Razgovarali smo s jednim od najpoznatijih psihoterapeuta u regiji o osjećajima i ljubavi

Dr. Zoran Milivojević odgovara na nekoliko pitanja

ZADNJA IZMJENA: velj. 18, 2018
Foto: Sanjin Kaštelan/iz osobne arhive dr. Milivojevića

Psihoterapeut dr. med. Zoran Milivojević, 60-godišnji stručnjak s dugogodišnjom praksom u individualnoj, partnerskoj i skupnoj terapiji, čovjek koji je prvi u istočnoj Europi stekao najviši stupanj međunarodnog supervizora i edukatora Međunarodnog udruženja za transakcijsku analizu (ITAA), kao i Europske asocijacije za transakcijsku analizu (EATA), široj javnosti poznat je ponajprije “kao liječnik za ljubavne patnje i boli”. Na njegovim predavanjima u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, okuplja se redovito više stotina slušatelja, a deseci njegovih knjiga dosegli su rekordne tiraže.

Već u uvodnom dijelu razgovora postalo nam je jasno zašto njegovi javni nastupi izazivaju toliku pozornost. Naime, doktor Milivojević zatekao nas je konstatacijom kako je sve više problema u brakovima jer kod dijela muškaraca opada interes za seks. “Posljedica je to”, objašnjava, “opadanje razine testosterona u muškaraca, što je povezano s istodobnim rastom ženskih hormona. Ti se problemi povećavaju zbog sve većeg konzumiranja hrane s pesticidima koji u tijelu oponašaju ženske hormone pa se tako kod muškarca gubi neophodna ravnoteža, što rezultira smanjenjem potreba za seksom”, vrlo je direktan.

Kako je zbog Valentine počeo proučavati ljubav i bol

Uoči skorog gostovanja u Zagrebu u srijedu 21, veljače, doktor Milivojević otkrio je Telegramu još cijeli niz zanimljivih stvari, kao i, među ostalim, jesu li zaljubljivanje i uživanje u seksu danas precijenjeni, kao i odgovor na pitanje što ga je potaknula da se usredotoči na pitanja odnosa muškaraca i žena te jesu li to problemi s kojima se kao psihoterapeut najviše susretao ili je pak smatrao kako to područje još nije dovoljno istraženo?

“Za sve je kriva jedna Valentina, koja me je ostavila nekoliko mjeseci nakon platonske veze, na kraju osnovne škole. Tada sam upoznao ljubavnu patnju. I, dakako, odmah me počelo zanimati koji su to uzroci koji uzrokuju toliku bol. Dakle, htio sam ponajprije sam sebi objasniti neke stvari, pa sam počeo čitati svu literaturu koja je u to vrijeme bila dostupna na temu ljubavi. Kasnije kad sam počeo raditi s klijentima, vidio sam da se neke stvari ponavljaju i događaju i kod drugih. Kako relativno mali broj ljudi dolazi na psihoterapiju, a uglavnom ne pričaju o tome što su tamo naučili, odlučio sam napisati knjigu o svojim mladenačkim patnjama i iskustvima. Točno onakvu knjigu kakvu bih volio pročitati da sam mogao, dok sam bio mlad. Tako je nastala knjiga “Formule ljubavi – kako ne upropastiti vlastiti život tražeći pravu ljubav.” i tako se, priznaje, specijalizirao za pitanja odnosa između muškaraca i žena, a već njegova prva knjiga, koja je postala bestseler, otkrila je koliko je veliki interes za temu ljubavi i zaljubljivanja. Stoga se odmah na početku razgovora nametnulo pitanje je li to bio razlog zašto se opredijelio za psihoterapiju?

