Agroturizam Tončić vode Orjeta i Sandro, brat i sestra. Kad su ga 2001. otvorili, on je imao dvadeset i jednu, a ona dvadeset i četiri. Orjeta je od tada šefica kuhinje, a Sandro i supruga Sandra, koja je u ova brda došla iz Umaga, brinu o gostima. Rade samo tri dana u tjednu, što im daje vremena da razmisle o tome sto će i kako kuhati a da se uz to i dobro odmore. Iz te nezasićenosti gostima vjerojatno i izvire to veselje s kojim vas dočekuju
Zadnja bilješka o konobama Istre počela je u Grožnjanu, a završila u Momjanu. Ova, koju sam pronašao u istom džepu kratkih hlača, počinje u Momjanu i odvodi nas u Zrenj, pored Oprtlja. Ostajemo, dakle, u sjeverozapadnoj Istri, njezinom daleko najljepšem djelu.
Priča kaže da je u Momjanu nakon Drugog svjetskog rata, i desetogodišnje trgovine geografskim kartama i ljudskim životima znane kao „Zona A i B – bit će naše obadvije“, ostao živjeti slovima i brojkama jedan (1) jedini čovjek. Po zadnjem dostupnom popisu, onom iz 2011., Momjan ima 283 stanovnika. Danas, deset godina kasnije, vjerojatno i više.
Ljudi koji su naselili Momjan došli su iz svih krajeva Jugoslavije i relativno brzo postali Istrijani. Jer Istra ima ono što je Zagreb izgubio devedesetih – moć da došljake apsorbira, da im pruži ruku kako bi postali dio nove sredine. Nažalost, došljaci u Zagreb već dugo ne žele postati Zagrepčani, dok gotovo svatko tko dođe živjeti u Istru pokuša postati Istrijan ili Istrijanka.
Židovi i Bosanci znaju se smijati sami sebi
Upoznao sam i družio se s mnogim ljudima koji je rat otjerao iz Bosne. Prazninu koja je nastala odlaskom najčešće su krpali brzim ulaskom u potpuno nove živote. Velika većina je u toj preobrazbi i uspjela. No taj lako prepričljiv uspjeh često skriva teško preporučljivu tugu koju odlazak ostavlja u ljudima. U borbi s tom egzil-tugom oni najčešće koriste jedini ozbiljni lijek koji se s njom može boriti: smijeh.
Po tome su slični drugom narodu koji u egzilu stanuje puno duže od njih – Židovima koji se, kao i Bosanci, i kao rijetko tko treći, znaju smijati sami sebi.
Rat je obitelj Ljevak otjerao iz Vareša 1993. Tada je u njemu živjelo deset tisuća ljudi, danas jedva tisuću i pol. Majka, kći i tri brata krenuli su u potragu za novim domom. Tražili su ga svugdje, od Hercegovine do Kanade. Deset godina kasnije majka je odlučila da se s jednim bratom vrati u Vareš, kći da s mužem i djecom ostane u Austriji, a dva brata su se nastanila u Istri.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glas jednog od najboljih kamenorezaca Istre
Goran, najstariji brat u obitelji Ljevak, dolazio je u Istru više puta i zaljubio se u nju puno prije no što je 2004., s najmlađim bratom Draganom i njegovom obitelji, kupio kuću u Momjanu. U njoj i danas žive svaki na svom katu. Goran je majstor od nekoliko zanata, kažu da ima zlatne ruke, ali on sam najviše voli raditi s kamenom.
Umijeće obrade kamena donijelo mu je glas jednog od najboljih kamenorezaca Istre. Kad je negdje nešto komplicirano, a treba na kraju izgledati dobro, zove se Goran. Od hotela Kempinski u Savudriji pa nadalje. Gledao sam ga kako s mirom opipava kamen, kako ga strpljivo upoznaje prije no što krene u njegovo oblikovanje i mislim da razumijem zašto ga toliko cijene. Ana i ja s Goranom znamo ispeći ribu i uz času Deškovićeve malvazije upustiti se u duge razgovore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Puno čita, s Anom neprestano izmjenjuje knjige, odlazi na koncerte, jazz mu je omiljena muzika, putuje po Istri i stalno se s njom nanovo oduševljava, iznad svega mirom ovdašnjih ljudi. Ukratko, gušt je s njim pričati i slušati ga kako se ponekad od srca nasmije onim smijehom koji potiskuje tugu egzila i spaja ga s ovim prostorom kao da je oduvijek tu.
