Priča o doktoru koji je liječio supruge slavnih nogometaša Liverpoola, a sad pretvara Sv. Duh u svjetsku bolnicu

Profesor doktor Žarko Alfirević, ginekolog i subspecijalist fetalne medicine, nedavno se vratio iz Liverpoola gdje se 33 godine najviše bavio ultrazvukom i fetalnom medicinom, a bio je i redovni profesor i šef Klinike za ginekologiju, porodništvo i pedijatriju na Medicinskom fakultetu u Liverpoolu. Karijeru je završio kao prorektor na liverpulskom Sveučilištu. Klinički posao obavljao je u liverpulskom rodilištu, jednom od najvećih u Europi. Bio je i voditelj jedne od najvećih britanskih ambulanti za prevenciju prijevremenih porođaja.

S obzirom da je po engleskim zakonima ispunio uvjete za liječničku mirovinu, njegovi bivši suradnici organizirali su ovih dana u njegovu čast jednodnevni znanstveni simpozij na kojem su glavne zvijezde bili njegovi bivši znanstveni novaci i doktorandi, a počasni gosti bili su njegova supruga Ana te kćer Ema i sin Marko. Nakon završetka simpozija organizirana je i svečana večera za 80-tak uzvanika na Anfieldu, stadionu nogometnog kluba Liverpoola, jer je profesor Alfirević bio poznat kao navijač tog kluba.

Pjevali su mu himnu Liverpoola

Brinuo se za supruge i prijateljice najpoznatijih nogometaša Liverpoola i Evertona, među ostalim, Stevena Gerarda, Robbiea Fowlera, Jamiea Carraghera, Fernanda Torresa… Ne krije da su mu najdraži bili igrač Liverpoola Xabi Alonso te igrač Evertona Mikel Arteta koji je danas trener Arsenala. „Obojica su sjajni, inteligentni ljudi, skromni, ali veliki igrači, za koje sam odmah znao da će napraviti velike karijere i nakon što prestanu igrati. Arteta je to već dokazao, a nadam se da će uskoro i Alonso koji je upravo imenovan trenerom njemačkog prvoligaša Bayera iz Leverkusena.“

Zbog toga ne čudi što su profesoru Alfireviću ukazali veliku čast otvorivši za 80-tak gostiju čuvenu tribinu Kop, ispred koje su se svi fotografirali, a neki su zapjevali himnu navijača Liverpoola „You’ll Never Walk Alone“. A tijekom dana na velikom ekranu su bile emitirane izjave igrača Liverpoola. „Često držim govore, ali zdravicu na toj večeri jedva sam izgovorio zbog poplave emocija.“

 

Modernizacija Svetog Duha

Samo šest mjeseci nakon što se profesor Alfirević vratio u Zagreb, u ožujku ove godine, odazvao se pozivu nove Uprave Kliničke bolnice Sveti Duh, na čelu s ravnateljicom prof. dr. Anom Maria Šimundić. „Zarazili su me svojim entuzijazmom i vizijom da Sveti Duh postane butik bolnica, s europskim standardima medicinske njege i zdravstvenog menadžmenta. Na ponos Zagreba i Hrvatske. Znam da to zvuči utopijski i pomalo naivno, ali za mene su visoko postavljene ljestvice uvijek bile pravi izazov.“

S novom ravnateljicom, svjetski priznatom znanstvenicom i edukatoricom, odmah je našao zajednički jezik. Profesorica Ana Maria Šimundić ponudila je novac iz svojih grantova za edukaciju djelatnika, pogotovo medicinskih sestara i mladih liječnika. „Na predstavljanju novoj Upravi predložio sam da svi predstojnici klinika dobiju pomoćnike za kvalitetu koje bi educirali u svim segmentima zdravstvenog menadžmenta. Ideja je da na Svetom Duhu stvorimo svojevrstan rasadnik budućih lidera u zdravstvu. Neki su međutim to doživjeli kao atak na autoritete. Rekli su – ovo vam je tu Balkan, neće to proći.”