“Još kao student medicine počeo sam se zanimati za mozak, dakle neuroznanost. Čak sam tijekom studija jedno ljeto proveo na Institutu za neurofiziologiju Medicinskog fakulteta u Kopenhagenu. Nakon toga sam shvatio da se čovjek ne može objasniti samo neuroznanošću, da je to previše reducirano, pa sam svoje interese proširio na psihijatriju i psihologiju. Počeo sam zbog toga i studij psihologije. Početkom osamdesetih zajedno s kolegama studentima pokrenuo sam jednu skupinu volontera koje je pomagala onima koji su se liječili od heroinske ovisnosti. Tada sam spoznao svu nemoć znanja, da je ono što je meni jasno da se događa nekom drugom, nedovoljno da bi taj drugi bilo što promijenio u svom životu. Tada sam otkrio psihoterapiju kao sustav tehnika i intervencija kojima se pomaže ljudima promijeniti svoja uvjerenja i osloboditi se neželjenih emocionalnih stanja. Tada sam osjetio da je to moj put i od tada sam psihoterapeut.”

Nekoliko bitnih djela i istraživanja dr. Milivojevića

Doktor Milivojević autor je cijelog niza udžbenika i knjiga, poput Emocije-psihoterapija i razumijevanje emocija, Igre koje igraju narkomani, transakcijska analiza problematičnog uzimanja droga”. Na slovenskom jeziku objavio je knjige Male knjige za velike starše, Formule ljubezni, Ulovimo ljubezen, a one su objavljene u Hrvatskoj pod naslovima Formule ljubavi, Emocije, Mala knjiga za velike roditelje, Uloviti ljubav… Milivojević je također bio u skupini vodećih svjetskih autoriteta za psihologiju ljubavi koja je bila okupljena oko projekta Lea Bormansa The World Book of Love i koji su objavili Svjetsku knjigu o ljubavi.

S obzirom na to da mu je u središtu zanimanja odnos između muškaraca i žena, zanimalo nas je tko češće traži pomoć i savjete, ali i tko je osjetljivi i ranjiviji kad su ti odnosi u pitanju? “Ne prvi pogled to su žene. One su mnogo više u dodiru sa svojim osjećajima, jednostavnije se otvaraju, lakše pričaju o svojim problemima i neusporedivo se brže odlučuju zatražiti pomoć. Međutim, iste stvari pogađaju i muškarce, ali oni su puno zatvoreniji, još uvijek pod utjecajem ideje da muškarac mora biti jak, da ne smije pokazivati emocije, slabost i ranjivost jer to nije muški i takve stvari događaju se samo slabićima. Dakle, muškarci podjednako pate, ali se drukčije nose sa svojim boli. Vrlo je nerado pokazuju.”

TELEGRAM: Što je po vašoj definiciji ljubav, a što zaljubljenost?

MILIVOJEVIĆ: “To su dva različita osjećaja koje doživljavamo na sličan način. U osnovi ljubavi je mehanizam emocionalnog vezivanja jedne osobe za drugu, a kod zaljubljivanja je posrijedi drugi mehanizam kojega nazivamo idealizacija. Dakle, po psihološkim mehanizmima to su dva različita osjećaja. Danas ljudi najčešće vjeruju da je zaljubljenost ona prva, intenzivnija faza ljubavi i da ljubav mora početi zaljubljivanjem. Oba su ta uvjerenja pogrešna. Točno je da veza može početi zaljubljivanjem, ali zaljubljivanje obično prelazi u razočaranje, a ne u ljubav. Razlog tomu je nepostojanje idealnog partnera pa kad netko shvati da osoba u koju je zaljubljena nije idealna, dolazi do razočarenja. Ako razočaranje nije veliko, onda se može zavoljeti osobu u koju smo se zaljubili.

Ali, individualne statistike uglavnom pokazuju da su neki ljudi bili puno puta zaljubljeni, ali ipak nisu uspjeli pronaći zadovoljavajuću ljubavnu vezu. Zbog toga iz tih razlika proizlaze i bitne posljedice. Dok je vrlo stabilan i trajan odnos posljedica ljubavi, rezultat zaljubljenosti je relativno kratkotrajan i prolazan odnos. A kad kolektivno pobrkamo ljubav i zaljubljenost, kad pomislimo da je cilj zaljubljenost ostvariti vezu koja vječno traje, onda kao civilizacija imamo problem. Tada, naime, veze, brakovi i obitelji, dakle, sve što je zasnovano na ljubavi, također postaju nestabilni, kratkotrajni i prolazni.”

