Bushova obitelj je veliki dioničar pivovare Anheuser-Busch i češki Budvar im je, sa svojom oznakom originalnosti, strašno kvario posao. Nikakva baršunasta revolucija, nikakvo praško proljeće, nikakvo bratstvo zapada i istoka, ljudska prava… čovjek je jednostavno došao da kupi češku pivovaru da s njom više nemaju problema.
Naša je kuća dobro opskrbljena vinima, no kada dolazak najavi Igor Mirković, čovjek koji pije pivo i to ne u malim količinama, ne preostaje mi drugo nego da se uputim u najbliži dućan. Među desetinama raznoraznih piva nedavno sam za njega odabrao meni dobro poznati Budějovické Budvar koji se kod nas prodaje pod imenom „Budweiser – Budvar original Czech Lager“.
Naime, za vrijeme mog studija praške pivnice, osim onih koje su proizvodile vlastito crno pivo, točile su samo dvije marke: Budějovické Budvar i meni osobno draži plzenjski Prazdroj. Danas u Pragu možete u pivnicama piti pivo iz dvadesetak raznih, ako ne i više, pivovara.
Kupio sam dakle dovoljne količine Budweisera, jer Prazdroja nisu imali, i vraćajući se kući prisjetio praške večeri koja se dogodila točno nekako u ovo jesenje doba prije punih trideset i jednu godinu.
Najprodavanije američko pivo
Budějovické Budvar je kao pivovara osnovana 1895. Kada je 1907. američki koncern Anheuser-Busch registrirao robnu marku Budweiser, Budějovické Budvar koji je tada već izvozio pivo u Ameriku pod imenom Budweiser, protestirao je radi zloupotrebe zaštićenog imena.
Nakon dugih pregovora, a uz dobru nadoknadu, 1911. je sklopljen sporazum kojim je češka pivovara priznala valjanost američke registracije, ali se nije odrekla prava da svoje proizvode u čitavom svijetu označuje riječju „Budweiser“ i pridjevom „Original“.
Tu još samo treba dodati da je Anheuser-Busch danas najveća svjetska pivovara, a njihov Budweiser, uz svoju svjetliju verziju BudLight, najprodavanije američko pivo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Praška večer prije 31 godinu
Prije tih trideset i jednu godinu došao sam u Prag jer nas je profesor Elmar Klos pozvao na retrospektivu filmova svojih đaka. Naravno da smo svi odazvali, od Aleksandra Petrovića nadalje.
Po dolasku sam se javio Alexu, Alexu Konigsmarku, danas već pokojnom piscu s kojim sam zajedno studirao i radio na scenarijima moja prva tri igrana filma, a kasnije, na osnovu njegove priče, snimio i njemačko-engleski film.
Predložio sam mu da se vidimo nakon večere na koju sam bio pozvan s ostalim praškim đacima. Alex je te večeri također bio pozvan, ali na jednu puno pompozniju večeru. Pisac Vaclav Havel, u tom trenutku zadnji predsjednik Čehoslovačke, priređivao je na Hračanima svečanu večeru u čast američkog predsjednika Busha starijeg. Alex je bio siguran da to neće dugo trajati i da me iza deset čeka kod kuće.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posjet Busha starijeg Čehoslovačkoj
“Radio Prague International” o tom danu piše: „17. studenog 1990., na prvu godišnjicu početka baršunaste revolucije, George Bush stariji postao je prvi američki predsjednik koji je posjetio Čehoslovačku u 70-godišnjoj povijesti zemlje. To je bilo vrijeme snažnog proameričkog osjećaja, a tijekom kratkog boravka George i Barbara Bush dočekani su s iskrenim entuzijazmom. Više od sto tisuća ljudi okupilo se na Vaclavskim Namestima kako bi čuli predsjednika kako govori:
“Hvala vam, moji češki i slovački prijatelji. Izuzetna mi je čast posjetiti ovu ponosnu i lijepu zemlju i moći vam se pridružiti na prvu godišnjicu izvanredne baršunaste revolucije. Koliko je to snažan i inspirativan prizor. Na drveću nema lišća, a ipak je Praško proljeće, nema cvijeća u cvatu, a ipak je Praško proljeće, kalendar kaže 17. studenog, a ipak je Praško proljeće! ”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gulaš s češkim uglednicima
Iza deset sati došao sam do Aleksa. Stanovao je na Kampi, malom otočiću na Vltavi, vjerojatno najljepšem dijelu starog Praga. Tu je već zasjelo bučno društvo. Ljudi od kojih sam neke znao i u mladosti zajedno s njima pio po praškim pivnicama tu su sjedili kao novopečeni ministri, pod ministri, sekretari… i glasno pretresali politiku. I Alex je postao jedan od njih. Postao je direktor umjetničkog odijela Ministarstva kulture Češke Republike, nešto kao doministar.