Ipak je, ponosno ističe profesor Alfirević, prošlo. „I to uz punu podršku većine predstojnika. Već imamo i Vijeće specijalizanata, čiji predstavnik aktivno sudjeluje u tjednim sastancima Uprave i prisustvuje sjednicama Stručnog Vijeća. To su te kulturološke promjene na Svetom Duhu koje je u medijima najavila profesorica Šimundić.“

Mogao je jedriti i planinariti

No, cijena tih promjena nije mala. Svako toliko, naime, u medijima osvanu tekstovi u kojima se žestoka napada i optužuje uprava bolnice, a čak su protiv nje podnesene i kaznene prijave. „Upozoravali su me prijatelji da ljudi iz stare uprave neće birati sredstva dok ne vrate izgubljeno. Unatoč toga nisam mogao ni pretpostaviti da će trivijalne anonimne prijave izazvati takav medijski interes. Koji je motiv da se o tome toliko piše i priča na televiziji, stvarno ne znam,“ ističe profesor Alfirević. Na pitanje je li očekivao takve napade pa i medijske hajke, odgovara:

„U Engleskoj postoji uzrečica: ‘Ako ne podnosiš vrućinu, ne idi blizu vatre’. Moram priznati da u Liverpoolu vatra nije bila toliko vruća.“ Priča kako ga mnogi prijatelji pitaju koliko je puta zažalio što se primio tako osjetljivog zadatka, umjesto da je, primjerice, išao na jedrenje i šetnju prirodom. „Bilo bi mi sigurno lakše i ugodnije, ali cijeli sam život bio sklon uhvatiti se novih izazova i, dakako, pridonijeti mijenjanju stvari na bolje.“

I Hrvatska je zahvaćena velikom podjelom

Najvjerodostojnije informacije o stanju hrvatskog zdravstvenog sustava dobivao je, kaže, od mladih liječnika, uglavnom ginekologa, koji su mu godinama dolazili na edukaciju u njegovu liverpulsku bolnicu. „Bilo ih je iz Petrove, Merkura, Svetog Duha, Rijeke, domova zdravlja. Neki su dolazili na nekoliko dana, a neki su ostajali i više od godinu dana.“ Profesor Alfirević tvrdi da sve što se pisalo o pobačajima u proteklih nekoliko mjeseci samo potvrđuje da je situacija u Hrvatskoj preslika suprotnih stajališta u cijelom svijetu.

„Čista je iluzija tražiti konsenzus. S lijeve strane Atlantika imate Vrhovni Sud SAD koji poništava odluku iz 1973. u sporu Roe v. Wade i time ukida ustavno pravo na pobačaj, a s desne strane imate Irce koji nacionalnim referendumom vraćaju, desetljećima ukinuto, pravo na pobačaj. „ Za pobačaj, kao i za eutanaziju, drži da je to mračna strana medicine. „Nešto užasno mučno, što se kosi sa svim onim moralnim i etičkim razlozima zbog kojih smo izabrali medicinu kao poziv. Uz to, moja uža specijalizacija je briga za nerođene bebe, praktički od začeća.“

Profesor je pro choice

No zadaća njegovog liverpulskog tima bila je i briga za stotine trudnica koje su iz Irske avionima dolazile u Liverpool radi prekida trudnoće, jer je to u Irskoj bilo zakonom zabranjeno. „Satima sam razgovarao s tim ženama i njihovim obiteljima, redom iskrenim vjernicima, katolicima. To su takve tragedije, takva bol, krivnja, molba za oprost, ali i njihova apsolutna uvjerenost da je to pobačaj jedino moguće rješenje.“

Zbog svih njih profesor Alfirević je pro choice, dakle za izbor, dok god to zakon odobrava. „Sama pomisao da bi naše trudnice bile prisiljene putovati u inozemstvo kao Irkinje, naprosto mi je nezamisliva.“ Ističe da apsolutno poštuje pravo na priziv savjesti i tu, kaže, što se Uprave Svetog Duha tiče, nema nikakvog prijepora.

„Naša zadaća nije nikakva kulturološka revolucija, nego omogućiti trudnicama ostvariti svoje zakonsko pravo na prekid trudnoće na zahtjev. Do 12 tjedana trudnoće, 10 tjedana od začeća, kao što to rade i druge Klinike u Zagrebu.“ U javnosti se, upozorava profesor Alfirević, stvorila percepcija da je dovoljno zaposliti nekoliko liječnika koji onda odvedu trudnice u nekakvu sobu u podrumu gdje ih nitko ne vidi te, naprave kiretažu. „ I otpuste žene kući što je brže moguće. Tako se međutim to radilo u prošlom stoljeću.“

U Sv. Duhu pripremaju poseban tim

Ispričao je kako uprava bolnice Sveti Duh aktivno radi na formiranju tima liječnika i medicinskih sestara koji će, po svjetskim standardima, pružati njegu ženama koje ispunjavaju zakonske uvjete za prekid trudnoće. „Protokoli za hormonsku terapiju su odobreni, postupak prekida trudnoće traje nekoliko dana tijekom kojeg pacijentice većim dijelom borave kod kuće.

