Pričali smo sa znanstvenikom iz Rijeke koji je svjetsku karijeru izgradio na ljudskom plakanju
Riječanin Asmir Gračanin u Nizozemskoj istražuje suze
Definitivno se u čovjeku nešto promjeni nakon što godinama gleda druge kako plaču. Naravno da danas drukčije reagiram na suze. Ali s druge strane, čovjek ostaje čovjek i uvijek postoji empatija”, priča Asmir Gračanin, čovjek koji je ostvario svjetsku karijeru na ljudskom plakanju, a ovih je dana nakratko iz Nizozemske svratio u rodnu Rijeku.
“Ja ne plačem često, a i kad plačem onda je to zbog toga jer sam češće sretan nego tužan. No, danas o plakanju definitivno imam mnogo bolji stav nego što sam imao prije istraživanja. Doduše, možda će zvučati čudno ili apsurdno, ali nekad smo se u laboratoriju veselili kad bismo vidjeli da ljudi plaču jer nam je to bilo vrlo bitno za istraživanje koje provodimo”, priča Gračanin u svom kabinetu na faksu u Rijeci, ali vrlo brzo dodaje: “Nadam se da nitko ovo neće shvatiti pogrešno i da će se svi moći preda mnom rasplakati bez straha”, smije se.
Drukčiji rezultat
Dr. sc. Asmir Gračanin, viši asistent na Odjelu za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, svoju je znanstvenu karijeru posljednjih godina posvetio proučavanju suza. Njegovo istraživanje odvelo ga je sve do Nizozemske i Sveučilišta u Tilburgu gdje s profesorom Adom Vingerhoetsom i ostatkom istraživačkog tima već nešto više od godinu dana radi na specifičnom istraživanju vezanom uz plakanje.
U sklopu projekta kojeg podržava NEWFELPRO fond kojeg je pomoću novca iz EU pokrenulo naše Ministarstvo znanosti, provest će ukupno dvije godine surađujući s nizozemskim, ali i njemačkim te američkim znanstvenicima. Upravo zbog toga istraživanja Gračanin je postao ime o kojem se govori diljem svijeta, a vijest o istraživanju provedenim s nizozemskim suradnicima lansirala ga je u ugledne medije poput Guardiana i Timesa.
Ako imate osjećaj da biste se trebali isplakati, onda biste to trebali i napraviti. U svakom slučaju, nije loše pokušati jer su suze signal i manifestiraju naše emocije objasnio je znanstvenik
“Ljudi kažu da se čovjek osjeća bolje kad se isplače, a to su pokazivala i neka ranija istraživanja. No, naše istraživanje je pokazalo da to baš i nije tako. Ranija istraživanja temeljila su se na onome što su rekli sami ispitanici dok smo mi svoj eksperiment provodili u dobro kontroliranim uvjetima. Radili smo detaljne upitnike, a pratili smo i njihov fiziološke reakcije poput znojenja i otkucaja srca kako bismo bolje upoznali procese koji se događaju u tijelu tijekom plakanja”, objašnjava Gračanin.
Ne znači da plakanje nije dobro ili korisno
Naime, ispitanici su gledali dva filma, Život je lijep i Hachiko: Priča o psu, a kako bi vidjeli popravlja li se raspoloženje nakon plakanja, stanje su ispitanicima proučavali prije gledanja filma, tijekom plakanja, 20 minuta te sat vremena nakon toga.
“Tu su se dogodile dvije zanimljive stvari, prva je da su se ljudi koji su plakali osjećali znatno gore nakon toga, njihovo raspoloženje se strašno pokvarilo, a drugo, ono što je nama zapravo bilo novo, to je da se raspoloženje vrlo brzo vratilo u normalno stanje.
Da pojednostavim, iako ljudi misle da im se raspoloženje popravilo, jedno vrlo moguće objašnjenje je da oni zapravo to samo tako pamte jer je nakon nečeg lošeg došlo nešto dobro. U globalu smo primijetili vrlo mali porast raspoloženja u odnosu na stanje prije plakanja, ali je on toliko mali da je mogao biti slučajan ili posljedica bilo čega drugoga. To je to istraživanje o kojem su svi pričali – da se nakon plakanja raspoloženje može popraviti, a koje se malo pogrešno ranije u medijima interpretiralo”, objašnjava Gračanin.
