Priča o židovima koji su pokušali ubiti tisuće nacista otkrivanjem starih spisa dobila je novu dimenziju

Sedamdeset godina nakon najvećeg pokušaja židova, koji su preživjeli holokaust, da se osvete svojim nacističkim mučiteljima, vođa tog plana danas žali samo zbog jedne jedine stvari. Da, koliko mu je poznato, nije uspio ubiti ni jednog nacista.

Joseph Harmatz jedan je od posljednjih preživjelih židova skupine Osvetitelji, koja je 1946. godine provela masovno trovanje bivših pripadnika SS-a u američkom kampu za ratne zatvorenike. Tada se razboljelo od više 2200 Nijemaca, no ni jedan nije umro. Dokumenti američke vojske s kojih je nedavno skinuta oznaka povjerljivosti, a kojih se sada dočepao Associated Press, ionako misteriozan događaj učinili su još misterioznijim. Naime, nije jasno zašto operacija nije bila uspješna. Zašto nitko od nacista nije umro? Kako piše u dokumentima, količina arsena koju su koristili trebala je biti fatalna za desetke tisuća ljudi.

‘Dani napada na židove bez kazne su prošli’

Ipak, kako kaže 91-godišnji Harmatz, tom akcijom odjeknila je poruka novonastalom državom Izrael – da su dani napada na židove bez kazne prošli. “Nismo se htjeli vratiti tamo bez da smo nešto učinili. Zato nam je to bilo tako važno”, priča Harmatz za AP promuklim glasom, gotovo šaptajući, u svom stanu u Tel Avivu.

Iako su mnogi imali jaku želju za osvetom, većina preživjelih žrtava holokausta osjećalo se preiscrpljeno i razoreno da bi, nakon što im je uništen cijeli svijet a šest milijuna židova ubijeno, zaista razmišljali o tome. Za mnoge je, nakon Drugog svjetskog rata, ponovno obnavljanje života i obitelji bila dovoljna osveta nacističkom režimu, a za većinu židova fizička osveta se ionako u potpunosti kosila sa svim njihovim uvjerenjima. No, pedesetak mladih žena i muškaraca, koji su se već borili u pokretu otpora, htjeli su bar nekakvu zadovoljštinu.

Grupa osvetnika koji nisu htjeli zaboraviti

Na Nürnberškom procesu progonjeni su visoki naci dužnosnici, no židovski narod nije imao svog službenog predstavnika. Vladao je snažan osjećaj nepravde, budući da se većina nacista naprosto vratila životu u postratnoj Njemačkoj, koja se obnavljala uz pomoć američkog Marshallovog plana.

I dok je bilo nekoliko pojedinačnih slučajeva u kojima su židovi naudili nacistima nakon rata, grupa, koja se nazivala Nakam – hebrejski za osvetu – tražila je neki konkretniji oblik kazne.

“Mi nismo shvaćali zašto im se ne bi vratilo za sve ono”, kaže Harmatz, kojeg su zvali Julek, a koji je izgubio većinu svoje obitelji u holokaustu.

Stoga je grupa krenula s jednostavnom misijom.

“Ubiti Nijemce”, kaže Harmatz hladno.

Koliko?

“Što je više moguće”, odgovara brzo.

Prva ideja je bila daleko razornija

Prvi plan akcije, kako opisuje Harmatz, bio je vrlo smion. Inicirao ga je borac otpora i cijenjeni izraelski pjesnik Abba Kovner. Ideja je bila da se otruje vodovod u Nürnbergu; urota koja je potencijalno mogla ubiti stotine tisuća ljudi.

No, čak i među Osvetnicima, koji su očajnički htjeli učiniti nešto drastično, većina je bila suzdržana oko te ideje, bojeći se da će ubiti i nedužne Nijemce, ali i uništiti globalnu potporu za uspostavu Izraela. Kako god bilo, kada je Kovner otplovio za Europu s otrovom, privukao je pažnju britanskih vlasti, zbog čega je morao baciti otrov u more prije nego što je uhićen.

Nakon toga, grupa se fokusirala na plan B. Daleko sažetiju operaciju koja je konkretno ciljala najgore nacističke zločince. Članovi grupe zaposlili su se u pekarnici koja je opskrbljivala kamp Stalag 13 POW u Langwasseru, blizu Nürnberga, gdje su čekali svoju priliku da napadnu tisuće SS-ovaca koje su Amerikanci tamo držali.

Infiltrirali se u pekaru i mazali kruh arsenom

A prilika se pojavila 13. travnja 1946. godine. Koristeći otrov koji su nabavili preko jednog od Kovnerovih suradnika, tri člana provela su dva sata mažući oko 3000 štruca kruha arsenom. Cilj je bio ubiti 12 tisuća SS službenika, a Harmatz je nadgledao operaciju izvan pekare.