Nedavno nam je, po povratku iz Vareša gdje je s bratom posjetio majku i trećeg brata, tijekom večere za koju je Ana spremila divljeg brancina na povrću iz vrta, rekao: “Lijepo je biti kod mame, jesti hranu iz djetinjstva, vidjeti neke ljude, ali nakon par dana bilo mi je jasno da tamo više ne bih mogao živjeti. Istra mi je ušla pod kožu”.
Obroci za kopača na nadnici u vinogradu
Pisac Neven Ušumović uredio je, a Gradska knjižnica Umag nedavno objavila zbirku eseja Fulvija Tomizze pod naslovom “Moja književna ljeta”. Goranu, koji zna Tomizzine romane, citiram ulomak iz eseja “Mjeseci” i pitam imaju li kamenoresci danas to što su nekada ovdje imali oni koji su radili u vinogradima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Za kopača na nadnici dogovor je predviđao dvije litre vina i barem tri jaka obroka. Doručak u osam ujutro koji treba pojesti na početku njive, odnosno na takozvanoj kapetanskoj zemlji u sjeni stabla, osiguravao je palentu s mesnim gulašom ili pašta šutu; o podnevnom zvonu domaćica se vraćala s košarom na glavi da na tanjur izlije maneštru od graha s kuhanim kožicama i slaninom; u pet poslijepodne večeralo se s pilećim pečenjem ili pršutom pečenim na naglo, na maslinovom ulju, s prilogom od salate i kuhanih jaja. Stalno puna pletenka vode s octom u hladovini grmlja radi naknade litara iscijeđenog znoj”.
Posjet agroturizmu Tončić prije dvadesetak godina
Goran me sluša i samo se smješka. Nakon večere uz kozji sir pričamo o konobama koje nas okružuju. Našoj podugoj listi Goran dodaje mjesto na koje smo potpuno zaboravili: agroturizam Tončić u Zrenju kod Oprtlja. Po njemu, oni su jedni od najboljih. Naravno da znate što je agroturizam, ali za one malobrojne, da pojasnim: agroturizam, kako OPG (obiteljsko poljoprivredno gazdinstvo) uglavnom zovu u Istri, je seosko domaćinstvo koje u svojoj konobi nudi svoje ili uglavnom samo svoje proizvode. U Hrvatskoj ih ima vise od tisuću, a u Istri sigurno preko stotinu.
Točno prije dvadesetak godina, na jednom lutanju oko Oprtlja, stali smo Ana i ja pred taj agroturizam i pitali da li se kod njih nešto može pojesti. Rekli su nam da ga otvaraju tek za nekoliko dana, ali da nam mogu ponudi pršut i paradajz. Zahvaljujući tom pršutu i paradajzu mi se pravimo važni da smo im bili jedni od prvih, ako ne i prvi gosti. Nekoliko godina kasnije bili smo kod njih na sjajnom ručku s velikim filmskim društvom iz Motovuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da se u tih petnaestak godina, koliko ih nismo posjetili, nisu pokvarili, govori i to da su službeno drugi na listi od deset top-destinacija seoskog turizma u Istri. No to valja osobno provjeriti jer, kao što znamo internet i istina ne stanuju uvijek na istoj adresi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najveći spomenik Mussoliniju u Istri
Da bi se došlo do njih, treba proći kroz Oprtalj. Tu sam 1970. snimao polusatni diplomski film inspiriran pričom Isaka Babelja s Božidarom Bobanom u glavnoj ulozi. Tada je u gradu, uz jednog rijetko pametnog župnika i njegovu staru mamu, živjelo njih četvero. Do 1945., barem tako kažu, bilo ih je oko deset tisuća. Na trgu ispred grada, pored impresivne lođe iz šesnaestog stoljeća, stajao je najveći spomenik Mussoliniju u Istri. Ostalo je historija.
Agroturizam Tončić vode Orjeta i Sandro, brat i sestra. Kad su ga 2001. otvorili, on je imao dvadeset i jednu, a ona dvadeset i četiri. Orjeta je od tada šefica kuhinje, a Sandro i supruga Sandra, koja je u ova brda došla iz Umaga, brinu o gostima. Rade samo tri dana u tjednu, što im daje vremena da razmisle o tome sto će i kako kuhati a da se uz to i dobro odmore. Iz te nezasićenosti gostima vjerojatno i izvire to veselje s kojim vas dočekuju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Orjeta iz agroturizma TončićSandra i Sandro iz agroturizma Tončić
A to je meni ponekad i važnije od svega ostalog. Volim da se za stolom osjećam ugodno, da mi oni koji pripremaju kao i oni koji donose hranu šalju poruku dobrodošlice. Rakije su došle i prije no što smo sjeli; Ani i meni od kima, Goranu biska. S rakijom u ruci gledamo s terase moćne stijene Ćićarije prerezane željezničkom prugom i stari grad Buzet u daljini. Sunce zalazi. Istra u svom klasičnom Kodak momentu.