Znanstvenik je za Telegram otkrio jednu od brojnih zanimljivosti iz svog istraživanja o tome koji narod najčešće plače, te dodao kako je upravo taj rezultat zapravo dosta iznenađujući
No, to ne znači da plakanje nije dobro ili korisno. “Najbolje je to usporediti s bilo kojom drugom potrebom, ako imate osjećaj da biste se trebali isplakati, onda biste to trebali i napraviti. U svakom slučaju, nije loše pokušati jer su suze signal i manifestiraju naše emocije”, objašnjava znanstvenik.
Izostanak suza govori nešto o vama kao pojedincima
On je eksperimentalno istraživanje proveo na 72 ispitanika; polovica njih se rasplakala zbog tužnih priča dok ostali nisu pokazali suze. “Htjeli smo imati dvije skupine ispitanika kako bismo ih mogli uspoređivati.
Važno je za istaknuti kako oni koji nisu plakali zapravo nisu imali nikakve veće razlike u raspoloženju tijekom i nakon gledanja filma u odnosu na ono raspoloženje u kojem su bili prije toga”, kaže znanstvenik. Dodaje kako kod onih koji nisu plakali, izostanak suza govori i nešto o njima kao o pojedincima. “To je individualno, neki ljudi su više ekspresivni, a neki manje, ali ono što treba imati na umu je da je isto tako tu neki faktor i slučajnost, kao i u svakom psihologijskom mjerenju, tako da možemo reći da su neki ljudi manje reaktivni, a isto tako može biti i da im je to bio jednostavno takav dan kad su bili u nekom stanju koje ih je ili nije dovelo do plakanja”, pojašnjava znanstvenik.
No, za razliku od Hrvata, više od polovice ispitanih Nizozemaca s kojima sad radi, sklono je plakanju. “Jedno prijašnje istraživanje, ne naše, pokazalo je da ljudi u sjevernim dijelovima Europe više plaču od ostalih. Trenutačno se u jednom istraživanju koje sad provodim u Nizozemskoj upravo to događa, da nam ispitanici previše plaču.
Emocije južnjaka
Filmove koje ispitanici gledaju odabrali smo na hrvatskom uzorku s ciljem da dobijemo to da nam polovica ljudi plače, a polovica ne kako bismo mogli usporediti njihove rezultate, ali u slučaju Nizozemaca sad se ispostavilo da nam na te iste filmove previše ljudi plače. Preliminarno vam sad mogu reći da, ne samo sjevernjaci, nego specifično – Nizozemci više plaču nego Hrvati”, otkriva Gračanin jednu od brojnih zanimljivosti iz svog istraživanja te dodaje kako je taj rezultat zapravo dosta iznenađujući.
“Poznato je da su južnjaci, Mediteranci, mnogo više skloni emotivno izražavati svoje osjećaje, no, kad je riječ o plakanju, to je ipak malo drukčije. Zašto je to tako? Jedna pretpostavka može biti biološka, tj. vezano uz klimu, odnosno temperaturu, kao i količinu svjetlosti. Jednostavno, ako je plakanje nekakvo ponašanje vezano uz privrženost, možemo reći da su na sjeveru uvjeti teži i da je plakanje neki signal koji pokazuje potrebu za pomoć i za bliskošću, tako da ima smisla da tamo gdje su uvjeti teži, ljudi jednostavno više plaču. Možda bi i južnjaci više plakali kad bi se preselili na sjever, ali ne samo zbog nostalgije za domom”, zaključuje Gračanin kroz smijeh.