Dok bi prvi plan bio poguban za židovsku zajednicu, drugi, puno direktniji, bilo je lakše prihvatiti, budući da su njegove žrtve trebali biti najgori od najgorih, kaže Dina Porat, glavna povjesničarka u izraelskom Yad Vashem memorijalu. Ona je napisala Kovnerovu biografiju te se uskoro sprema objaviti knjigu o Osvetnicima.

“Užasna tragedija bila bi zaboravljena, a ako ne kazniš jedan zločin, dogodit će ti se drugi”, objašnjava. “To ih je guralo, ne samo pravda, nego upozorenje. Upozorenje svijetu da ne možeš tako nešto napraviti židovima, a onda se izvući s time.”

Nezgodan položaj istraživanja žrtvi

Iako su u konačnici bili neuspješni, kaže Porat, pokušaj Osvetnika bio je nabijen simbolikom za opterećenu državu Izrael koja se bori za opstanak. “Što je cionizam? Cionizam su židovi koji uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke, ne dopuštajući drugima da nam određuju sudbinu”, kaže. “To su htjeli pokazati. Ne možete se izvući s tako strašnim djelom.”

Pod njemačkim regulativama, vlasti u Nürnbergu kasnije su istraživale Harmatza i Leipke Distal, koji je radio undercover u pekari, nakon što su se 1999. pojavili u dokumentarcu u kojem su opisali detalje operacije.

Istražitelji, u vrlo nezgodnom položaju u kojem su morali istraživati žrtve holokausta koje su pokušale ubiti naciste, na kraju su zaključili da, iako je to bio pokušaj ubojstva, neće podići tužbu zbog “izvanrednih okolnosti”.

Deset kilograma čistog arsena

Prema nekad tajnim dokumentima američke obavještajne službe, koja je incident krenula istraživati 1946., a kojima tužitelji iz Nürnberga nisu imali pristup, količina arsena koja je korištena trebala je biti dovoljna da uzrokuje ogroman broj mrtvih. AP je do tih dokumenata došao zahvaljujući zahtjevu na osnovu zakonu o pravu na informacije, koji su uputili Nacionalnom arhivu.

U jednom spisu iz 1947., koji je bio označen kao “tajan”, istražitelji su napisali da su u pekari pronašli “tri prazne termo boce te jutenu vreću koja je sadržavala četiri pune termo boce”. Analiza sadržaja je “pokazala da su sadržavale dovoljno arsena pomiješanog s ljepilom i vodom da ubije oko 60 tisuća ljudi.”

Još jedan tajni dokument otkriva da je u istragu uključen i kemičar koji je ustvrdio da je bilo “prisutno 10 kilograma čistog arsena, pomiješanog s ljepilom i vodom zbog nanošenja.”

Nacistima je bio sumnjiv?

Stručnjaci su pronašli arsen na dnu, vrhu i s obje strane kruha, napisavši da su doktori rekli da su SS-ovci pokazivali simptome “slične koleri, koji su uključivali povraćanje, proljev i osip na koži”. U izvještaju stoji i da je najveća količina arsena koja je pronađena na nekoj štruci kruha bila 0,2 grama. Između 0,1 i 0,3 grama arsena se u večini slučajeva smatra fatalnim.

Do danas još uvijek je misterij zašto otrov nije ubio naciste. Teorija koja prevladava jest da su Osvetnici, u žurbi, nanosili pretanak sloj na kruh. Druga je da su nacistički zatvorenici odmah osjetili da nešto ne valja s kruhom te ga nitko nije dovoljno konzumirao da bi umro od njega.

‘Bilo bi strašno da nismo uzvratili tim životinjama’

Nakon napada, Harmatz, Distal i drugi morali su brzo pobjeći. Na granici s Čehoslovačkom dočekao ih je Yehuda Maimon, preživjeli Poljak iz Auschwitza, koji je u logorima izgubio roditelje, te se pridružio Nakamu nedugo nakon što je izbjegao smrt. On je bio odgovoran za uspješno krijumčarenje grupe i podmićivanje službenika na granici. Od tamo su pobjegli u Italiju, a zatim zauvijek u Svetu zemlju.

Iz umirovljeničkog doma blizu Tel Aviva, gdje ga unuci redovito posjećuju, 92-godišnji Mainom, koji se odaziva na nadimak Poldek, mirno gleda pred sebe, plavim prodornim očima. Na prošlost gleda zadovoljan što je ispunio svoju dužnost, prije nego što je počeo novi život u Izraelu.

“Bio je imperativ da se formira ova grupa. Ako sam na nešto ponosan, onda je to ova grupa”, kaže. “Ne daj bože da smo se nakon rata samo vratili svojim rutinama, bez da smo razmišljali o tome kako da vratimo tim gadovima. Bilo bi strašno da nismo uzvratili tim životinjama”.