Nažalost, za bolnički dio njege u ovom času nemamo još odgovarajući prostor, ali smo zahvalni gradskom poglavarstvu koje nas prati u našim nastojanjima. Zahvaljujući tomu već imamo odobrena sredstva za uređenju prostora za planiranje obitelji.“

Još se uvijek ne zna kad će taj tim biti spreman, no svi su sada usredotočeni na zbrinjavanju pacijentica kojima bi, zbog obnove od potresa, mogle biti uskraćene za usluge zbog zatvaranja Klinike Merkur, te značajno smanjenih kapaciteta Klinike Petrove. „Svjesni smo naše zakonske obaveze pružiti zdravstvenu njegu pacijenticama koje traže prekid trudnoće i nadam se da ćemo tu zadaću ostvariti uskoro,“ zaključio je profesor Alfirević.

I u Engleskoj nedostaje medicinskog osoblja

Na pitanje koje su temeljne razlike između zdravstvenog sustava u Engleskoj i Hrvatskoj, profesor Alfirević odgovara da mu je lakše govoriti o sličnostima. „I tu i tamo pacijenti zahtijevaju vrhunsku njegu, po najvišim svjetskim standardima i bez čekanja.“ Međutim, kaže, političarima u obje zemlje ne pada na pamet priznati da to jednostavno nije moguće, jer novaca nema dovoljno. „Restrikcije prava pacijenata ne dolaze u obzir, jer tko pokuša, izgubit će izbore. A sestre i liječnici se snalaze kako najbolje mogu.“

I u Hrvatskoj i Engleskoj nema dovoljno liječnika i medicinskog osoblja, a privatna medicina kupi vrhnje, radeći samo ono što se financijski isplati. „Hitna stanja, skupi lijekovi, teške operacije i pogotovo edukacija pada na leđa javnog sektora,“ napominje profesor Alfirević. „Na žalost ne postoji magic bullet, sve zemlje u razvijenom svijetu se bore s istim problemima. Engleski zdravstveni sustav, National Health Service, ima prednost što još uvijek može regrutirati na tisuće sestara i liječnika iz zemalja Commonwealtha.“

Više pregleda ne znači kvalitetniju njegu

U Engleskoj je, kaže, primarna zdravstvena zaštita iznimno važna, a to se vidi po tomu da su liječnici opće prakse pravi gazde. „Možete li zamisliti situaciju u kojoj uprave pet zagrebačkih kliničkih bolnica moraju ići na pregovore s liječnicima opće prakse iz Domova zdravlja, čiji je zadatak da za svoje pacijente izaberu najkvalitetnije i najjeftinije bolnice?“ Kad govori o razlikama između engleskog i hrvatskog zdravstvenog sustava, ističe primjer odnosa prema trudnicama.

Nakon što žena ostane trudna, ako je sve uredu, nema svog ginekologa već se za njih brinu primalje, a u usporedbi s Hrvatskom pretraga je malo. Dva ultrazvučna pregleda i nikakvi vaginalni pregledi i brisevi. „Kriva je predodžba da više pregleda automatski znači bolju i kvalitetniju njegu. U Hrvatskoj trudnica može vidjeti doktora i 20 puta, ali ti su pregledi, pogotovo u javnim bolnicama, kratki i nisu dovoljno detaljni jer su liječnici prenatrpani poslom pa nemaju dovoljno vremena.”

U Engleskoj su najvažnije primalje koje se brinu za antenatalnu zaštitu, puno razgovaraju, vode porođaje i paze na bebu i majku. „Na porodu nema liječnika već se on obavlja u zasebnim sobama koje izgledaju poput hotelskih. Tijekom cijelog poroda prisutni su babica i članovi obitelji, a doktor se poziva samo ako dođe do komplikacija.“ Nakon normalnog poroda, beba i mama mogu ići kući već nakon 6 do 12 sati. Poslije toga brigu o mladoj majci preuzimaju patronažne babice i liječnici opće prakse.

