Priča o znanstvenici koja je pomogla astrounautima da Apollo 11 sleti na Mjesec

Američki predsjednik Barack Obama 24. studenog je Medaljom slobode nagradio 17 muškaraca i žena. Dobivanje ove prestižne medalje smatra se najvećom čašću, a jedna od nagrađenih bila je i 97-godišnja Afroamerikanka Katherine G. Johnson.

Johnson je imala značajnu ulogu u svemirskim letovima. Radila je u NASA-i kao matematičarka, sudjelovala je u programu Mercury tijekom pedestih i ranih šezdesetih, svojim radom pridonijela značajnom svemirskom programu Apollo koji je zaslužan za slijetanje prvih ljudi na mjesec tijekom šezdestih godina, a također je imala ulogu u programima namijenjenim svemirskim letjelicama u osamdesetima.

Svoje akademsko obrazovanje u matematičkim znanostima postigla je na West Virginia State Universityu, a njeno znanje prepoznao je doktor William W. Schieffelin Claytor, prvi Afroamerikanac koji je objavio matematičko istraživanje.

Jedna od ključnih osoba za uspjeh

U životnim postignućima 97-godišnjakinje posebno se ističe izračun putanje prve američke misije na Mjesec. Dodijeljivanje medalje Johnsonici značajno je jer se radi o Afroameričkoj pionirki STEM edukacije (Science, Thechnology, Engineering and Mathematics), ali također ukazuje na važan dio povijesti.

Johnson je bila samo jedna od nekoliko Afroameričkih matematičarki koje su radile kao ljudsko računalo u Memorijalnom istraživačkom laboratoriju Langley tijekom četrdesetih i pedesetih. Naziv ljudsko računalo nadjenuto im je jer u to vrijeme računala nisu postojala, a one su baratale brojkama i računale putanje raketa. Langlejevih tisuću ljudskih računala bile su upravo žene.

Uzimajući u obzir dugogodišnje predrasude društva prema ženama i matematici, značajna je činjenica da je NASA, koja je tada nosila naziv NACA (National Advisory Commitee on Aeronautics) dopustila ženama da rade u njoj.

Iako su ih smatrali izvanrednim, svejedno su ih segregirali

Te godine je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt izdao naredbu da se zaposli više Afroameričkih radnika, a dvije godine kasnije, 1943. godine, Langley je počeo zapošljavati fakultetski obrazovane crnkinje koje imaju akademsku podlogu iz matematike i kemije.

Njihov se posao, koji je godišnje bio plaćen 2 tisuće dolara, smatrao dobro plaćenim poslovima u tim godinama za razliku od ostalih poslova koji su bili namijenjeni educiranim ženama. Unatoč dobroj zaradi, Afroameričke matematičarke su tih godina bile suočene sa segregacijom u Hamptonu u kojem je NACA postavila istraživački laboratoriji u kojem su radile.

One su radile u odvojenoj zgradi od bjelkinja, imali odvojene kupaonice, a u kantini su morale sjediti za obojenim stolovima. Nakon nekoliko godina sudjelovanja u programu, neoženjene bjelkinje su smještene u luksuzne domove, dok su neoženjene crnkinje morale samostalno pronaći smještaj u gradu, a to tada nije bilo jednostavno. Činjenica koja također baca negativno svjetlo na tadašnji status Afroamerikanki je da se njihov laboratorij nalazio u blizini bivše plantaže.

Računjanje putanja za letove Sheparda i Glenna

Pričom o njihovoj značajnoj ulozi u povijesti NASA-e odlučila se pozabaviti i Duchess Harris, profesorica na fakultetu Macalester u Minnesoti koji je dio Human Computer Projecta pokrenutog prošle godine. Radi se o suradnji između Harris, bivše studentice Macalestera Lucy Short i znanstvenice i autorice Margot Lee Shetterly čija je knjiga “Hidden Figures: The Untold Story of the African American Women Who Helped the United States Win the Space Race ” objavljena ove godine.

U sklopu projekta ove tri žene su provele neko vrijeme u laboratoriju i dobile uvid kako su Afroameričke matematičarke tada radile. Njihova zgrada u kojoj se nalazio laboratorij nije imao zahoda, tvrdi Hariss, a takvi detalji su za nju osobni jer je njena baka, Miriam Daniel Mann, bila jedna od prvih Afroamerikanki koje su radile kao ljudska računala u Langleyu.

Bivša profesorica matematike, Mann, radila je u laboratoriju do 1966. godine, a zbog bolesti je otišla u mirovinu. Umrla je 1967., samo dvije godine prije sletanja na mjesec. Mann je radila na misiji Mercury zajedno s Johnson i radila računanja putanja za letove Alana Sheparda i Johna Glenna.

Za razliku od Mann, Johnson nije morala raditi dugo u odvojenoj zgradi. Ona je zaposlena 1953. godine kao ljudsko računalo, a u samo nekoliko tjedana rada u blizini ineženjera promaknuta je zbog neprestanog ponavljanja pitanja o materijalima. Jedno od njenih pitanja bilo je “Zašto ženama nije dozvoljeno da sudjeluju u sastancima? Postoji li nekakav zakon?”, dok ostale žene nisu postavljale pitanja već su radile ono što im je naređeno.

Radila i na misiji Apollo 11 – slijetanje na Mjesec

U samo pet godina Johnson je postala jedina Afroamerikanka i žena Space Task Forcea u kojem je bila zadužena za slanje američkih astronauta u svemir po hitnom postupku. Njeno računanje putanje za kapsulu Alana Sheparda imalo je bitnu ulogu.

“Putanja je bila parabola i bilo je lagano predvidjeti gdje će se on nalaziti u kojem trenutku. Kada su rekli da žele spustiti kapsulu na određeno mjesto, računali su kada bi spuštanje trebalo početi. Rekla sam im ‘Pustite me da ja to napravim. Recite mi što želite i gdje želite da kapsula sleti, ja ću to napraviti unatrag i reći vam kada bi ona trebala poletjeti'”, navela je Johnson za Langleyev Researcher News 2008.

Kada je određeno da John Glenn ide u svemir, NASA je počela koristiti računala za izračune putanja. Glenn, koji nije vjerovao novoj tehnologiji, inzistirao je da Johnson provjeri rezultate. “Mogli ste učiniti toliko toga više i brže od računala”, rekla je Johnson. “Kada su počeli koristiti računala, nazvali su i rekli ‘Recite joj da provjeri jesu li putanje koje je izračunalo računalo točne’. Provjerila sam ih i bile su točne”.

Glenn je postao prvi Amerikanac koji je ostvario orbitalni let oko Zemlje, a Johnson je tijekom godina ostavila veliki trag u budućim misijama, uključujući i računanje putanje za Apollo11 prilikom slijetanja na Mjesec 1969. godine.