Reportaža iz Berlina u vremenu korone: 'Grad bez turista djeluje usporeno i prazno, a pločnici su oslikani pozivima na nošenje maski'
Telegramov reporter javlja kako je ovih dana biti turist u glavnom gradu Njemačke
Taj ogromni grad koji si može priuštiti toliko parkova i zelenila i čudesni Tiergarten, cijelu šumu nadomak središta, kao da je zarobljenik pandemije. Na kojoj bih god stanici podzemne željeznice, bez obzira na doba dana, ušao u vlak, mjesta u vagonima bilo bi napretek.
U Berlinu samo Leonid Brežnjev i Erich Honecker ne nose zaštitne maske i ne drže socijalnu distancu. Štoviše, ljube se strastveno kao onomad, 7. studenoga 1979. kada su zajedno proslavili 30. obljetnicu Njemačke Demokratske Republike (DDR) i taj događaj ovjekovječili sočnim, strastvenim poljupcem. Sada, doduše, čine to na ostatku Berlinskog zida, na muralu ruskog umjetnika Dmitrija Vrubela ispod kojeg podrugljivo, na njemačkom, piše: Moj Bože, pomozi mi da preživim ovu smrtonosnu ljubav.
Ali šalu nastranu: zbog pandemije Covida 19 u novoj berlinskoj zračnoj luci Willy Brandt osjećao sam se poput švercera kokaina stojeći u redu pred pasoškom kontrolom. Gledao sam, s nekom gadnom nelagodom u želucu, kako njemački policajci putnicima ispred mene premeću kojekakve papire. Putovnice i osobne iskaznice kao da su ih manje zanimale. Pitao sam se hoće li pomoći QR kod na mojoj Covid putovnici koju sam tjedan prije toga skinuo s portala e-Građani. I hoće li očitati da sam dva puta cijepljen Pfizerom i pustiti me da siđem niz Terminal 1 i sjednem na Deutsche Bahn.
Njemačka policija ne sumnja u naše covid putovnice
Neposredno pred put u Berlin prijatelj mi je ispričao dogodovštinu s prelaska mađarske granice: kada je policajcu uz osobnu iskaznicu pružio i Covid putovnicu isprintanu na papiru, ovaj ju je nekoliko puta prevrnuo u rukama vjerojatno ni sam ne znajući što da s njom radi, pa se na kraju dosjetio i noktom kažiprsta počeo grecati QR kod. Valjda da se uvjeri kako je pravi.
Ali ja sam u Berlin ušao lako, njemačkom policajcu, za razliku od onog mađarskog, ništa nije bilo sumnjivo. Došlo mi je da od sreće zapjevam Danke Deutschland, vielen Dank, kao nekoć Sanja Trumbić, ali nekako sam se suzdržao.
Upozorenja o maskama na svakom uglu
Covid putovnica besprijekorno je funkcionirala. Kasnije, za boravka u Berlinu, zatrebala mi je bezbroj puta. Kad sam na glavnom željezničkom kolodvoru u Berlinu napustio vlak i U-Bahnom nastavio do Alexanderplatza dočekao me niz jumbo-plakata na zidu tunela podzemne željeznice. Na mjestima gdje se inače reklamira sve i svašta, sada se putnike potiče na cijepljenje protiv Covida 19.
”Mali ubod, velika sloboda”, stoji na jednom od plakata s likom poznate umjetnice transvestije Olivie Jones. A dok sam Ulicom Karl-Liebknecht krenuo pješke prema hotelu, pa nastavio alejom Prenzlauer, na svakom, ama baš svakom raskrižju, pločnik je oslikan upozorenjem o potrebi nošenja zaštitnih maski. Na četiri jezika.
Doručak u sobu
U Hotelu Ibis Mitte još na recepciji upozorili su nas kako zbog mjera zaštite od pandemije ne poslužuju doručak, no rado će ga, kažu, donijeti u sobu ako naručimo do 22 sata. Ali u obližnjim restoranima bilo je dovoljno pokazati potvrdu o cijepljenju da bi vas pustili u salu. Nešto zahtjevniji bili su u Hard Rock Cafeu u živopisnoj ulici Kurfürstendamm. Ondje smo morali ispuniti čak dva obrasca: jedan da bismo ušli u prodavaonicu, drugi za restoran.
Uz osobne podatke i broj mobitela (što nitko nije provjeravao), morali smo napisati vrijeme ulaska u restoran i vrijeme do kojeg planiramo ostati. Čemu to služi teško je dokučiti, ali u sjajnom vijetnamskom restoranu Umami, u Knaackstrasse, konobar nije bio zainteresiran za Covid putovnicu, niti je tražio ispunjavanje bilo kakvog obrasca. ”Vjerujem vam”, rekao je i pokazao rukom na ulaz u restoran.
