Pronašla sam najstariju kuglačicu u Hrvatskoj. I ovo je 7 stvari koje me naučila (o sportu i općenito o životu)

Kada idete razgovarati sa osobom koja iza sebe ima 13 svjetskih prvenstava, 150 reprezentativnih nastupa i 14 medalja – 6 zlatnih, 5 srebrnih i 3 brončane – to činite s velikim poštovanjem. Tako sam i ja tog podneva ušla u Kuglanu Grmoščica gdje dva puta tjedno legendarna Štefica Krištof vježba mlade nade kuglanja.

Dočekala me sa srdačnim osmijehom i nevjerojatnom jednostavnošću, potvrđujući da su one prave zvijezde uvijek i najskromnije. Hrvatska najstarija i najbolja kuglačica ima 78 godina, no vitalnija je i od upola mlađih žena koja poznajem. Dok sam čekala da završi trening za svojim učenicima promatrala sam je kako bez imalo zadrške, žustro svojim klincima pokazuje kuglačke pokrete.

Svaki pokret otkrivao je njezinu ljubav prema ovom sportu, a kada je krenuo razgovor ta kuglačka legenda, rođena Zagrepčanka, me u potpunosti razoružala.
“Za kuglanje je potrebna preciznost, a u ovom sportu volim što svaki hitac donosi nešto novo”, objašnjava Telegramova sugovornica svoju ljubav koja traje već 46 godina. Evo par stvari koje me naučila dok smo uz zvuk jurećih kugli razgovarale.

1. Nikad nije kasno

Štefica je započela s kuglanjem prije 32 godine. Za današnje prilike, kada se djeca s osam godina počinju baviti ovim sportom, izuzetno kasno. Ali i za njezine prilike, kada je idealna dob bila 15 godina. No, to je nije spriječilo da bude najbolja. To mi je samo potvrdilo mišljenje da je samo važno voljeti ono što radite a sve ostalo će doći samo po sebi. Godine nisu bitne.

2. Počeci mogu biti potpuno neočekivani

“Udala sam se 1965. godine kada je muž radio u Njemačkoj. Ja sam studirala tjelesni odgoj i njemački jezik te sam otišla za njim u Njemačku kako bi usavršila jezik. Tamo sam rodila sina Marka, a u zemlju smo se vratili krajem 1967. godine. Muž je radio u tvornici u Gorici. U to vrijeme kuglanje je bio jako popularan sport. Svaka tvrtka je imala svoj sindikalni kuglački klub. Kako je moj suprug bio veseljak i omiljen u društvu, zvali su ga da se pridruži kuglačkom timu njegove firme. No on nije bio nešto sportski nastrojen te im je nakon nekoliko puta samo rekao – ma poslati ću vam svoju suprugu ona vam je sportski tip”, prisjetila se kuglačkih početaka Krištof.

3. Samokritičnost je dobra

Krištof je oduvijek bila izuzetno samokritična i uporna. “Nikada se nisam znala veseliti kada bih osvojila neku medalju. Uvijek sam osjećala da sljedeći put moram biti još bolja i da ovaj put nisam dala sve od sebe”, pojašnjava Krištof. Na pitanje krije li se u toj velikoj samokritičnosti tajna njezina uspjeha, skromno naglašava da i danas nije sigurna je li dala sve najbolje od sebe, te da je bolje da o njezinim kuglačkim uspjesima govore drugi.

4. Sportaši se rađaju

Štefica je odrasla u velikoj zagrebačkoj obitelji. Otac je radio u tvornici ulja, a majka domaćica brinula je o šestero djece. Živjeli su skromno. “Nismo imali puno novca te mi je sport bio sve, i odlazak u kino i kazalište”, prisjeća se djetinjstva. S djecom iz ulice igrala se graničara. No, tada nisu imali pravu loptu nego one krpenjače. Njezini sportski talent prepoznat je već u mladoj dobi. Tako je Šefica sa 14 godina prvo počela trenirati košarku, pa kasnije rukomet u kojem je bila također izuzetno uspješna te je čak dobila poziv da se priključi rukomentnoj reprezentaciji. A onda je nastupilo kuglanje.

5. Važno je biti timski igrač

“Od malena sam naučena na druženje i oduvijek sam voljela ljude oko sebe. Stoga kada sam se sa suprugom vratila iz Njemačke nedostajao mi je društveni život te sam se oduševljeno priključila kuglačima kako bi se između ostalog i družila. Nisam neki veseljak, nikada nisam bila ta koja je stvarala atmosferu u društvu, ali uvijek sam voljela biti dio ekipe”, objašnjava. Napominje: “nikada nisam bila jalna na tuđe sportske uspjehe.”

6. Nikada ispasti iz štosa

Krištof i dalje putuje na turnire sa svojim učenicima. I kaže da joj to još uvijek pričinjava veliki gušt. “Malo me muče misli da sam prestara i da me više nije lijepo gledati”, priznaje. Inače, Krištof za svoje godine izgleda fantastično. Kaže da joj je sport pomogao da zadrži taj aktivan pristup životu. Štefica danas, kako kaže, kugla samo tu i tamo, rekreativno – da ne ispadne iz štosa. Smatra da je bolje da svoje znanje prenosi mladima.

7. Upalit će samo ako je užitak

Iako o kuglanju kada se njime počela baviti nije znala skoro ništa, Štefici to nije bio problem. U rekordnom roku – u tri godine, postala je prvakinja Zagreba. Drugima je u prosjeku za takav rezultat potrebno oko šest ili sedam godiona. U čemu je tajna njezina sportskog uspjeha, pitam je na kraju. “Nikada kuglanje nisam shvaćala kao obvezu, već kao dio svog života i veliki užitak.”

Štefica Krištof na fotografijama nosi odjeću i šiltericu Adidas (Intersport) i tenisice Nike – Arena centar