Šef tima Liječnika bez granica upravo se vratio s Lezbosa, iz žarišta izbjegličke krize. Za Telegram opisuje tragediju

Razgovarali smo s voditeljem tima čuvene organizacije Doctors Without Borders, Grkom Apostolosom Veizisom

ZADNJA IZMJENA: ožu 8, 2020
Foto: Anna Pantelia/ MSF

Kad smo ga nazvali u petak u rano poslijepodne, Apostolos Veizis baš se vratio s Lezbosa. Taj grčki otok, udaljen 15-ak kilometara od granice s Turskom, već je godinama u žarištu izbjegličke krize. Zadnjih desetak dana još i više, nakon što je Turska odlučila da više neće zaustavljati ljude koji žele prijeći granicu i domoći se teritorija Europske unije.

“Situacija je vrlo napeta, uopće nemate osjećaj da ste u jednoj europskoj državi”, opisuje Veizis atmosferu na Lezbosu, na kojem je netom prije našeg razgovora proveo nekoliko dana. U tim je danima stotine migranata pokušalo morskim putem doći do Lezbosa, kojeg od Turske dijeli samo uski tjesnac. Tamo ih, međutim, nije čekala dobrodošlica: “Vidjeli smo ljude koji dolaze na obalu, ali im nije dozvoljeno da idu do kampova… nevladine udruge kojima nije dopušteno da pruže pomoć… vrlo čudan osjećaj…”, kaže Telegramov sugovornik.

Behnaz, 6-godišnja izbjeglica iz Afganistana smije se u kameru dok čeka da joj liječnici u kampu promijene zavoje Anna Pantelia/ MSF
Malena Behnaz Anna Pantelia/ MSF

Pretrpani kampovi, nehumani uvjeti

Liječnik po profesiji, Veizis je dio tima Liječnika bez granica (Medecins Sand Frontieres – MSF), međunarodne organizacije koja, među ostalim, radi i u Grčkoj. Osim u Ateni, njihovi članovi pomažu migrantima i izbjeglicama u kampovima na nekoliko grčkih otoka u Egejskom moru. Kao voditelj medicinskog tima za podršku u MSF-u u Grčkoj, Veizis je na Lezbosu s ljudima na terenu dogovarao daljnje aktivnosti.

U kampu Moria trenutno se nalazi 13 tisuća ljudi, a stane ih 3 tisuće. Ljudi su podigli šatore u masliniku Anna Pantelia/MSF

Situacija u izbjegličkim kampovima na Lezbosu i drugim egejskim otocima već je dugo vremena katastrofalna. Izvješća različitih nevladinih organizacija govore o prenapučenosti kampova i nehumanim uvjetima u kojima živi više desetaka tisuća ljudi. “U kampovima je ukupno više od 42 tisuće ljudi, a njihov je kapacitet 6178”, precizira nam u razgovoru Veizis. U tzv. hotspotovima na svim egejskim otocima, dakle, nalazi se, prema njegovim riječima, oko sedam puta ljudi više nego što je bilo predviđeno.

Devet sati čekanja u redovima za hranu

“To znači da nemaju odgovarajući smještaj, niti odgovarajući pristup vodi i sanitarijama”, opisuje nam Veizis stanje u izbjegličkim kampovima pa nastavlja: “Da bi dobili hranu, ljudi moraju provesti oko devet sati dnevno čekajući u redovima. Tri sata za svaki obrok, doručak, ručak, večera”. Dio ljudi uopće ne živi u službenom dijelu kampa: to je, primjerice, slučaj na Lezbosu, gdje je desetak tisuća ljudi utočište našlo u masliniku koji okružuje glavni kamp. Ako se, naravno, improvizirani šatori bez pristupa vodi i sanitarijama uopće trebaju zvati utočištem.

Apostolos Veizis Left.gr/youtube/screenshot

Kako se broj ljudi na otocima povećava – iako brojke nisu ni blizu onima otprije četiri i pol godine – tako se šire i ti “neslužbeni” kampovi. Granice dalje prema zapadnim zemljama su, pak, još od 2016. godine zatvorene; ljudi koji su se tada zatekli u Grčkoj ili su u međuvremenu stigli, nemaju kamo (barem dok ne budu premješteni u neki smještaj na kopnu) pa to dodatno pogoršava ionako dramatično loše uvjete za život.

Djeca bez potrebne skrbi

“Ljudima se uzima dostojanstvo, a djeci njihovo djetinjstvo: ona ne jedu dovoljno, ne mogu dobro spavati, ne idu u školu, ne igraju se…”, ogorčen je Veizis. Njegova organizacija na otocima pruža pedijatrijsku skrb, u priručnim klinikama u kojima dnevno prime stotinjak djece. Ti mali bolesnici, ističe Telegramov sugovornik, često imaju bolesti koje su vezane uz uvjete u kojima žive – bolesti koje su se, dakle, mogle spriječiti.