Za robnu kuću mi je trebala FFP2 maska
Međutim, u velikoj robnoj kući Galeria Karstadt Kaufhof, nadomak Alexsanderplatza, nisu nas htjeli pustiti u kupovinu jer smo imali tek običnu kiruršku masku, s kakvom smo bez problema ulazili u podzemnu željeznicu, gradske autobuse, S-Bahn, prodavaonice, berlinsku zračnu luku, čak i u ljekarnu. Ondje, u Galeriji Karstadt, mogli smo ući tek sa zaštitnom maskom FFP2, pa je kupovina propala.
Na dan kad su na Euru, u srijedu 23. lipnja, igrali Nijemci i Mađari, u velikom pivskom vrtu u ulici Karl-Liebknecht tek je nekoliko ljudi, tiho, kao da su u operi, na tv-ekranima gledalo prijenos nogometne utakmice iz 600 kilometara udaljenog Muenchena. Nikakve euforije, kolektivnog navijanja, nigdje njemačkih zastava zataknutih za prozore automobila, nigdje mladićâ i djevojaka u dresovima njemačke reprezentacije. Tek nekoliko blokova dalje, neka cura, kao da je zalutala u nogometom nezaluđeni Berlin, nosila je u kosi dvije zataknute njemačke zastavice.
Za ulazak u kupolu Bundestaga trebao sam rezervaciju
U četvrtak, 24. lipnja na dan kad se kancelarka Angela Merkel posljednji put obraćala parlamentu, kanio sam uspeti se staklenom kupolom Bundestaga i s krovne terase promatrati Berlin, kako sam to činio za ranijih posjeta tom gradu. Pandemija je i tu uvela nova pravila. U kupolu se može tek od 18.30 do 21.45 sati, ali samo ako prethodno napravite on-line rezervaciju.
”Dobro”, pomislih i sjedoh na klupu u aleji Unter den Linden ispunjenoj mirisom lipa, kako bih s mobitela rezervirao pravo da sutradan uđem u Bundestag. Prvi slobodni termin, međutim, bio je tek 27. srpnja! ”Daleko smo još od starog normalnog”, pomislih, nostalgično se prisjećajući vremena kada je u Berlinu, kao i drugdje prije pandemije, sve bilo jednostavno i lako.
Berlin je djelovao nekako prazno i usporeno
Bez turista, u vremenu korone, Berlin djeluje usporeno i nekako prazno. Taj ogromni grad koji si može priuštiti toliko parkova i zelenila i čudesni Tiergarten, cijelu šumu nadomak središta, kao da je zarobljenik pandemije. Na kojoj bih god stanici podzemne željeznice, bez obzira na doba dana, ušao u vlak, mjesta u vagonima bilo bi napretek.
Pust je i nekadašnji prijelaz u podijeljenom gradu, kontrolni punkt Charlie u Ulici Friedrich, odakle se do pada Berlinskog zida prelazilo iz istočnog u zapadni dio. Nema ni onih momaka, obučenih u policijske uniforme nekadašnjeg DDR-a, koji bi zabavljali turiste udarajući im, za sitnu paru, žigove u putovnice, kao što je to bilo nekoć, u vremenima onog vatrenog poljupca s početka ove priče. Nema ni Trabanata, ponosa automobilske industrije Njemačke Demokratske Republike, kojima su, u godinama iza pada Zida, vozikali turiste po Berlinu.
Mogli su nas baš i upisati na Urania-Weltzeituhr
Na brodu kojim plovim rijekom Spree tek je nekoliko turista na gornjoj, otvorenoj palubi. Dolje nikoga. Više je osoblja na brodu nego putnika. Čak i pred Brandenburškim vratima možete snimiti selfi, a da se nitko ne vidi iza vas. Želite li pak da vas netko snimi, morat ćete pričekati koji trenutak, dok se ne pojavi kakav namjernik.
Posljednjeg dana boravka u Berlinu motam se po Alexanderplatzu, dijelu nekadašnjeg Istočnog Berlina. I mislim kako je dobro što, glatko prošavši policijsku kontrolu u berlinskoj zračnoj luci, nisam zapjevao onaj pjesmuljak Sanje Trumbić kojim smo Njemačkoj 1991. zahvaljivali za međunarodno priznanje. Gledam ogromni Urania-Weltzeituhr, uru koja pokazuje sate u gradovima svih 24 vremenskih zona. U Berlinu je, kao i u Amsterdamu, Bruxellesu, Budimpešti, Madridu, Parizu, Pragu, Stockholmu, Varšavi, Istanbulu, Beču… Kinšasi, pa čak i u Beogradu bilo 18 sati. Samo Zagreba nigdje.
Dobro, jasno mi je: taj je sat podignut 1969. ali nije li njemačka Vlada prije nego što je Urania-Weltzeituhr, tu čuvenu uru, u srpnju 2015. proglasila povijesnim i kulturnim spomenikom, nekako mogla u onu vremensku zonu upisati i Zagreb. A tako smo im lijepo pjevali: Danke Deutschland, vielen Dank, wir sind jetzt nicht allein…