Sve se rješava ambulantno

Dok je bio u Liverpoolu, profesor Alfirević kaže kako se ne sjeća kad je pregledao ili porodio zdravu trudnicu. „No, zbog toga imam vremena posvetiti se trudnicama i bebama s teškom patologijom.“ Priča kako su za liječnike u Hrvatskoj najvažniji stacionarni kreveti u kojima, ponekad tjednima, leže trudnice radi dijagnostičke obrade i „čuvanja trudnoće.“

„Konceptualna je razlika u tomu što se u nas važnost i vrijednost doktora mjeri brojem kreveta koje kontrolira. Pa ako je netko bolestan odmah ga šalju u bolnicu, čak i bebe s majkom, a u Velikoj Britaniji i modernoj europskoj medicini, glavni je fokus na polikliničkom radu.“

Skoro svi problemi rješavaju se ambulantno ili kroz dnevnu bolnicu. „Jedno od prvih pitanja mojih mladih kolega iz Hrvatske bilo je kako to da imam toliko vremena za razgovore s trudnicama. Odgovor je jednostavan – zato što mi sustav ne dozvoljava pregledavati stotine zdravih trudnica kad za to postoji primarna zdravstvena zaštita. Nekoliko detaljnih pregleda u trudnoći, bez žurbe i bez čekaonica punih nervoznih pacijentica, puno je kvalitetnija medicina nego kratki pregledi svakih nekoliko dana u prepunim ambulantama.“

Britanski liječnici su razočarani

Glavna prednost engleskog sustava brige za trudnice, ističe profesor Alfirević, su propisani standardi i protokoli kojih se moraju svi pridržavati kroz sustav National Institute for Health and Care Excellence. Upozorava međutim da se zdravstvena zaštita u Engleskoj ne smije gledati samo kroz prizmu Londona.

„On nije reprezentativan za cijelu zemlju jer u njemu živi puno stranaca, veliki broj bogatih ljudi, mnogi imaju i privatno osiguranje, pa ima i puno privatnih bolnica i klinika. U Liverpoolu, primjerice, ne postoje privatne klinike za njegu trudnica. Po načinu funkcioniranja zdravstvene zaštite London je konceptualno puno bliži Zagrebu, nego Liverpoolu.”

Profesor Alfirević ne krije iznenađenje promjenom do koje je došlo u Liverpoolu nakon što se vratio u Zagreb. „Nisam očekivao da će moji engleski kolege s tako velikim razočaranjem pričati o stanju u njihovom zdravstvenom sustavu, a pogotovo o sustavu brige za trudnice. Muči ih manjak liječnika i medicinskih sestara, teški uvjeti rada, male plaće, preopterećenost poslom i birokracijom koja im ne ostavlja vremena za brigu o pacijentima. Na trenutak mi se učinilo da razgovaram s kolegama u Hrvatskoj.“

Odlazak u Englesku zahvaljujući Asimu Kurjaku

Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Žarko Alfirević, poslije rigoroznog selekcijskog procesa, kao jedan od najboljih u svojoj generaciji, dobio je specijalizaciju iz ginekologije od Sveučilišne bolnice u Zagrebu. Imao je sreću da ga je, kako kaže, “oteo” prof. dr Asim Kurjak, kod kojeg je u to vrijeme, 1988., na Svetom Duhu, ondašnjoj bolnici Josip Kajfeš, radio kao znanstveni novak.

„Bez obzira na sve kontroverze koje su kasnije pratile profesora Kurjaka, ja sam mu izuzetno zahvalan. Standardi koje je on zahtijevao od svojih mladih suradnika nisu bili lokalni, nego svjetski. Već na drugoj godini specijalizacije on je Davora Jurkovića, danas jednog od najcjenjenijih ginekologa u Londonu, i mene praktički potjerao na edukaciju u Englesku.“

Planirali su da se nakon nekoliko godina vrate s engleskim diplomama te da zajedno s profesorom Kurjakom osmisle vrhunski edukacijski centar, ne samo za ultrazvuk, nego i za cijelu ginekologiju i opstetriciju. „Čim smo došli tamo, obojici nam je postalo jasno da će nam za edukaciju trebati puno duže pa taj naš zajednički san nismo nikad ostvarili.“

Ogromna važnost menadžera u zdravstvu

Kaže kako je iznenađen što termin zdravstveni menadžer u Hrvatskoj ima gotovo pogrdan značaj. „Za razliku od onih koji podcjenjivački govore o menadžerima u zdravstvu, ja sam jako ponosan da sam postao zdravstveni menadžer.“ Ljuti ga kad čuje kako se predstojnici Klinika hvale da su važni profesori i nezamjenljivi u svojoj struci. „To je naravno lijepo, ali njihova mjerila uspješnosti moraju biti liste čekanja, zadovoljstvo pacijenata, edukacija i pogotovo što i koga ostavljaju iza sebe.“