Doktor Mattias pregledava četverogodišnjeg Sahela zbog prehlade i nedavne ozljede glave Anna Pantelia/ MSF
Mattias i Sahel Anna Pantelia/ MSF

Liječnici bez granica nedavno su ustvrdili da upravo u kampu na Lezbosu oko 140 djece s kroničnim bolestima i bolestima opasnima po život – poput dijabetesa, epilepsije ili srčanih bolesti – nema odgovarajuću medicinsku skrb. Potrebni su im posebni tretmani za koje MSF-ova priručna klinika nije opremljena, dok lokalna bolnica nema kapaciteta za prihvat dodatnih pacijenata. Tražili su stoga od grčke vlade da barem tu djecu što prije premjesti na kopno ili u druge zemlje članice EU-a.

Nove mjere donose još više patnje

I druge međunarodne organizacije već dugo upozoravaju na tešku situaciju na otocima koji su od velike izbjegličke krize 2015. godine trebali biti privremeno utočište za izbjeglice i migrante. Uvjeti na Lezbosu, Hiosu, Samosu, Kosu i Lerosu sve su gori, upozorio je UNHCR: “Uvjeti na otocima su šokantni i sramotni”, izjavio je visoki povjerenik UN-a za izbjeglice Filippo Grandi, pozivajući Europsku uniju da pomogne Grčkoj kako bi se riješila ta “neodrživa situacija”.

Šatori u masliniku Anna Pantelia/MSF

UNHCR je tada, među ostalim, tražio hitno prebacivanje 20 tisuća ljudi na kopno da se smanji prenatrpanost otočnih kampova. Bilo je to tjedan dana prije nego što je Turska otvorila svoju granicu prema Grčkoj. Od 1. ožujka “situacija je još teža”, kaže Veizis, ocjenjujući da će mjere koje je donijela grčka vlada – da se mjesec dana stopira zaprimanje svih novih zahtjeva za azil – “donijeti još više patnje”. Odluku grčke vlade kritizirao je i UNHCR.

Curica pred šatorom Anna Pantelia/ MSF

Čvrsto zatvaranje granice

Na dramatičnu situaciju, pogotovo za djecu koja su ostala bez roditelja i rodbine i u izbjegličkim su kampovima prepuštena sama sebi, ovoga je tjedna u javnom apelu upozorilo 65 međunarodnih organizacija koje zahtjevaju hitno djelovanje zemalja članica Europske unije. Prema njihovim procjenama, u kampovima na grčkim otocima trenutno je oko 1800 takve djece. Nevladine organizacije smatraju da za 27 država članica EU-a ne bi trebao biti nikakav problem prihvatiti tu djecu: kad bi svaka članica prihvatila svega njih 70-ero, oni više “ne bi bili beskućnici i živjeli u nehumanim uvjetima”.

Nakon eskalacije u odnosima Turske i EU, ta su djeca ipak naglo došla u središte interesa i Bruxellesa. Europska komisija najavljuje plan za njihovo premještanje u druge zemlje članice – na dobrovoljnoj osnovi, dakako, jer se čak niti oko tako malo broja i to djece, neke države neće htjeti obvezati. Taj plan pokušaj je EU-a da pokaže solidarnost s Grčkom, koju su manifestirali i početkom tjedna, ali na sasvim drugačiji način, obilaskom grčko-turske granice. Od Zagreba do Bruxellesa, političari se nadaju da će Grčka čvrsto zatvoriti svoju granicu i da se neće ponoviti 2015. godina.

Što je zapravo solidarnost?

EU se očito nada i (novom) kompromisu s Turskom, s kojom su prije četiri godine dogovorili praktički zatvaranje granice u zamjenu za izdašnu europsku financijsku pomoć, namijenjenu zbrinjavanju više milijuna izbjeglica u Turskoj (uz još neke druge točke, poput viznih olakšica i oživljavanja pregovora o članstvu). Liječnici bez granica taj su sporazum oštro kritizirali. U znak prosvjeda protiv odgovora EU-a na izbjegličku krizu, MSF je u lipnju 2016. godine prestao prihvaćati novac EU-a i zemalja članica za svoje projekte. Taj bojkot još uvijek traje.

Apostolos Veizis danas je jednako kritičan prema tom sporazumu – “od njegove implementacije, vidjeli smo samo patnju ljudi”, kaže – kao i općenito prema načinu na koji EU postupa. “Ono što smo gledali zadnje četiri godine i što gledamo danas jest da je humanost izgubljena, da vrijednosti Europe više nema i da se ljude tretira kao brojeve”, smatra. I način na koji ovih dana EU manifestira solidarnost s Grčkom – poput spomenutog posjeta granici – za njega je krajnje problematičan: “Solidarnost”, napominje, “nisu granice i novac. Solidarnost znači brinuti se za ljudska bića”.

Irena Frlan Gašparović
Telegram autor
467 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program