Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prvi put sam morao pustiti da mi netko umre prije gotovo 20 godina, i nikada nisam prestao razmišljati o tome

Jedan liječnik o prvom slučaju smrti pacijenta za Vice

ZADNJA IZMJENA: pro 11, 2016
Foto: AFP/AFP

Rahul Jandial, neurokirurg i neuroznanstvenik za Vice priča o prvom slučaju kada je morao pustiti pacijenta da umre. Ovo je njegova potresna ispovijest.


“Imao sam 27 godina kad sam prvi put dopustio da netko umre. Trinaest mjeseci nakon završenog Medicinskog fakulteta, na drugoj godini specijalizacije u velikom traumatološkom centru u južnoj Kaliforniji, radio sam na neurokirurškoj jedinici intenzivnog liječenja.

Prije nego vas nauče kako operirati, morate provesti nekoliko godina svladavajući medicinsku skrb o pacijentima s ozljedama mozga, i upravo to sam tada radio. To je bio mjesec u kojem sam za normu imao 120 sati tjedno, s tri 36-satne smjene tjedno. Ovakvo radno vrijeme je sada zabranjeno.

‘Oko 3 sam osjetio da se soba trese’

Iako nikada ne spavamo, na šestom katu postoji prostorija veličine ormara s krevetom i telefonom gdje možete leći. Iako sam s vremenom postao naviknut na razne zvučne signale, ponekad bi se soba toliko tresla, što je značilo da helikopter dovodi nekoga. Jednog utorka rano ujutro, osjetio sam da se soba trese oko 3 sata. Moj pager: traum Resus, ETA 3 min. To je značilo da ću primiti pacijenta unutar tri minute, jer su bolničari dovodili nekoga tko je na samom rubu smrti.

Bolničari u helikopteru su nas obavijestili unaprijed da se radi o osobi koja je stradala u prometnoj nesreći, s posjekotinama na glavi i nekoliko ortopedskih ozljeda. Radilo se o 34-godišnjoj ženi koja nije bila pri svijesti. Srce joj je kucalo samostalno, ali su joj morali ručno pomoću balona upuhivati zrak u pluća 20 puta u minuti. Kad su je bolničari izvukli iz automobila, naišli su lomove kostiju i krv kako kaplje s vrha glave. Ono što najvažnije, crni krugovi unutar njenih plavih očiju nisu bili jednake veličine, što je bio znak teške ozljede mozga i opasno visokog intrakranijskog tlaka. Upravo to je bio razlog zašto su pozvali neurokirurga.

Bila je centar moje pažnje

Iscrpljen, ali oprezan, spustio sam se stubama na drugi kat. Tim za traumu je već bio sastavljen; kirurzi, medicinske sestre, tehničari, studenti. Bolničari su požurili kada su su se golema vrata automatski otvorila Prionuli smo poslu, snimke su potvrdile slomljene kosti, što nije bilo ništa hitno. No, skenovi su pokazali oštećenje i otok na mozgu što je trebalo hitnu intervenciju. Nasilni sudar automobila je potisnuo njen mozak prema unutrašnjosti lubanje, a mozak, baš kao i svaki drugi dio tkiva, oteče pod udarcem

Odmah sam intervenirao i uspio sam joj povećati šanse za život na 20 posto, kako smo procijenili. Ona je bila centar moje pažnje sljedeća četiri tjedna. Korištenjem manitola i drugih diuretika, pokušao sam smanjiti oticanje mozga. Kako su joj vene na rukama bile previše tanke za svu količinu lijekova koje je uzimala, probušili smo joj vene na vratu. Između rebara smo joj umetnuli cijev za vakuum do pluća. Bila je toliko krhka da smo sestra i ja bili pored njenog kreveta svaku drugu noć, cijelu noć.

Dogodilo se nešto za što liječnici nikad neće imati odgovor

Dvadeset i šest dana nakon što je stigla u bolnicu, njezini dnevni skenovi mozga koje smo radili ujutro ukazali su na nešto što se nije moglo ignorirati, nešto za što kirurzi vjerojatno nikad neće imati odgovor. Određeni dio njezina mozga nije imao protok krvi i imao je tamno-sivu boju mrtvog tkiva mozga. Imala je moždani udar. Dio koji je zapravo kontrolor naših automatskih funkcija, disanja kad ste u snu i otvaranje očiju kad se probudiš, i bez kojeg za pacijenta nema nade. Upravo taj dio je bio ozlijeđen. Bez njega ozlijeđeni pacijent nikada neće disati, nikada se neće probuditi. Nema čuda kada je u pitanju ova ozljeda.

Složenost situacije jako je teška za shvatiti i liječnicima opće prakse, a kamoli traumatiziranim članovima obitelji. Nakon četiri tjedna, znao sam njezinu obitelj dosta dobro, ali na tom obiteljskom sastanku kada su pale u vode sve nade u njezino preživljavanje, teško je pisanim riječima opisati tu atmosferu. U krizi ljudi ne razumiju vaše riječi, ali osjećaju vašu energiju. Oni me nikada u potpunosti nisu razumjeli, ali su mi vjerovati. Sutradan su me pitali da ih vodim kroz proces i korake da je puste da umre.

Dogodilo se ono što sam odgađao 28 dana

Prije nego su je došli vidjeti posljednji put, htio sam da izgleda što bliže onome kako je se njena obitelj sjećala, pa sam pitao sestru da mi pomogne. Na intenzivnoj njezi je bilo sestara koje su najbolje znale što sam sve pokušao da je spasim, i što nisam uspio. Uklonio sam hladne sterilne katetere i cijevi iz njenog vrata, prsiju i mozga. Za mene, to su bili ostaci jezivog padobrana koji se nije otvorio. Samo jedan kateter s morfijem ostao je na ruci, isključio sam ventilator i izvukao cijev iz njenog grla. Sestra joj je počešljala kosu posljednji put, a onda smo doveli obitelj da budu s njom. Nekoliko sati kasnije, sestra je učinila ono što sam odgađao 28 dana.

Nikada se nismo sreli u uobičajenom smislu, nisam upoznao njenu narav. Moji napori su je ostavili s fizičkim ožiljcima, a ona je meni ostavila one emocionalne duboko mom uma. Do kraja te godine, pustio sam 24 ljudi da umru. Svaka obitelj je cijenila što sam se jako trudio, mnogi su me pozvali na pogrebe, a jednom sam i otišao. Ali ona je bila moja prva. Mislim o njoj već 20 godina i tisuće pacijenata kasnije. Da biste se pobrinuli da netko umre, mora vam postati ugodno razmišljati o smrti. Meni još uvijek nije. No, ožiljak koji ostaje je dubok.”

Više s weba