Prisjeća se kako nije imao pojma o čemu je riječ kad je čuo da njegova liverpulska bolnica mora izbjegavati „single point of failure“, nije imao pojma o čemu je riječ. „ Kolege su mi to slikovito objasnile: profesore, moramo znati kako će funkcionirati vaš odjel ako vas sutra pregazi autobus.“ Menadžment se, tvrdi, uči kao i sve drugo. „Kako voditi sastanak, kako upravljati ljudima, kako se boriti protiv stresa? Sve se to mora učiti, jednako tako kako su nas učili uzimati anamneze i šivati rane.“

Nevjerojatno uspješna dr. Ana Alfirević

Premda je morao u Engleskoj opet početi kao stažist, nije mu bilo teško. I to, tvrdi, najviše zahvaljujući podršci supruge Ane, također liječnice, koja se prvih šest godina boravka u Engleskoj posvetila odgoju djece koja se rodila u Liverpoolu. No to njegovu suprugu Anu nije kasnije spriječilo da postane profesorica farmakologije i prva žena predstojnik Klinike za farmakologiju u povijesti liverpulskog Sveučilišta.

Žarko Alfirević imao je i uspješnu znanstvenu karijeru pa je već s 44 godine postao redovni profesor. Bio je u Vijeću Kraljevskog ginekološkog društva, Royal College of Obstetricians and Gynecologists, a 2017. dobio je prestižnu nagradu za svoj akademski rad. Inače Kraljevsko društvo ima 16,000 članova iz više od 100 zemalja svijeta.

Profesor Alfirević također je godinama obavljao važne funkcije u internacionalnoj organizaciji Cochrane Collaboration, petnaest godina vodio je Cochrane sekciju za trudnoću i porode, a i danas je bitan čimbenik u promociji evidence based medicine u cijelom svijetu. Nedavno je postao i član uređivačkog odbora za Cochrane Library.

U Engleskoj vlada meritokracija

„Nikad se u Engleskoj nismo osjećali kao stranci,“ priča profesor Alfirević te objašnjava kako je sve uspjehe i titule zaradio samo velikim zalaganjem i radom. „Bez ikakvih veza i poznanstava, i to u konkurenciji s ljudima iz cijelog svijeta. U anglo-saksonskoj medicini meritokracija je neprikosnoveno pravilo. Bi li nešto slično uspio postići na ovim prostorima, a pritom ne mislim samo na Hrvatsku nego i na cijelu Mitteleuropu, nisam baš sasvim siguran. Tu su često važnije neke druge osobine.“

Iako je cijelu karijeru proveo u engleskom zdravstvenom i akademskom sustavu, nije došao u Hrvatsku sasvim nepripremljen. Pomagao je bivšoj Upravi KBC Rijeka u planiranju nove dječje bolnice koja će se uskoro otvoriti, i na tu suradnju profesor Alfirević jako je ponosan. U više navrata bio je pozivan na razgovore u Ministarstvo zdravstva vezano za dovršetak izgradnje sveučilišne bolnice Blato i njegove sugestije da se tamo napravi moderan, internacionalni zdravstveni i znanstveno-akademski biomedicinski kampus.

Ogromni napori hrvatskih medicinara

S ravnateljem Rebra profesorom Čorušićem vodio je ozbiljne razgovore o mogućem angažmanu s KBC Zagreb, ali tu ideju nisu uspjeli realizirati. Unatoč tome, profesor Alfirević ističe da je ravnatelj Rebra u tim razgovorima bio izuzetno korektan. Kad se govori o modernom zdravstvenom menadžmentu i njegovoj funkciji pomoćnika ravnateljice za kvalitetu, profesor Alfirević podsjeća kako je lako pričati o pacijentu u centru interesa, brizi za djelatnike, odgovornom financijskom poslovanju, ali je pravo pitanje kako to provesti u praksi?