TELEGRAM: Koliko je, nakon zaljubljivanja i ljubavi, kao treća kategorija, važna bliskost dvoje ljudi?

MILIVOJEVIĆ: “Bliskost je dio ljubavi. Zaljubljeni mogu imati doživljaj bliskosti s nekom osobom iako ju poznaju tek sat vremena. No, to je često samo iluzija. Bliskost je odnos koji uspostavljamo s nekim koga dobro poznamo, što znači da nam treba vremena da ga upoznamo i da ga zavolimo. To je vrlo slično prijateljskoj ljubavi. U bliskosti se razvijaju brojne druge kvalitete kao što su prihvaćenost, pripadnost, suosjećanje, solidarnost, povjerljivost… Odnosi bliskosti su iznimno važni: u njima možemo biti potpuno spontani i opušteni, onakvi kakvi zapravo jesmo. Suprotnost bliskosti su odnosi distance, dakle, odnosi u kojima nosimo socijalne maske i igramo društvene uloge”.

TELEGRAM: Spomenuli da je zaljubljenost narcisoidna, nije li to u suprotnosti s tezom da se u zaljubljenosti ne upravlja emocijama te da je ljubav slijepa?

MILIVOJEVIĆ: “Kad razgovaramo o ovim osjetljivim stvarima, jezik i definicije kojima se koristimo, vrlo su važne. Što preciznije mislimo o ljubavi to su nam stvari jasnije i bolje se snalazimo, pa možemo i pažljivije birati riječi. Stoga moramo biti jasni i precizni: ljubav ne može biti slijepa, slijepa je samo zaljubljenost. Kada su emocije u pitanju, dugo smo bili uvjereni kako nama upravljaju emocije. No, danas znamo da mi sami upravljamo emocijama, ako baš ne njihovim pojavljivanjem, onda svakako njihovim izražavanjem. Nekada se vjerovalo da je netko neuračunljiv kad počini zločin pod utjecajem jakih emocija. Pa bi tako muž, koji je ubio ženu i njezinog ljubavnika kada ih je zatekao u preljubi, bio oslobođen. Danas više ne vjerujemo u “zločin iz strasti” i takav muž uvijek biva osuđen zbog zločina koji je počinio. Slično je i sa zaljubljivanjem”.

TELEGRAM: A što je s vašom definicijom narcisoidne dimenzije zaljubljenosti?

MILIVOJEVIĆ: “To ću najlakše o objasniti jednim primjerom. Na razgovor mi je došla klijentica koja je dugo tražila partnera. Sva ushićena objasnila mi je da je napokon upoznala muškarca koji joj se sviđa, a koji pokazuje zanimanje za nju. Četrnaest dana kasnije pitam je kako se stvari razvijaju, a ona me gleda u nevjerici, vidim ne može se sjetiti o čemu govorim. Kada sam ju podsjetio na prošli razgovor, kratko mi je odgovorila: “A onaj, ništa nije bilo. Ohladila sam se”. Upravo je u tom “ohlađivanju” suština zaljubljivanja. Netko nam je bitan samo dok izaziva lijepe osjećaje u nama, te poznate “leptiriće u grudima”. A kad to prestane, onda nam taj više nije važan. Drugim riječima, jedna osoba koristi drugu samo kao predmet, kao sredstvo da kod sebe izazovemo željene emocije. To nije iskreni odnos spram druge osobe, već je to odnos prema onomu što drugi budi u nama. Dakle, drugi nije važan, bitno je šta izaziva u meni i taj je važan samo dok to izaziva u meni. To je taj narcisoidni aspekt zaljubljivanja.”

TELEGRAM: Koje su razlike između žena i muškaraca kad je u pitanju zaljubljenost i ljubav? Po kojim se kriterijima, po vašem mišljenju, zaljublju muškarci, a po kojim žene?

