Nekad je nužno odabrati stranu

Serijal Rajka Grlića (5. dio): priča o Momjanskom muškatu i domaći njoki s boškarinom u konobi 'Rino'

Rajko Grlić je posjetio vinski podrum i jeo u konobi kojoj bi, kaže, dao sve zvjezdice za izvrsnost

U džepu kratkih ljetnih hlača našao sam hrpu raznorodnih bilješki. Jedna od njih govori o sudbini stare francuske pjesme Comme d’habitude (Kao i obično). Melodija se svidjela Franku Sinatri, ali nije bio zadovoljan prijevodom stihova pa je Paul Anka za njega napisao nove, pod imenom My Way (Moj način).

I’ve lived a life that’s full
I traveled each and every highway
And more, much more than this
I did it my way

U Italiji je izvođena pod imenom A modo mio. Pjevali su je Patty Pravo, Gianni Nazzaro i mnogi drugi.

Ho vissuto una vita piena
Ho viaggiato su tutte le strade
E molto, molto di più rispetto a questo,
l’ho fatto a modo mio.

Mjesto na kojem gosti slažu svoju pizzu

Kad sam prije sedam godina, nedugo nakon otvaranja, prvi put ušao u bistro & piceriju „aModoMio“, najbolje mjesto za doručak, ručak i večeru u Grožnjanu, bio sam siguran da nosi ime po toj slavnoj pjesmi. Tako je to bilo do neki dan kad su mi vlasnici Roberta i Valter Veroneze objasnili da je to samo djelomično točno. Da su se, uza sve poštovanje prema pjesmi, odlučili za to ime jer su željeli da njihovi gosti slažu svatko svoju pizzu na svoj način.

Osim tih raznovrsnih pizza, oni rade i izvrsne fritaje, domaće pašte i mnoštvo maštovitih salata. U tom obilju moje je omiljeno jelo gulaš od divljači s palentom. Jedan od najboljih koje znam u ovim krajevima. Kuha ga Robertina mama od divljih svinja koje Valter lovi u velikom broju.

Nažalost, ne dovoljno jer svakim danom oko Grožnjana, ali i po čitavoj Istri, ima ih sve više i više. Tako su se obezobrazile da razbijaju ograde i bez imalo stida kopaju po kućim vrtovima, šeću cestama, ulaze u trgovačke centre, kupaju se u moru.

Ali da se vratim Roberti i Valteru.

Potomak velikog slikara

Roberta, djevojačkim prezimenom Božić, žena sa zaraznim osmijehom, rodom je iz Petrića, zaseoka udaljenog nepuni kilometar od Grožnjana. Tu i danas živi sa suprugom, sinovima Matteom i Fabianom i njezinom velikom familijom.

Valter i Roberta Rajko Grlić

Valterovi su iz Škavnice pored Umaga. Na internetu možete naći obrazloženje njegovog prezimena: „Paolo Veronese, talijanski slikar visoke renesanse i ranog manirizma, rođen je kao Paolo Caliari u Veroni, zbog čega je prozvan Veronese. Godine 1553. preselio se u Veneciju, gdje je s Tizianom i Tintorettom dominirao slikarskom scenom 16. stoljeća.“

Valter je vjerojatno neki njegov daleki potomak, točnije rečeno jednog Veronesea koji je u devetnaestom stoljeću došao nekim poslom u Umag, tu se zaljubio, oženio i sagradio kuću u obližnjim Škavincama. Prije nekoliko generacija netko je u prezimenu s zamijenio sa z, ali Valter se sprema vratiti to s. Na pročelju obiteljske kuće koju gradi pisat će Veronese.

Budući hotel za gurmane

Robertini nono i nona 1954., nakon razriješena tršćanske krize i pripajanja zone B Jugoslaviji, iz Kaligarića pored Oprtlja, doselili su u kuću u Petrićima. Poklonio im ju je, da na nju po tadašnjim zakonima ne bi morao platiti porez, čovjek koji se spremao iseliti u Italiju. Prije toga je iz kuće izvadio sve što se moglo prodati; podove, lavandine, prozore, škure… apsolutno sve, tako da su njezin nono i nona uselili u bukvalno praznu kuću.

„Samo je sirotinja ostala“, kaže Roberta, „svi koji su nešto imali pokušali su to sačuvati odlaskom.“ Danas, pored te kuće, Roberta i Valter polagano i strpljivo grade mali hotel za gurmane.

