Socijalizam je koristio sport za svoje, ne baš uvijek najčasnije potrebe, ali valja priznati da ga je naša verzija nacional-kapitalizama u tome, kao i u mnogo čemu drugom, dobrano nadmašila. Desetljećima nas hrane nogometašima, njihovim astronomskim ciframa i vječnim transferima. Pola stranica svih dnevnih novina i većine magazina, o portalima da i ne govorim, posvećena je slavnim rodoljubima koji žive i plaćaju poreze van voljene im zemlje.
To se događa ne samo u pripremi ili tijekom nekog velikog takmičenja već i sada, nakon što smo s njega ispali. Da se odmah razumijemo: ja volim nogomet. Nisam ja Ante Tomić koji za tu igru nema nikakvo razumijevanje. Štoviše, kao klinac sam dvije godine proveo u Dinamovoj nogometnoj školi.
Nakon toga su mi treneri obazrivo objasnili da nogomet možda i nije moja budućnost. U prvom razredu VII. zagrebačke gimnazije igrao sam finalnu utakmicu školskog kupa protiv nekih macana iz četvrtog razreda. Igrao sam kao bek i na jednu relativno nisku loptu poletio glavom, dobio volej u nos i završio na Šalati na operaciji kod doktora Salaja.
Redovno gledam susrete reprezentacije
Tata me je godinama vodio na utakmice Dinama, na zapadno sjedenje dolje, a i danas, na opće čuđenje bližnjih, uporno gledam nogometne prijenose. Na Dinamov stadion, nakon što sam se naslušao urlanja „Za dom – spremni“, više i ne pomišljam otići, ali susrete državnog tima redovito gledam.
A to nije lako. Ni meni ni Tomislavu Kličku, s kojim u Laubi najčešće dijelim tu neizvjesnost. Teško je, naime, navijati za nekoga tko igra u crnim dresovima i ne zna kleknuti da bi izrazio svoj stav prema rasizmu, nekoga tko mi držeći ruku na prsima poručuje da predstavlja jednu stranku a ne zemlju, koji kao slučajno nosi grb iz ne tako slavne prošlosti i kome je Thomson početak i kraj ljudske mudrosti.
Usprkos svemu tome, sadomazohistički odgledam svaku njihovu utakmicu, preživim sve stupidne pivsko-militarističke reklame i, što je najgore, strašno se nerviram, skačem i vičem kad vidim kako beskrvno igraju ili gube pod vodstvom trenera koji neizmjerno voli Hrvatsku, ali što se nogometa tiče… Znate i sami.
Sve vam ovo pričam kao uvod u jednu staru sportsku bilješku zaboravljenu u donjem desnom džepu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Si rođen severno ili južno od Ilice?’
Toliko je požutjela da sam jedva pročitao datum; Zagreb, 1982. Priča o mom najvećem sportskom uspjehu, koji danas, kad je sport u očima nacije jedino što je kod nas vrijedno spomena, moram izvaditi na svjetlo dana ne bih li se barem malo opravdao za to što nisam sportaš. Ukratko, što bi rekla snimateljska legenda Živko Zalar: „’Ajmo sada malo o meni!“
U Masarykovoj sam sreo Zlatka Svibena, čovjeka koji, kao rijetko tko, časno nosi titulu Zagrepčanina. Razgovor smo započeli njegovim pitanjem.
– Si se sklizal?
– Nisam.
– Nikad?
– Ne!
– Izvrsno.
– ?
– A rođen si severno ili južno od Ilice?
– Severno.
– Izvrsno. Igral buš za Sever.
– A kaj se igra?
– Hokej!
– ?
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Domu sportova organizirana je dobrotvorna hokejska utakmica Zagrepčana koji su rođeni sjeverno od Ilice protiv onih rođenih južno od te najduže gradske ulice. Ukratko; oni koji nikada nisu klizali, a to je bio osnovni uvjet za sudjelovanje u igri, protiv onih koji nikada nisu klizali. Sav prihod išao je za obnovu dječje bolnice u Klaićevoj.