Slušao sam ih desetak minuta i zaključio da ih teško pratim u nabacivanju meni nepoznatih imena i prepričavanju tko je koga, zašto i kako. Digao sam se i otišao u kuhinju. Tu je Alexova supruga Viktorie Hradska u velikom loncu pripremala gulaš za jutarnje postalkoholne trenutke.
Rekao sam kako su ovi novopečeni političari beskonačno dosadni i da mi je ljepše kod nje u kuhinji. Miješajući gulaš Viktoria, koja je inače bila prevoditeljica s mađarskog i dramaturginja, s osmijehom mi je rekla da je i ona ušla u politiku, da je potpredsjednica odbora za vanjske poslove Češkog nacionalnog vijeća i da je u zadužena da u ime češke vlade po svijetu prodaje češko oružje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usputna priča s nekad sovjetskog istoka
Samo malo švejkovsko skretanje s glavne priče.
Puno godina kasnije, kada se prestala baviti s tim poslom, kada se vratila pisanju i prevođenju, Viktorija je znala pričati fantastične priče s tih putovanja. Pamtim jednu koja se dogodila u Moldaviji ili Kazahstanu, ne sjećam točno gdje, ali to za priču i nije važno. Ukratko, negdje na dalekom, nekada sovjetskom istoku.
Na aerodromu ju je dočekao šofer, prebacio do hotela i rekao da će doći u osam sati kako bi je odveo na večeru koju u njezinu čast prevrednuje ministar oružanih snaga. U osam je izašla iz hotela i sjela u auto. Dugo su se vozili, ostavili grad iza sebe i kretali se nekim mračnim putevima kroz šumu. Počeo ju je hvatati strah. Na kraju, nakon gotovo sat vožnje, stali su pred veliku neosvijetljenu zgradu usred šume i šofer ju je dopratio dio ulaza. Tu je čekao vojnik koji ju je proveo kroz zgradu i odveo u podrum.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hodajući iza njega bila je već ozbiljno preplašena. Na kraju dugog hodnika vojnik je otvorio vrata i pred njom se ukazala impozantna dvorana obložena mramorom. Na sredini je stajao elegantno serviran okrugli stol za desetak osoba. Vojnik joj je pokazao stolicu na koju treba sjesti i otišao. U apsolutnoj tišini čekala je narednih pola sata prije no što su se na drugoj strani dvorane otvorila vrata i kroz njih ušao veliki oblak pare.
Kroz taj oblak polagano su pristizali gosti, desetak pozamašnih generala koji su ravno iz saune, ogrnuti samo ručnicima, došli, pozdravili se i sjeli. Iz njih se još pušilo kad su počeli držati zdravice i ispijati neki teški konjak. Puno se pilo i puno jelo. Bilo je bučno, ali nitko nije spominjao posao. No posao je sutradan sklopljen.
Busha je zanimala samo jedna stvar
Ostavljam Viktorku da završi gulaš i odlazim u sobu. Sjedam s „političarima“ i pitam kakva je bila Havelova večera. Što se jelo, što pričalo? Uz smijeh jedan za drugim govore kako je Busha zanimala samo jedna stvar; htio je od Havela dobiti odobrenje da kupi Budějovicki Budwar koji se još uvijek po svijetu prodaje kao „Originalni Budweiser“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bushova obitelj je veliki dioničar pivovare Anheuser-Busch i češki Budvar im je, sa svojom oznakom originalnosti, strašno kvario posao. Nikakva baršunasta revolucija, nikakvo praško proljeće, nikakvo bratstvo zapada i istoka, ljudska prava… čovjek je jednostavno došao da kupi češku pivovaru da s njom više nemaju problema.
Budvar se i danas u svijetu, pa tako i kod nas, prodaje s etiketom na kojoj i dalje stoji „Budweiser – Budvar Originals Czech Lager“, a ispod nje natpis „Owned by the Czech Republic“ (U vlasništvu Češke Republike). Havel je očito bio tvrd orah. Gdje bismo mi danas bili da smo tada imali takvog?