Barbarstvo u Grožnjanu

Grožnjan, u kojem se temeljno obnavlja i nekadašnji hotel Bastia, to je i zaslužio. Treba vjerovati da će sve to barem malo vratiti život, pomoći da se „Grad umjetnika“, kako Grožnjan voli da mu se tepa, prestane osipati. Muzička omladina, koja je ovdje nekada bila velika i moćna, rasprodaje kuće i kao da polagano nestaje. Sjaj koji su izgubili odlaskom Boška Petrovića pokušavaju sačuvati festivalom Jazz is back BP koji se održava u njegovu čast i koji je ove godine imao nekoliko izuzetnih gostiju.

Slikara i keramičara, koji su bili duša grada, ima sve manje, a u njihovim bivšim galerijama, uz tartufe i maslinovo ulje, sve se više prodaje kineski bofl. Grad, ukratko, vapi za nekim novim inicijativama, ali one nikako da se dogode. Uz to, vjerojatno najvrjednije umjetničko djelo koje je stvorio netko tko je ovdje slikao, Ivica Lovrenčić (1917.- 2003.), impresivne freske kojima je 1989. oslikao crkvicu Kuzme i Damjana iz 1554., nedostupne su za javnost.

Jedni kažu da je crkvicu zaključao Poljak, ovdašnji pop, jer misli da je jedna od fresaka skaredna, drugi tvrde da je to djelo općine, Ne znam što je istina, to vjerojatno ne zna ni Papa, ali najljepše što grad ima godinama se ne može vidjeti. Tom barbarstvu Grožnjan mora stati na kraj.

Farma koza s najboljim sirom u Hrvatskoj

Robertu i Valtera dugo poznajemo i s njima ponekad odemo u neku od obližnjih konoba. Oni vole jesti i jedu s vidljivim guštom. Njihovo opravdanje za lutanja po konobama širom Istre glasi: „To je najjednostavniji način da učimo.“ Ana i ja ponekad učimo s njima. Uz to jedni drugima otkrivamo i druge čari Istre. Naravno, više oni nama nego mi njima.

Ovog smo proljeća bili na nekoliko takvih mjesta. Oni su nas vodili u Oskoruš, malo mjesto iznad vinske doline kojom vlada Gianfranco Kozlović. Tu obitelj Brajko drži farmu koza. Od njih smo naučili da su koze velika zlopamtila i da se vole jedna drugoj okrutno svetiti. Obitelj Brajko radi sjajan sir i skutu, a u proljeće, ako se dovoljno rano najavite, kod njih se mogu naći i mladi kozlići.

Mi smo Roberti i Valteru uzvratili odlaskom u Kumparićku u Cakune ispod Marcane na jugu Istre. Tu živi Aleš i njegova obitelj. Prije osamnaest godina prodali su stan u Ljubljani kako bi u Istri kupili ruševinu i zemlju na kojoj bi mogli držati koze. Danas imaju farmu od 250 koza i proizvode po meni najbolji kozji sir u Hrvatskoj. Zaista rijetko dobar sir. Ali da ne duljim s pohvalama, mogu samo reći: da mene netko pita kakvu bi Istru želio vidjeti, zamolio bi ga da ode do Kumparićke, pogleda i kuša moj odgovor.

Tartufi na obali Butonige

No, nismo stali na siru i kozama kojih, usprkos tome što jedna od njih krasi grb Istre, u Istri ima relativno malo. Neki dan su nas odveli do njihovih prijatelja tartufara Karlić u Paladinima pored Buzeta koji su otvorili veliku modernu kušaonicu tartufa s impresivnim pogledom na jezero Butoniga. Oni su među rijetkima u Istri koji uspijevaju uzgajati crne tartufe.

Kad s nekim, tko ne samo da voli kuhati nego s užitkom i jede, provedete toliko vremena za stolom, neminovno dođete do pitanja; „Koja vam je konoba najdraža?“ Roberta i Valter na to pitanje, u jedan glas, bez razmišljanja, odgovaraju: „Konoba Rino, kod Prelca u Momjanu.“ Bili smo tamo zajedno prošle jeseni i u debelim jaknama, sjedeći na terasi, uživali u gljivama i vinu.

Njoki s glljivama Rajko Grlić

Obitelj koja je napravila čudo

Konoba „Rino“ je dio zaokružene priče obitelji Prelac. Tu je uz konobu i „Bad & Breakfast smještaj Tinka“ i ono po čemu su najpoznatiji – vina koja dolaze iz vlastitog podruma. Mama Tinka je sa šesnaest godina iz Bosne došla u Istru da konobari i u godinu dana naučila istarsko-talijanski tako da joj nitko nije vjerovao da nije iz Istre.

Ona je šefica kuhinje. Tata Rino je zadužen za vinograde, podrum i vina. Naravno, i ulje. U svemu tome pomažu im kći Melisa, diplomirana agronomkinja, i sin Denis, diplomirani elektrotehničar koji se sada školuje za očevog vinskog nasljednika.

