Nekad je nužno odabrati stranu

Rudana ljudi, očito, gnjave jer je kao vjernik bio na kavi s Ivicom Puljkom, nevjernikom. Odgovorio im je briljantno

Na Facebooku je objavio post o svojem susretu s Puljkom

FOTO: Marijana Puljak/Igor Rudan/Facebook

Igor Rudan, jedan od naših najcjenjenijih znanstvenika, sinoć je na Facebooku objavio post koji, iako zvuči posve jednostavno i logično, u ovom trenutku hrvatske povijesti čini se kao nešto, nažalost, nužno.

U njemu objašnjava svoj susret na Zagreb Book Festivalu, koji upravo traje u Muzeju za umjetnost i obrt, s Ivicom Puljkom, također znanstvenikom i članom stranke Pametno.

U ZEMLJI KLANOVAKad sam 2001. doselio u Škotsku, rekli su mi kako sam stigao u zemlju klanova. Riječ "klan" potječe od…

Gepostet von Igor Rudan am Mittwoch, 23. Mai 2018

Nakon što je prvo, pomalo razočarano, objasnio da se sa svakim dolaskom u Hrvatsku osjeća kao da je došao kod neke svoje imaginarne prabake na selo kojoj stalno mora objašnjavati zašto je pozdravljao tamo neke seljane koje ona, iz nekih blesavih razloga, ne može podnijeti, odlučio je odgovoriti svima koji ga, evidentno, ispituju zašto je, kao vjernik, sjedio na kavi s jednim nevjernikom. Njegova pitanja i odgovore u nastavku prenosimo u cijelosti:

1. Kako sam se mogao slikati s tim nevjernikom, s obzirom da sam ja vjernik?

Slikao sam se s čovjekom kojeg izuzetno cijenim, koji je suprug i otac troje divne djece, koji je završio sve moguće škole s najboljim rezultatima, koji je sudjelovao u otkriću Higgsova bozona u CERN-u u Ženevi (za koje je dvojici fizičara koji su pretpostavili postojanje te čestice dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku), koji je odličan znanstvenik i nastavnik, koji je održao više od 400 popularno-znanstvenih predavanja diljem Hrvatske, uzrastima od dječjeg vrtića do najstarije dobi, koji lakoćom popunjava predavaonice i kino dvorane gdjegod se pojavi, i s kojim mi se nikad nije bio nikakav problem složiti ni oko čega, gdjegod postoje čvrsti dokazi. Što Ivica pritom misli o apstraktnim stvarima poput vjere, to je njegova osobna stvar. I prilično važno, iako mnogima teško razumljivo: nisam zbog kave s Ivicom postao nevjernik, niti je on zbog kave sa mnom postao vjernik, niti smo o tome uopće imali bilo kakve potrebe razgovarati.

2. Kako sam se mogao slikati s čelnim ljudima iz stranke “Pametno”, ako sam neutralan prema politici?

Potpuno mi je svejedno je li Ivica u bilo kakvoj stranci ili nije, jer to je njegova stvar, pa me o tome me uopće ne bi zanimalo razgovarati. Nisam zbog kave s Ivicom postao član stranke “Pametno”, niti moj razgovor s njim znači kako sam sada odjednom protiv svih koji su protiv stranke “Pametno”. Nekima je to gotovo nemoguće razumjeti, pa pojašnjavam kako moj prijateljski odnos prema Ivici ne znači da sam sada protiv onih koji su protiv Ivice. Dakle, potrebno je dopustiti mogućnost da to što smo se nas dvojica našli nema baš nikakve veze s onima kojima to smeta, iako oni iz nekog razloga smatraju da ima.

3. Hoću li se javno sučeliti s Ivicom oko toga treba li biti vjernik ili nevjernik?

Ivica i ja smo primili nekoliko poziva iz raznih medija za javnu polemiku i sučeljavanje, ali odbili smo ih. Obojica znamo kako u ovom trenutku ne raspolažemo dovoljno uvjerljivim znanstvenim dokazima za potporu bilo kakvom razmišljanju, te je na svakom od nas da vjeruje u ono što osjeća svojom osobnom istinom. Prema tome, svaka javna polemika o nečemu za što ne postoji dovoljno ozbiljnih dokaza, bila bi ono što narod naziva “mlaćenjem prazne slame”. Međutim, takve javne polemike bez mogućnosti razrješenja zapravo su vrlo štetne, jer odvlače pažnju s bitnih, konkretnih pitanja i produbljuju podjele i polariziranost u našem društvu, a to je zadnje što Hrvatskoj danas treba. Javne polemike trebalo bi voditi o pitanjima kako unaprijediti ekonomiju, obrazovanje i zdravstvo, a ne o apstraktnim temama koje samo potpiruju strasti među ljudima i produbljuju razlike. Pokazatelj kako napredujemo kao društvo bit će kad u medijskom prostoru primijetimo izostanak javnih polemika o prošlosti, te o apstraktnim temama koje dijele ljude, a naslovima počnu dominirati sadržaji o planiranju zajedničke budućnosti, smanjivanju razlika, povećanju tolerancije, unaprjeđenju ekonomije, obrazovnog i zdravstvenog sustava.

4. Hoću li opet nepromišljeno popiti kavu s Ivicom?

Nadam se da hoću.