„Moj tim za kvalitetu svaki mjesec prima na desetke pritužbi od pacijenata. Tražimo očitovanja, razgovaramo, učimo na greškama, ali to je mukotrpan i nezahvalan posao. Pacijenti su, često s pravom, nestrpljivi. Traže da im se, posebno u ambulantama, posvetimo bez čekanja, s punom pažnjom i bez žurbe.“

Nažalost, priča, to je nemoguće jer za razliku od privatnih klinika i ordinacija, u javnim ustanovama puno je manje liječnika i pogotovo sestara, nego je to sistematizacijom propisano. „Naše sestre i liječnici vrlo često pokrivaju nekoliko radilišta istovremeno, radeći i po 24 sata u kontinuitetu. I onda pružena njega lako može biti ispod očekivanog standarda.“

Pohvale puno znače

Za razliku od hrvatske medicine, gdje je percepcija da su greške uvijek individualne, profesor Alfirević objašnjava kako su ga u Engleskoj uvijek učili da na medicinske incidente gleda sistemski. „A to znači da valja odgovoriti na pitanje zašto su liječnik ili sestra stavljeni u situaciju da mogu napraviti grešku? Kakva je bila njihova izobrazba za tu vrstu posla, kakva je organizacija posla, jesu li bili preumorni?“

Zbog toga se profesor Alfirević, kao i mnogi drugi, zalaže da liječnici moraju učiti od avionske industrije. „Dakle, gdje je naša crna kutija? Zašto je kontrola letenja zakazala?“, pita profesor Alfirević. Uz pritužbe, dolaze i pohvale. „Iskrena pisma, od srca, od ljudi kojima su naši zaposlenici olakšali bol, ne samo medicinom, nego lijepom riječi utjehe ili osmjehom.

Naša poruka pacijentima je – pišite nam ako smo pogriješili. Mi ćemo se truditi da se to više ne dogodi, ali dozvolite da ponekad u najboljoj namjeri možemo pogriješiti, odnosno ne ispuniti vaša očekivanja. A kad Vas dirne požrtvovnost i uljudna komunikacija, pišite nam o tim ljudima s imenom i prezimenom. To znači više od bilo kakvih poklona.“

Normalno da bolnice gube novac

Nedavno je na Svetom Duhu organiziran Dan Bolnice. „Toga dana dodijelili smo nagrade za najzaposlenike. To nisu bili šefovi i profesori.“ Nekoliko dana kasnije dobili su mail od djelatnika koji je dobio najviše glasova u kategoriji nemedicinskog osoblja. „Oprostite što vam smetam. Htio bi se zahvaliti ravnateljstvu i cijelom kolektivu za priznanje koje sam dobio. Ja sam mali čovjek i jučer sam bio u šoku, ali ponosan i sretan medu divnim ljudima.“

Kaže da su financije najveći problem u svim medicinskim institucijama na svijetu. „Svi su užasnuti da su bolnice stalni gubitaši. Pa naravno da je tako. Javne bolnice nisu supermarketi i ne natječu se na slobodnom tržištu. Kao uostalom niti vojska i policija. Cijene usluga definira HZZO i one će uvijek biti puno manje od realnih cijena.“

Moderna medicina je, ističe, jednostavno preskupa i državni budžeti to jednostavno ne mogu platiti. „No, tako je svugdje u svijetu. Svi se muče uskladiti očekivanja pacijenata i obećanja političara s realnim mogućnostima, što je naravno nemoguća misija.

Hrvatska privlači osoblje iz inozemstva

„Na pitanje kako riješiti taj problem profesor Alfirević napominje da bolnice moraju voditi ljudi koji imaju znanja organizirati najbolju moguću zdravstvenu njegu, trošeći što manje novaca poreznih obveznika. „Bolnice trebaju voditi liječnici, u upravnim vijećima zdravstvenih ustanova moraju sjediti ekonomisti, pravnici i biznismeni iz privatnog sektora koji će imati znanja za prepoznati neefikasno vođenje bolnice.

Tim stručnjacima valja dati slobodne ruke da pravodobno reagiraju na temelju egzaktnih podataka, bez obzira na to od kuda dolazi ravnatelj, koja je stranka na vlasti i bez obzira tko je vlasnik bolnice,“ zaključuje profesor Alfirević te dodaje da bi u engleskom sustavu bilo nezamislivo da grad veličine Zagreba ima 5 kliničkih bolnica.

Smatra također da nije nesavladiv problem ni to što naši liječnici i medicinske sestre odlaze na rad u zapadnu Europu i SAD. U tom slučaju, ističe, moraju se pronaći zamjene na internacionalnom tržištu rada. „Kao članica EU Hrvatska je već atraktivni poslodavac, pa će se događati ono što se sad zbiva u hotelijerstvu. Jezik je možda bio problem prije 10 godina, ali sada više ne. Stoga bih se kladio da ću, kad za 20 godina završim na Svetom Duhu kao pacijent, sa sestrama pričati engleski. Samo ne znam hoće li one imati indijski ili filipinski akcent. Ili možda albanski.“