MILIVOJEVIĆ: “Muški mozak zapljuskuje testosteron koji pojačava seksualnost i agresivnost. Zbog toga muškarci imaju daleko seksualniji pogled na žene i kod njih je seksualna privlačnost najvažnija u zaljubljivanju. Ženama je također važan izgled, ali im je još važnije da im muškarac imponira, da ga mogu uvažavati i poštovati. Bitno im je da je inteligentan, da je sposoban, da pokazuje poštovanje i nudi zaštitu, ali i da je duhovit. Ženama je također važan društveni status muškarca jer ga ona, ako stupe u vezu, dijeli zajedno s njim. Situiranost je također bitna i jednima i drugima, ali je ženama važnija. Jedan od razloga je i taj što su mnoge žene i dalje sklone prihvatiti odnos u kojemu muškarci vode brigu o novcu i financijama. To je, dakako, pogrešno jer ne rade na svojoj financijskoj nezavisnosti, a sve proizlazi iz onog bajkovitog scenarija po kojemu dolazi princ na bijelom konju za koga će se djevojka udati i postati princeza. Iako se o tome u bajci ne govori, podrazumijeva se da princ ima bogatog oca koji je uz to još i kralj te da živi u zamku.”

TELEGRAM: Je li bolje ostati u lošem braku ili se razvesti?

MILIVOJEVIĆ: “S obzirom na to da je to uvijek individualni izbor, ne postoji univerzalni odgovor. Takve odluke uvijek su kompleksne: ima, naime, puno elemenata o kojima osoba, koja je u dvojbama, mora voditi računa. Ljudi se razvode onda kada zaključe da je postalo nepodnošljivo loše i kada ne vjeruju da se to može promijeniti. Bračna terapija je nešto što bi moglo spasiti svaki par koji je u krizi. U barem pedeset posto slučajeva ti ljudi ostaju zajedno, ali ne zbog kompromisa, već zbog toga što su zaista popravili odnos”.

TELEGRAM: Zašto se ostaje u lošim vezama? Je li u pitanju samo strah od samoće i usamljenosti?

MILIVOJEVIĆ: “Glavni razlog je nadanje da će se stvari ipak, nekako popraviti. Ljudi su u stanju svašta pretrpjeti ako misle da su problemi prolaznog karaktera. Drugi je razlog da se razvodom ne povrijede djeca, pa se oni “žrtvuju” dok djeca ne odrastu. Tek je manji broj onih koji misle da nemaju drugi izbor osim samoće i usamljenosti.”

TELEGRAM: Zašto se ljudi sve više razvode?

MILIVOJEVIĆ: “Glavni je razlog pogrešno biranje partnera. Ljudi puštaju da im “srce” izabere partnera, odnosno kad se zaljube smatraju da je to dovoljno za ozbiljnu vezu ili brak. A onda nakon nekoliko godina, kad dobro upoznaju tu osobu, postaju razočarani i tada dolazi do problema i sukoba. Tada dolaze do izražaja različita razmišljanja i oprečni pogledi na to kako bi trebao izgleda njihov ljubavni odnos i njihov zajednički život. S obzirom na to da su u takvom braku oboje nezadovoljni, onda muškarac želi utjerati ženu u svoj koncept života, a žena muškarca u svoj. I tada njihova veza ili brak postaju nestabilni. Kada tome dodamo razlike u načinu odgoja djece, neraščišćene odnose s roditeljima koji se miješaju u brakove svoje djece, pritiske suvremenog načina života i rada, nedostatak novca, onda je logično da dođemo do porazne statistike stalnog rasta broja razvoda”.

TELEGRAM: Koliko traje ljubav, a koliko zaljubljenost?

MILIVOJEVIĆ: “Zaljubljenost traje onoliko dugo koliko netko može idealizirati osobu u koju je zaljubljen. Dakle, od nekoliko sati, do nekoliko godina. Najduže traje ona zaljubljenost koja nije uzvraćena. Razlog: ne može se dobro upoznati osoba u koju je netko zaljubljen, pa ju onda može dugo idealizirati. Međusobna udaljenost također pomaže održavanju idealizacije i zaljubljenosti. Za razliku od zaljubljenosti, ljubav može trajati vrlo dugo, često doživotno. Kada druge procijenimo kao nama vrijedna ljudska bića, kad se za njih emocionalno vežemo, to će trajati sve dok ne promijenimo predstavu o njima”.

