 čuda u glavi moga dede, inače osobe koja je svojom dobrotom i ljubaznošću poznata u cijelom svom kvartu i široj okolici. Dedi ništa nije jasno, pa kaže: „Ali ja sam sad tu, pa ako nije problem, možete me i sad upisati za pregled“ . No sestra se i dalje ne da.

Deda se vratio kući da bi obavio poziv

Njoj je netko rekao da ona narudžbe može primiti samo telefonski i nikad ni u kojem slučaju nikad, ama baš nikad nikako drugačije nego TELEFONSKI! Pruža dedi papirić sa brojem ambulante za dermatologiju. I sad, moj deda i dalje stoji u čudu i od ironije cijele situacije nasmije se i kaže: „Dobro, gospođice, ajde onda ćemo ovako: vi se vratite natrag u vašu sobu, a ja ću izvaditi svoj mobitel i nazvati vas i naručiti se za pregled.“

Sestra malo začuđeno, pogleda dedu pogledom koji odaje da tek tada i ona shvaća apsurd situacije u kojoj se našla i uz sva naprezanja da smisli logičan odgovor, promuca nešto neartikulirano sebi u bradu, vrati se u sobu i zalupi vrata. Moj deda, ostaje stajati ispred ambulante, sad već u 204 čuda, te nakon par minuta vraćanja u realnost, deda se zaputi doma kombinacijom cipelcuga i ZET-a. Za kojih 30 min, sporog hoda i još sporijeg ZET-a, deda stiže doma. Nije ni baki još stigao ispričati to čudo koje je doživio, već je primio slušalicu telefona i okrenuo broj sa papirića.

Nakon par tonova javlja se glas iste sestre. „Dobar dan, ja sam deda koji je prije 1 sat bio kod vas sa bradavicom ispod nosa i evo zovem Vas da bih se naručio za pregled.“ Sestra uz primjetno prepoznavanje glasa moga dede preko slušalice, zakaže dedi termin za pregled za 3 mjeseca.

Prozvana sestra bi se trebala barem malo zacrveniti

I sad ja vas pitam: jesu ljudi postali šuplji zombiji koji se povode za pravilima toliko slijepo da ni ne vide koliko to pravilo može glupo izgledati u određenoj situaciji ili ljude jednostavno boli briga? Ne znam. Niti me interesira. Interesira me da moj deda proživi još koju godinu više ako može i da ga ovakvi malodušnici u tome ne spriječavaju, kao što je to učinila ova sestra.

Uz tu moju želju, cilj pisanja ovog teksta je bio i pokazati kako funkcionira naš zdravstveni sustav, preopterećen i pretrpan, s jedne strane, a lagodan i apsurdan s druge. Ja mogu samo o tome izvijestiti ljude, pa nek’ se prozvana sestra bar malo zacrveni, ako u njoj uopće ima krvi!

---

Pismo čitatelja ne odražava stavove redakcije Telegrama.