Nekad je nužno odabrati stranu

Priča o jakni iz koncentracijskog logora, pronađenoj na dvorišnoj rasprodaji, i čovjeku koji ju je nosio

U Dachau ju je nosio tinejdžer koji je preživio, dugo je to tajio

FOTO: Twitter/Cecilia Dowd

Kad je ugledala te plavo-sive pruge, Jillian Eisman osjećala se kao da ju je pogodio grom. Dok je kopala kroz prepuni ormar na dvorišnoj rasprodaji jedne kuće na Long Islandu, odmah je u jakni koju je pronašla prepoznala simbol užasa i mržnje: bila je to jakna koju je nosio zatvorenik nacističkog koncentracijskog kampa Dachau tijekom Drugog svjetskog rata, piše Associated Press.

“Točno sam znala što je to, i prije nego li sam vidjela brojeve (84679 koji su se nalazili na gornjoj lijevoj strani košulje)”, rekla je Eisman, koja je prošle godine kupila tu jaknu za dva dolara i donirala je njujuorškom Centru holokausta Kupferberg.

Kustosi otkrili priču o vlasniku jakne

Kustosi Centra su ne samo izložili jaknu, nego i otkrili priču osobe koja je nosila jaknu. Radilo se o tinejdžeru koji je bio prisiljen izrađivati municiju za ratne nacističke ratne potrebe, i koji je nakon rata proveo četiri godine u izbjegličkom kampu te potom došao u Ameriku. On svojoj djeci nikada nije pričao o Dachauu ili otkrio da je zadržao jaknu.

https://twitter.com/MarinaDurLun/status/801698765669363713
Priča o Benzionu Pereseckiju – koji se kasnije preimenovao u Bena Peresa – ispričana je do najsitnijih detalja zahvaljujući serijskom broju na jakni i njegovim pažljivo čuvanim zapisima koje je njegova kćer pronašla nedugo nakon što je umro.

Jakne iz logora su iznimno rijetke

“Bilo nam je poznato da su moj otac i baka bili žrtve Holokausta”, rekla je Lorrie Zullo, koja je imala 13 godina kada je njen otac umro od srčanog udara 1978. godine. “Znali smo da je imao brata koji je bio ubijen. No, on nije puno pričao o tome”, rekla je Zullo.

Njen brat, Michael Peres, imao je 15 godina kada je njihov otac umro. “Htio nas je zaštiti kao klince. Viđao je ljude kako umiru svaki dan”, rekao je Michael. Povjesničari holokausta kažu da su jakne poput ove koju je sačuvao Peres iznimno rijetke, s obzirom na to da je većina odjeće koju su nosili zatvorenici koncentracijskih logora spaljena zbog bojazni od ušiju.

Nacisti ga poštedjeli prilikom opsjedanja Litve

Osim toga, većina oslobođenih zatvorenika nije htjela sačuvati stvari koje bi bile podsjetnik na njihovu užasavajuću patnju. Cary Lane, kustosica izložbe, rekla je kako su Pereseckija poštedjeli nacisti prilikom okupacije njegove domovine, Litve, jer je on imao samo 15 godina. Svi Židovi koji su imali 16 godina ili više, uključujući njegovog oca i 17-godišnjeg brata, su ubijeni.

Zdepasti tinejdžer, visok samo 162 centimetra, morao je izrađivati streljivo, a godinama kasnije pisao je o svemu što je proživljavao kao zatvorenik. “Kada je Ben oslobođen mislim da se svjesno potrudio da dokumentira i zadrži stvari, što nije samo dokazalo njegovu patnju, nego je to, simbolički, za njega bio dokaz njegovog vlastitog preživljavanja”, rekla je Lane.

‘Bio je nježan i srdačan’

Peres je proveo četiri godine u kampu za razmještene osobe, gdje se ponovno susreo sa svojom majkom i zaslužio diplomu jednaku srednjoškolskoj. Nakon što je došao u Ameriku, sa svojom mamom i ženom je živio na nekoliko lokacija u New Yorku. Diplomirao je na privatnom koledžu Cooper Union na Manhattanu i radio kao inženjer mehanike.

Svoju obitelj podigao je na Long Islandu i često ih je vodio na izlete; na većini njegovih fotografija iz tih godina može se vidjeti kako ima širok, sretan smiješak. “On je bio nježan i srdačan”, rekla je njegova kćer. “On je na neki način bio ljepilo koje je držalo obitelj na okupu”.

Sve te godine je jakna stajala skrivena u ormaru

Zullo kaže da je bila zapanjena kada je čula da je u ormaru kuće u kojoj je odrasla bila skrivena jakna. “Prije prodaje ga nisam pregledala”, rekla je. “Kolike su šanse da to netko nađe i shvati čemu je služilo, i zatim to donira upravo tamo gdje pripada?”.

Jillian Eisman, čiji je 24-godišnji brat Joshua Birnbaum ubijen u padu WTC-a, rekla je kako osjeća da se “sve događa s razlogom”. “Postoji razlog zašto sam trebala biti u toj kući. Postoji razlog zašto sam prijateljica nekoga tko radi u muzeju Holokausta. Kolike su šanse za to? Teško je reći da je sve to slučajnost”, rekla je Eisman.