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Moja večer u Pragu prije 31 godinu, kad su Bushu starijem odbili prodati čuvenu češku pivovaru
Evo bilješke iz gornjeg desnog džepa starog praškog sakoa, onoga u kojem čuvam priče i pričice iz davne mi prošlosti
Bushova obitelj je veliki dioničar pivovare Anheuser-Busch i češki Budvar im je, sa svojom oznakom originalnosti, strašno kvario posao. Nikakva baršunasta revolucija, nikakvo praško proljeće, nikakvo bratstvo zapada i istoka, ljudska prava… čovjek je jednostavno došao da kupi češku pivovaru da s njom više nemaju problema.
Naša je kuća dobro opskrbljena vinima, no kada dolazak najavi Igor Mirković, čovjek koji pije pivo i to ne u malim količinama, ne preostaje mi drugo nego da se uputim u najbliži dućan. Među desetinama raznoraznih piva nedavno sam za njega odabrao meni dobro poznati Budějovické Budvar koji se kod nas prodaje pod imenom „Budweiser – Budvar original Czech Lager“.
Naime, za vrijeme mog studija praške pivnice, osim onih koje su proizvodile vlastito crno pivo, točile su samo dvije marke: Budějovické Budvar i meni osobno draži plzenjski Prazdroj. Danas u Pragu možete u pivnicama piti pivo iz dvadesetak raznih, ako ne i više, pivovara.
Kupio sam dakle dovoljne količine Budweisera, jer Prazdroja nisu imali, i vraćajući se kući prisjetio praške večeri koja se dogodila točno nekako u ovo jesenje doba prije punih trideset i jednu godinu.
Najprodavanije američko pivo
Budějovické Budvar je kao pivovara osnovana 1895. Kada je 1907. američki koncern Anheuser-Busch registrirao robnu marku Budweiser, Budějovické Budvar koji je tada već izvozio pivo u Ameriku pod imenom Budweiser, protestirao je radi zloupotrebe zaštićenog imena.
Nakon dugih pregovora, a uz dobru nadoknadu, 1911. je sklopljen sporazum kojim je češka pivovara priznala valjanost američke registracije, ali se nije odrekla prava da svoje proizvode u čitavom svijetu označuje riječju „Budweiser“ i pridjevom „Original“.
Tu još samo treba dodati da je Anheuser-Busch danas najveća svjetska pivovara, a njihov Budweiser, uz svoju svjetliju verziju BudLight, najprodavanije američko pivo.
Praška večer prije 31 godinu
Prije tih trideset i jednu godinu došao sam u Prag jer nas je profesor Elmar Klos pozvao na retrospektivu filmova svojih đaka. Naravno da smo svi odazvali, od Aleksandra Petrovića nadalje.
Po dolasku sam se javio Alexu, Alexu Konigsmarku, danas već pokojnom piscu s kojim sam zajedno studirao i radio na scenarijima moja prva tri igrana filma, a kasnije, na osnovu njegove priče, snimio i njemačko-engleski film.
Predložio sam mu da se vidimo nakon večere na koju sam bio pozvan s ostalim praškim đacima. Alex je te večeri također bio pozvan, ali na jednu puno pompozniju večeru. Pisac Vaclav Havel, u tom trenutku zadnji predsjednik Čehoslovačke, priređivao je na Hračanima svečanu večeru u čast američkog predsjednika Busha starijeg. Alex je bio siguran da to neće dugo trajati i da me iza deset čeka kod kuće.
Posjet Busha starijeg Čehoslovačkoj
“Radio Prague International” o tom danu piše: „17. studenog 1990., na prvu godišnjicu početka baršunaste revolucije, George Bush stariji postao je prvi američki predsjednik koji je posjetio Čehoslovačku u 70-godišnjoj povijesti zemlje. To je bilo vrijeme snažnog proameričkog osjećaja, a tijekom kratkog boravka George i Barbara Bush dočekani su s iskrenim entuzijazmom. Više od sto tisuća ljudi okupilo se na Vaclavskim Namestima kako bi čuli predsjednika kako govori:
“Hvala vam, moji češki i slovački prijatelji. Izuzetna mi je čast posjetiti ovu ponosnu i lijepu zemlju i moći vam se pridružiti na prvu godišnjicu izvanredne baršunaste revolucije. Koliko je to snažan i inspirativan prizor. Na drveću nema lišća, a ipak je Praško proljeće, nema cvijeća u cvatu, a ipak je Praško proljeće, kalendar kaže 17. studenog, a ipak je Praško proljeće! ”
Gulaš s češkim uglednicima
Iza deset sati došao sam do Aleksa. Stanovao je na Kampi, malom otočiću na Vltavi, vjerojatno najljepšem dijelu starog Praga. Tu je već zasjelo bučno društvo. Ljudi od kojih sam neke znao i u mladosti zajedno s njima pio po praškim pivnicama tu su sjedili kao novopečeni ministri, pod ministri, sekretari… i glasno pretresali politiku. I Alex je postao jedan od njih. Postao je direktor umjetničkog odijela Ministarstva kulture Češke Republike, nešto kao doministar.