Dugo im je trebalo da sve to stvore. Išli su mic po mic, onako tiho po istarski kako se ovdje marljivošću bježalo od siromaštva pazeći da se pri tome ne napravi niti jedan suvišni korak. Danas su na glasu kao jedna od najboljih konoba i vinarija koja je postala dio svetog trojstva momjanskog vinarstva: Kozlović – Markezić – Prelac. A to nije tako jednostavno u kraju gdje gotovo svaka kuća proizvodi ne samo vino, nego dobro vino.

Kako je muškat došao u Istru?

Najslavniji proizvod Momjana je desertno vino Momjanski muškat. Njega istarski portali ovako opisuju: “Momjanski muškat je suh i sladak, intenzivne zlatne boje. Kažu da ima miris divljih karanfila, ruže i kadulje, a njegovo se carstvo stotinama godina stvaralo na brežuljcima oko Momjana, slikovitog mjesta u zaleđu Buja.

Osim što je jedan od najsjajnijih brendova Bujštine, muškat momjanski je i prvo hrvatsko vino koje je nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dobilo zaštićenu oznaku izvornosti. Vjeruje se da su bijeli muškat ovamo donijeli seljaci iz talijanske regije Furlanije oko 1200. godine.“

Uz Momjanski muškat, na VinIstri se ocjenjuju i Muškat bijeli (meni osobno najdraži, najmanje sladak i odmjerenog mirisa, je onaj iz podruma Franka Deškovića), te Muškat ruža i Muškat žuti.

Malvazija i roze u podrumu…

Prvo smo, kao što to red i nalaže, posjetili podrum. Tu smo s Rinom, kojega krasi ono iskreno veselje koje stanuje u dobrim vinarima, krenuli od rinfuzne mlade Malvazije da bismo prešli na flaširanu i priču o Malvaziji zatvorili odležanom, zlatno žućkastom iz 2019. Nakon toga je na red došao roze od Refoška u koji se Ana odmah zaljubila.

A ona je, što se rozea tiče, dosta izbirljiva. Naime, njezina baka je u Požegi imala vinograde i podrum. Za svoju unuku uvijek bi u nedjelju, uz ručak, postavila malu čašicu samo za nju rađenog rozea. Šetnju po vinima završili smo Momjanskim muškatom, ponosom, i to s razlogom, podruma Prelac. Tada je došao red da odemo kuću dalje, do konobe.

… pa njoki u konobi

Konoba Rino
Dolinja Vas 23, Momjan
52460 Buje, Istra
Radno vrijeme: 12-22, utorkom zatvoreno
Tel: +385 52 779170
E-mail: konobarino@gmail.com
www.prelac.hr/konoba

Tu nas je čekao stol za kojim smo proveli narednih četiri do pet sati. Jeli smo polagano, pijuckali, pričali, i vrijeme je proletjelo. Odmah da kažem ono najvažnije: ovdje se dolazi na paštu, posebno njoke. Pitali smo gospođu Tinku tko ih mijesi, a ona je rekla da je to kućna tajna. Pritom se tako osmjehnula da je bilo jasno da su njoki njezinih ruku djelo. Uz to, konoba je znana po mesu koje peku na ognjištu u konobi.

Goveđi i janjeći kotlet Rajko Grlić

Naša narudžba bila je krajnje jednostavna: dva puta njoki s gljivama, njoki s divljači i opet njoki s boškarinom. Od mesa po porciju goveđih i janjećih kotleta. Ani su najdraži bili njoki s divljači u kojima je bilo ružmarina, meni i Valteru oni s gljivama, a Roberti sve je bilo i više no dobro. Silvia Brajko, vesela i nadasve brižna žena, donosila je jela, pazeći na ritam i na to da nam se čaše ne osuše.

Neizbježan poziv kralju vina

Njoki su se rastapali u ustima, šugovi su bili potpuno različitih okusa, jedan bolji od drugoga, a meso je bilo istovremeno i sirovo i pečeno. Sjajno. Kako sam u ovim bilješkama već odavno potrošio sve moguće pridjeve, prestat ću s hvaljenjem i samo reći da smo zaista uživali. Da dijelim kuhače, zvjezdice ili ocjene, što srećom ne činim, sve bih im te večeri podijelio.

Na kraju nam se, uz slatko, pitu od jabuka i čokoladni mousse , pridružio i gazda s bocom svog suhog pjenušca Blanc&Noir. Nazdravili smo dobroj večeri i još dugo ostali pričati o vinima i vinarima. O jednom od njih bilo je toliko toga dobrog rečeno da smo mu se na kraju morali i javiti. Ivan Enjingi, neokrunjeni kralj hrvatskih vina, jako se razveselio tom pozivu.