TELEGRAM: Jesu li brak i monogamija nešto što je prirodno?

MILIVOJEVIĆ: “Teško je govoriti o ljudskoj prirodi: kad se dijete rodi, njegov mozak je neka vrsta poluproizvoda. Kako će se mozak strukturirati ovisi od ranih utjecaja na dijete. Ono što se u odgoju stimulira, to se razvija, a ono što se ne potiče, to se smanjuje. Zato i neuroznanstvenici govore o “socijalnom mozgu”. To znači da mi od djetinjstva upijamo socijalne programe koji za nas postaju nešto normalno, automatsko i “prirodno”. Mi živimo u monogamnoj kulturi i za nas je prirodno stanje monogamija. Ali kako smo počeli precjenjivati užitak, bilo u seksu bilo u zaljubljenosti, povisili smo očekivanja, što je rezultiralo porastom nezadovoljstva. Tako da su brakovi sve češće u krizi, a izvanbračne veze sve učestalije”.

TELEGRAM: Pretpostavljam da to nisu jedini razlozi zašto se sve više brakova raspada?

MILIVOJEVIĆ: “Naravno da nije. Dio bračnih parova, nakon što dobiju djecu, posvećuju im svu pozornost, pa vremenom počinju funkcionirati isključivo kao roditelji, a na kao bračni partneri. Što, dakako, izaziva velike frustracije i nezadovoljstva. U Sloveniji gdje uz Novi Sad, djelomice živim i radim, susreo sam se s još jednim, rekao bih, specifičnim problemom. Slovenke su jako posvećene svojim radnim obvezama i karijerama, pa kad na kraju dana obave sve što su naumile, jasno da su umorne i da jedva čekaju da legnu i zaspu. A ako pak ne stignu odraditi do kraja sve svoje obveze, onda ih pak muči osjećaj krivnje koji im ne dopušta uživanje i opuštanje.”

TELEGRAM: Što ste točno mislili pod formulacijom da “smo počeli precjenjivati užitak, bilo u seksu, bilo u zaljubljenosti”?

MILIVOJEVIĆ: “Prijašnje generacije bile su opterećene teškim životnim uvjetima i siromaštvom te usredotočene na borbu za opstanak i goli život. To vam je kao i s hranom. Nekoć su ljudi konzumirali hranu samo da bi preživjeli, a kako su postajali sve bogatiji tako su hranu počeli doživljavati kao nešto što donosi užitak. Isto je i sa seksom: nekoć je bio samo sredstvo reprodukcije, a danas je i izvor uživanja i radosti.”

TELEGRAM: Ima li razlike u tomu zašto muškarci, a zašto žene varaju partnere u braku? Što traže žene u avanturama, a što muškarci?

MILIVOJEVIĆ: Nisu sve prevare iste, kao što ni načini varanja nisu isti. Muškarci su skloni razdvajati seks od ljubavi, tako da mogu imati seksualnu vezu bez ljubavi. Zato muškarci mogu varati u seksualnom smislu, ali se ne vežu emocionalno za osobu s kojom su u vezi. Za mnoge od njih seks s nekom drugom ženom potvrda je njihove vrijednosti, muškosti, vitalnosti, sposobnosti, statusa i slično. Dakako, postoje i muškarci koji se zaljubljuju i zato varaju. Žene, vjerojatno zato što imaju manje testosterona, bolje kontroliraju svoju seksualnost, tako da one u pravilu varaju zato što su razočarane u vezi. A kad se razočaraju, kada misle da to nije to, onda polako gledaju oko sebe u potrazi za nekim novim muškarcem. One rijetko traže samo seks, osim možda ako u braku dugo nemaju seksualne odnose, što danas nije rijetko. Onda u pravilu traže novu ljubav, novu vezu i novog muškarca za sebe. Često se ispostavi da žena koja uvjeri sebe da traži samo zabavu i avanturu, na kraju bude zaljubljena i želi se vezati za novog muškarca”.