Slušao sam ih desetak minuta i zaključio da ih teško pratim u nabacivanju meni nepoznatih imena i prepričavanju tko je koga, zašto i kako. Digao sam se i otišao u kuhinju. Tu je Alexova supruga Viktorie Hradska u velikom loncu pripremala gulaš za jutarnje postalkoholne trenutke.
Rekao sam kako su ovi novopečeni političari beskonačno dosadni i da mi je ljepše kod nje u kuhinji. Miješajući gulaš Viktoria, koja je inače bila prevoditeljica s mađarskog i dramaturginja, s osmijehom mi je rekla da je i ona ušla u politiku, da je potpredsjednica odbora za vanjske poslove Češkog nacionalnog vijeća i da je u zadužena da u ime češke vlade po svijetu prodaje češko oružje.
Usputna priča s nekad sovjetskog istoka
Samo malo švejkovsko skretanje s glavne priče.
Puno godina kasnije, kada se prestala baviti s tim poslom, kada se vratila pisanju i prevođenju, Viktorija je znala pričati fantastične priče s tih putovanja. Pamtim jednu koja se dogodila u Moldaviji ili Kazahstanu, ne sjećam točno gdje, ali to za priču i nije važno. Ukratko, negdje na dalekom, nekada sovjetskom istoku.
Na aerodromu ju je dočekao šofer, prebacio do hotela i rekao da će doći u osam sati kako bi je odveo na večeru koju u njezinu čast prevrednuje ministar oružanih snaga. U osam je izašla iz hotela i sjela u auto. Dugo su se vozili, ostavili grad iza sebe i kretali se nekim mračnim putevima kroz šumu. Počeo ju je hvatati strah. Na kraju, nakon gotovo sat vožnje, stali su pred veliku neosvijetljenu zgradu usred šume i šofer ju je dopratio dio ulaza. Tu je čekao vojnik koji ju je proveo kroz zgradu i odveo u podrum.
Hodajući iza njega bila je već ozbiljno preplašena. Na kraju dugog hodnika vojnik je otvorio vrata i pred njom se ukazala impozantna dvorana obložena mramorom. Na sredini je stajao elegantno serviran okrugli stol za desetak osoba. Vojnik joj je pokazao stolicu na koju treba sjesti i otišao. U apsolutnoj tišini čekala je narednih pola sata prije no što su se na drugoj strani dvorane otvorila vrata i kroz njih ušao veliki oblak pare.
Kroz taj oblak polagano su pristizali gosti, desetak pozamašnih generala koji su ravno iz saune, ogrnuti samo ručnicima, došli, pozdravili se i sjeli. Iz njih se još pušilo kad su počeli držati zdravice i ispijati neki teški konjak. Puno se pilo i puno jelo. Bilo je bučno, ali nitko nije spominjao posao. No posao je sutradan sklopljen.
Busha je zanimala samo jedna stvar
Ostavljam Viktorku da završi gulaš i odlazim u sobu. Sjedam s „političarima“ i pitam kakva je bila Havelova večera. Što se jelo, što pričalo? Uz smijeh jedan za drugim govore kako je Busha zanimala samo jedna stvar; htio je od Havela dobiti odobrenje da kupi Budějovicki Budwar koji se još uvijek po svijetu prodaje kao „Originalni Budweiser“.
Bushova obitelj je veliki dioničar pivovare Anheuser-Busch i češki Budvar im je, sa svojom oznakom originalnosti, strašno kvario posao. Nikakva baršunasta revolucija, nikakvo praško proljeće, nikakvo bratstvo zapada i istoka, ljudska prava… čovjek je jednostavno došao da kupi češku pivovaru da s njom više nemaju problema.
Budvar se i danas u svijetu, pa tako i kod nas, prodaje s etiketom na kojoj i dalje stoji „Budweiser – Budvar Originals Czech Lager“, a ispod nje natpis „Owned by the Czech Republic“ (U vlasništvu Češke Republike). Havel je očito bio tvrd orah. Gdje bismo mi danas bili da smo tada imali takvog?