Igrači hokejskog kluba Medveščak oblačili su nas preko sat vremena. Nakon toga, sa svim time na sebi, a toga je bilo puno, trebalo je doći do leda. Kad smo napokon stigli, burno pozdravljeni od brojne publike, sa zahvalnošću smo ugledali mnoštvo plastičnih čaša napunjenih „fiftacima ”: pola vino – pola mineralna voda, uredno posloženih po bandi oko čitavog igrališta.
Gledao sam u golmana i smišljao taktiku
Sviben je bio i sudac i konferansje. Predstavio nas je i utakmica je počela. Mi sjevernjaci prvi smo krenuli u napad. No nije nam išlo. Južnjaci su se nakon puno naguravanja i sveopćeg padanja, koje je publiku beskonačno veselilo, dokopali paka. Krenuli su u protunapad. Ostao sam sam pred protivničkim golom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bezuspješno sam se pokušavao okrenuti i pridružiti ostatku momčadi. Usred te muke netko je ispucao pak iz našeg polja i on se zaustavio točno ispred mene. Tako smo se, na nekih tri metra udaljenosti, našli sami, oči u oči, golman, pak i ja. Gledao sam golmana, gledao sam pak i razmišljao kako da ga udarim a da pritom ne padnem.
Dok sam smišljao taktiku, stigli su i ostali. No kako se nisu znali zaustaviti, odnijeli su i mene i, što je važnije, pak, ravno u gol. Sviben je svečano objavio da sam dao prvi gol na utakmici. Četverogodišnja Olga, koja je s Anom sjedila u publici, bila je vrlo ponosna na svog oca golgetera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rajko Grlić: Zašto, usprkos svemu, sadomazohistički gledam svaku utakmicu hrvatske reprezentacije
Kratka priča o mom najvećem sportskom uspjehu
Da se odmah razumijemo: ja volim nogomet. Nisam ja Ante Tomić koji za tu igru nema nikakvo razumijevanje. Štoviše, kao klinac sam dvije godine proveo u Dinamovoj nogometnoj školi. Nakon toga su mi treneri obazrivo objasnili da nogomet možda i nije moja budućnost...
Socijalizam je koristio sport za svoje, ne baš uvijek najčasnije potrebe, ali valja priznati da ga je naša verzija nacional-kapitalizama u tome, kao i u mnogo čemu drugom, dobrano nadmašila. Desetljećima nas hrane nogometašima, njihovim astronomskim ciframa i vječnim transferima. Pola stranica svih dnevnih novina i većine magazina, o portalima da i ne govorim, posvećena je slavnim rodoljubima koji žive i plaćaju poreze van voljene im zemlje.
To se događa ne samo u pripremi ili tijekom nekog velikog takmičenja već i sada, nakon što smo s njega ispali. Da se odmah razumijemo: ja volim nogomet. Nisam ja Ante Tomić koji za tu igru nema nikakvo razumijevanje. Štoviše, kao klinac sam dvije godine proveo u Dinamovoj nogometnoj školi.
Nakon toga su mi treneri obazrivo objasnili da nogomet možda i nije moja budućnost. U prvom razredu VII. zagrebačke gimnazije igrao sam finalnu utakmicu školskog kupa protiv nekih macana iz četvrtog razreda. Igrao sam kao bek i na jednu relativno nisku loptu poletio glavom, dobio volej u nos i završio na Šalati na operaciji kod doktora Salaja.
Redovno gledam susrete reprezentacije
Tata me je godinama vodio na utakmice Dinama, na zapadno sjedenje dolje, a i danas, na opće čuđenje bližnjih, uporno gledam nogometne prijenose. Na Dinamov stadion, nakon što sam se naslušao urlanja „Za dom – spremni“, više i ne pomišljam otići, ali susrete državnog tima redovito gledam.