Kritike javnosti zbog teze o fizičkom kažnjavanju djece

Doktor Milivojević predsjednik je Saveza društava psihoterapeuta Srbije, stručni direktor Psihopolis instituta, Novi Sad, predsjednik je TA Centra – Asocijacije transakcijskih analitičara Srbije, predavač na International Transactional Analysis Academy. Zajedno s nekoliko slovenskih kolega objavio je ilustrirani priručnik Mala knjiga za velike roditelje, koja je postala pravi hit. U Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani objavio je priručnik Znanje o emocijama za manje nasilja u školama, koje je distribuiran svim školama u Sloveniji, a godinama radi kao supervizor o slovenskim popravnim domovima za mlade. No, upravo su mu ideje o odgoju djece, navukle na vrat brojne protivnike s kojima je došao u ozbiljne sukobe.

“Razloge za sukobe valja tražiti u mom protivljenju donošenja zakona kojima se roditeljima uskraćuje pravo da vlastito dijete pljusnu po guzi kad smatraju da nema drugog rješenja. Pokušaj takve zabrane nema nikakvo uporište niti u struci niti u istraživanjima, već su isključivo ideološki motivirane. Pozadina je takvog stajališta da su djeca žrtve svojih roditelja i da država i struka moraju zaštiti djecu od takvih roditelja. Moje stajalište nije međutim bila preporuka roditeljima da tjelesno kažnjavaju dijete. Smatram da je neku djecu moguće odgajati bez da ih ikada udarite, ali da neku djecu, u nekim situacijama, ne možete drugačije kontrolirati nego da ih tjelesno kažnjavate. U takve odnose država se ne smije miješati. Zbog toga su 2015. neke interesne skupine u Srbiji koje nazivam “industrijom dječjih prava”, počele pisati peticije ne protiv mojih argumenata nego protiv moje ličnosti. Jednu takvu peticiju potpisalo je 150 psihologa i pedagoga. Međutim, kad sam sve njihove argumente stručno pobio, oni su se povukli, a povukao se i zakonodavac, tako da je ta zabrana izbačena iz prijedloga zakona. Kako su i roditelji prepoznali opasnost da im se države uvlači u privatnost, imao sam i veliku potporu javnosti.”

TELEGRAM: Jeste li ipak nakon žestokih kritika, ipak donekle promijenili stajalište o potrebi kažnjavanja djece?

MILIVOJEVIĆ: Zalažem se za odgoj po formuli ljubav + disciplina. Više od 25 godina supervizor sam odgojiteljima u slovenskim popravnim domovima, tako da mi je ta tematika vrlo bliska. Držim da je posljednjih tridesetak godina učinjena velika šteta kad je promovirana popustljivost ili permisivno odgajanje čija je formula ljubav bez discipline. Posljedica toga su generacije koje nisu pripremljene za samostalni život, koje su nespremne preuzeti odgovornost. I dalje je preveliki broj roditelja koji misle da je djeci dovoljno izražavati ljubav pa da će sve biti u redu. Međutim, discipliniranje kao što je “ne smiješ” ili “moraš”, uključuje i kažnjavanje. Jedan od oblika kažnjavanja jeste i tjelesno kažnjavanje. U cjelokupnoj polemici na tu temu nisam čuo niti jedan valjan argument koji bi opravdavao zabranu roditeljima da udare vlastito dijete po guzi kad oni procijene da je to neizbježno. Postoji čitav niz kriterija po kojima se tjelesno kažnjavanje razlikuje od fizičkog zlostavljanja. U najvećem broju zemalja djeca su zaštićena od zlostavljanja, ali roditeljima nije zabranjeno da razumno tjelesno kažnjavaju djecu.”

Za razliku od dijela stručnjaka, doktor Milivojević i dalje uživa veliku popularnost među ljudima. Održao je brojna predavanja i radionice, istupao je na brojnim međunarodnim kongresima, seminarima i simpozijumima uglavnom u europskim državama, ali i u SAD, Rusiji, Kanadi, Australiji i Južnoj Africi… U nekom trenutku regijom se proširio glas da su mu zabranjeni nastupi u Srbiji, što mnogi pripisuju zavisti kolega. “To su sve potpune neistine i zlonamjerne izmišljotine. Često nastupam u Srbiji, na moja predavanja dolazi uvijek između 300 i 500 ljudi. Stalno stižu pozivi za nastupe u brojnim gradovima, toliko ih ima da jednostavno ne stignem otići svagdje gdje me zovu. Osim toga ne postoji ni mehanizam kojim bi se nekom nešto tako moglo zabraniti.”