Žene plaču 4 puta češće
Upitali smo ga i je li točno da žene malo više plaču od muškaraca. “Da, zapravo oko četiri puta više plaču od muškaraca. Dobro, varijacije unutar spolova su velike, postoje muškarci koji jako puno plaču i žene koje gotovo nikad ne plaču. To može biti djelomično društveno uvjetovano jer je nekad odnos prema djevojčicama i dječacima u tim slučajevima bio drukčiji. No, kao i kod većine stvari, čini se da je i ovdje sam uzrok biološki te da je riječ o hormonima.
Istraživanja su pokazala kako najveće razlike u količini plakanja između muškaraca i žena nastaju tek u pubertetu, a ako za primjer uzmete djecu u vrtiću ili ranijoj osnovnoj školi, curice i dječaci gotovo da će jednako plakati”, pojašnjava stručnjak koji se u ovoj fazi istraživanja fokusirao i na to reagiraju li ljudi pozitivno ili negativno na tuđe suze.
“Ljudima smo dali joystick u ruke i rekli im da se mogu približavati ili udaljavati od slike. Ljudi su se vidjevši fotografije zmija i sličnih generalno negativnih fotografija udaljavali, ali kad smo prikazali fotografije osoba koje plaču, onda je reakcija bila suprotna. Preliminarno mogu reći da naše istraživanje pokazuje da ljudi zapravo pozitivno reagiraju na tuđe suze”, kaže Gračanin. No, njegov opseg istraživanja tu ne staje, privodi kraju i rad na napravi za prepoznavanje suza u oku. Cilj je da taj uređaj bude konstruiran tako da može zabilježiti i najmanju reakciju u oku.
“To je nešto poput naočala koje mogu pratiti pojavu suptilnih suza. Ono kad nekome jako malo zasuzi u oku, ono što, recimo, sugovornik ne bi primijetio. Pokušavamo stvoriti taj aparat da računalo odmah detektira da se čovjeku nešto događa u oku kako bismo na taj način prikupili što više informacija korisnih za naša istraživanja”, kaže znanstvenik kojeg čeka još jedan zanimljiv projekt s kojim tek treba krenuti u realizaciju.
Suze potaknute prašinom u očima
“Upravo smo počeli pregovarati s jednim fizičarom koji bi nam omogućio da s pomoću fizičkih postupaka analiziramo suze, dakle, putem svjetlosne refleksije.Time ćemo pokušati ozbiljnije, sad prvi put, vidjeti postoje li razlike između emocionalnih suza i iritabilnih suza koje se pojavljuju kad nam se, recimo, oko nadraži ili kad zijevamo”, govori oduševljeno objašnjavajući da bi nam to istraživanje moglo pokazati postoji li zaista razlika između suza koje su potaknute tugom od onih koje su potaknute prašinom u očima.
“Samo je jedno ozbiljnije istraživanje koje je pokazalo da bi emocionalne suze mogle biti nešto drukčije od ovih iritabilnih. Ali ove priče da se suze razlikuju ovisno o pojedinim stanjima i pojedincima, to je manje-više sve neistina”. I ovo istraživanje će, kaže, provoditi s profesorom Adom Vingerhoetsom s kojim je suradnju započeo, zapravo, igrom slučajnosti. “Nekako sam od početka svog rada na Filozofskom fakultetu Odsjeka za psihologiju bio usmjeren na suze. Radio sam s profesorom dr. sc. Kardumom kad sam diplomirao na Filozofskom i počeo raditi kao asistent.
Tada smo krenuli s istraživanjem utječe li na zdravlje pokazivanje i nepokazivanje emocija, a preko toga došao sam do proučavanja plakanja te suza kao njegova nusproizvoda”, kaže Gračanin te nastavlja: “Tada je u nekoliko navrata dr. sc. Vingerhoets gostovao kod nas na predavanjima, a tijekom razgovora otkrili smo jedan drugome kakvim se istraživanjima bavimo. Pozvao me da dođem gore kod njih i bavim se isključivo proučavanjem suza. Naravno da sam prihvatio”, kaže Gračanin kojem će gostovanje završiti u listopadu te nakon čega svoje istraživanje nastavlja na matičnom sveučilištu”.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 27. veljače 2016.