A to nije lako. Ni meni ni Tomislavu Kličku, s kojim u Laubi najčešće dijelim tu neizvjesnost. Teško je, naime, navijati za nekoga tko igra u crnim dresovima i ne zna kleknuti da bi izrazio svoj stav prema rasizmu, nekoga tko mi držeći ruku na prsima poručuje da predstavlja jednu stranku a ne zemlju, koji kao slučajno nosi grb iz ne tako slavne prošlosti i kome je Thomson početak i kraj ljudske mudrosti.
Usprkos svemu tome, sadomazohistički odgledam svaku njihovu utakmicu, preživim sve stupidne pivsko-militarističke reklame i, što je najgore, strašno se nerviram, skačem i vičem kad vidim kako beskrvno igraju ili gube pod vodstvom trenera koji neizmjerno voli Hrvatsku, ali što se nogometa tiče… Znate i sami.
Sve vam ovo pričam kao uvod u jednu staru sportsku bilješku zaboravljenu u donjem desnom džepu.
‘Si rođen severno ili južno od Ilice?’
Toliko je požutjela da sam jedva pročitao datum; Zagreb, 1982. Priča o mom najvećem sportskom uspjehu, koji danas, kad je sport u očima nacije jedino što je kod nas vrijedno spomena, moram izvaditi na svjetlo dana ne bih li se barem malo opravdao za to što nisam sportaš. Ukratko, što bi rekla snimateljska legenda Živko Zalar: „’Ajmo sada malo o meni!“
U Masarykovoj sam sreo Zlatka Svibena, čovjeka koji, kao rijetko tko, časno nosi titulu Zagrepčanina. Razgovor smo započeli njegovim pitanjem.
– Si se sklizal?
– Nisam.
– Nikad?
– Ne!
– Izvrsno.
– ?
– A rođen si severno ili južno od Ilice?
– Severno.
– Izvrsno. Igral buš za Sever.
– A kaj se igra?
– Hokej!
– ?
U Domu sportova organizirana je dobrotvorna hokejska utakmica Zagrepčana koji su rođeni sjeverno od Ilice protiv onih rođenih južno od te najduže gradske ulice. Ukratko; oni koji nikada nisu klizali, a to je bio osnovni uvjet za sudjelovanje u igri, protiv onih koji nikada nisu klizali. Sav prihod išao je za obnovu dječje bolnice u Klaićevoj.
Igrači hokejskog kluba Medveščak oblačili su nas preko sat vremena. Nakon toga, sa svim time na sebi, a toga je bilo puno, trebalo je doći do leda. Kad smo napokon stigli, burno pozdravljeni od brojne publike, sa zahvalnošću smo ugledali mnoštvo plastičnih čaša napunjenih „fiftacima ”: pola vino – pola mineralna voda, uredno posloženih po bandi oko čitavog igrališta.
Gledao sam u golmana i smišljao taktiku
Sviben je bio i sudac i konferansje. Predstavio nas je i utakmica je počela. Mi sjevernjaci prvi smo krenuli u napad. No nije nam išlo. Južnjaci su se nakon puno naguravanja i sveopćeg padanja, koje je publiku beskonačno veselilo, dokopali paka. Krenuli su u protunapad. Ostao sam sam pred protivničkim golom.
Bezuspješno sam se pokušavao okrenuti i pridružiti ostatku momčadi. Usred te muke netko je ispucao pak iz našeg polja i on se zaustavio točno ispred mene. Tako smo se, na nekih tri metra udaljenosti, našli sami, oči u oči, golman, pak i ja. Gledao sam golmana, gledao sam pak i razmišljao kako da ga udarim a da pritom ne padnem.
Dok sam smišljao taktiku, stigli su i ostali. No kako se nisu znali zaustaviti, odnijeli su i mene i, što je važnije, pak, ravno u gol. Sviben je svečano objavio da sam dao prvi gol na utakmici. Četverogodišnja Olga, koja je s Anom sjedila u publici, bila je vrlo ponosna na svog oca golgetera.