TELEGRAM: Budući da se definirate kao socijalni psihoterapeut, zanimljivo je čuti što pod tim podrazumijevate…

MILIVOJEVIĆ: “To znači da vjerujem da što su ljudi emocionalno pismeniji, to bolje mogu koristiti svoju inteligenciju, mogu bolje razumjeti i bolje se kretati kroz emocije, veze, odgajanje djece i druge važne teme. Drugim riječima vjerujem u prevenciju. Zato govorim i pišem vrlo jasno i razumljivo, ali uvijek stručno. To ljudi vole. No moja popularnost među ljudima smeta mnogim mojim kolegama koji mi pripisuju razne etikete od skribomanije, ekshibicionizma, narcisoidnosti do još težih etiketa. Drugim riječima, jedan dio stručne javnosti, psihologa, psihijatara, pedagoga i sličnih profesija o čijim temama govorim, razvio je neku vrstu odbojnosti spram mene. Ako tome dodamo da govorim ono što mislim i da čvrsto stojim iza svega sa stručnim argumentima, a što nije baš uobičajeno, to je onda sjajna podloga za raznorazne sukobe.”

 

TELEGRAM: Kako ste na početku karijere kao mlad čovjek doživljavali susrete s nesretnim, nezadovoljnim i psihički bolesnim ljudima? Kako su se njihove sudbine odražavale na vas osobno? Zlobnici tvrde da psihijatri na kraju popuste pred brojnim pritiscima koje donosi rad s ljudima koji su bolesni ili imaju ozbiljnijih psihičkih problema?

MILIVOJEVIĆ: “Psihijatri rade vrlo težak posao: susreću se s najtežim patologijama, često udruženim s iznimno lošim socijalnim i ekonomskim okolnostima u kojima žive pacijenti. Stoga je važan dio priprema za posao psihoterapeuta, pa i psihijatra, takozvani “rad na sebi”. To znači da i liječnik mora biti sam svoj klijent te mora raditi na svojim problemima. Biti u ulozi pacijenta ili klijenta znatno pomaže boljem radu psihoterapeuta. U našem je poslu važno ne poistovjetiti se s profesijom, ne smije se vlastita ličnost svesti na profesiju. Danas, kada sam ja učitelj psihoterapije i supervizor, povremeno na kongresima govorim o “psihoterapeutskom poremećaju ličnosti”, profesionalnoj deformaciji koju iznimno često viđam među kolegama. Trebalo mi je punih osam godina da postanem psihoterapeut.

Naravno da sam se naslušao vrlo teških životnih priča, sudbina, tragedija, ali bio sam pripremljen da me to ne deformira kao ličnost. Danas mislim da je za psihoterapeuta najbitnije poštovanje prema osobi koja pati, ali i vječna radoznalost jer su ljudi različiti i uvijek puni iznenađenja. Tako se izbjegava rutinski, mehanički pristup. Na žalost, u psihijatriji danas prevladava biološka paradigma, psihijatri su postali stručnjaci za primjenu psihofarmatika – lijekova za dušu. Psihički, socijalni i egzistencijalni aspekti, koji su iznimno važni, potisnuti su u drugi plan, kao manje važni. To je velika šteta, ali vjerujem da će to buduće generacije ispraviti. Ja sam krenuo drugim putem, putem psihoterapije, što znači da radim s ljudima koji se sami žele mijenjati, koji traže pomoć, koji žele surađivati i učiti. Drugim riječima, puno je lakše raditi s tom populacijom, nego s onom s kojom rade psihijatri. Ima istine u tomu kad mi psihijatri kažu kako se ja bavim salonskim poslom, dok oni svoj rad uspoređuju s radom u rudnicima.

Mladen Pleše
Novinar
32 članka Više o autoru