Večeru smo počeli hladnom platom za osobu i po. Sandra nam je savjetovala da se čuvamo i mi smo je poslušali. Plata je nudila sve sto kuća proizvodi; od kobasica i salama, do pršuta i pancete. Jedino je izvrstan kravlji sir bio od prijatelja s nedaleke Ćićarije. Nakon toga je došla gusta zelena juha od blitve, tikvica, koromača i bosiljka. Ta juha nam je dala do znanja da ovo nije obična konoba. Da su oni našli svoj put, da su mudro obogatili klasičnu istarsku ponudu i da je na nama samo da ih slušamo.
Janjeći kotleti i govedina u tamnom sosu
Za glavno jelo, preskočivši sve pašte s mesnatim i vegetarijanskim šugovima, Sandra nam je preporučila janjeće kotlete na gradelama, janjetinu u roru te kuhanu govedinu u tamnom sosu koja nosi privlačno ime „Cappello del prete“ (Popova kapa). Tu smo s pitke kućne malvazije prešli na izuzetno dobru kućnu kupažu borgonje i merlota. Bila bi još bolja samo da je bila zericu hladnija.
Meni je Popova kapa, u crnom sosu u kojem je najvjerojatnije rađen na njihovoj vinskoj kupaži, bila vrh večeri. Ani i Goranu janjetina. Na kraju smo zaključili da Orjeta ima nježnu ruku i istančan osjećaj za mjeru. Da je i više no zavrijedila sve pohvale kojom je internet obasiplje. Nakon svega Ana i Goran nisu odoljeli „Orjeti“, čokoladnoj torti s ricotom, a ja, koji i ručkove i večere volim zaokružiti sirom, sirom njihovih prijatelja iz Podgača.
Ispratili su nas veselo kao što su nas i dočekali. Hvala im.
P.S. Evo i dva YouTube filmića – jedan o tome što i kako oni proizvode svoju hranu, i drugi o tome kako i znani kuhari vole svoje večere pripremiti i servirati baš u ovom agroturizmu.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Serijal Rajka Grlića (6. dio): Priča o agroturizmu brata i sestre kod Oprtlja koje iskreno veseli svaki gost
Prije dvadesetak godina, na jednom lutanju oko Oprtlja, stali smo pred agroturizam Tončić i pitali može li se tu nešto može pojesti
Agroturizam Tončić vode Orjeta i Sandro, brat i sestra. Kad su ga 2001. otvorili, on je imao dvadeset i jednu, a ona dvadeset i četiri. Orjeta je od tada šefica kuhinje, a Sandro i supruga Sandra, koja je u ova brda došla iz Umaga, brinu o gostima. Rade samo tri dana u tjednu, što im daje vremena da razmisle o tome sto će i kako kuhati a da se uz to i dobro odmore. Iz te nezasićenosti gostima vjerojatno i izvire to veselje s kojim vas dočekuju
Zadnja bilješka o konobama Istre počela je u Grožnjanu, a završila u Momjanu. Ova, koju sam pronašao u istom džepu kratkih hlača, počinje u Momjanu i odvodi nas u Zrenj, pored Oprtlja. Ostajemo, dakle, u sjeverozapadnoj Istri, njezinom daleko najljepšem djelu.
Priča kaže da je u Momjanu nakon Drugog svjetskog rata, i desetogodišnje trgovine geografskim kartama i ljudskim životima znane kao „Zona A i B – bit će naše obadvije“, ostao živjeti slovima i brojkama jedan (1) jedini čovjek. Po zadnjem dostupnom popisu, onom iz 2011., Momjan ima 283 stanovnika. Danas, deset godina kasnije, vjerojatno i više.
Ljudi koji su naselili Momjan došli su iz svih krajeva Jugoslavije i relativno brzo postali Istrijani. Jer Istra ima ono što je Zagreb izgubio devedesetih – moć da došljake apsorbira, da im pruži ruku kako bi postali dio nove sredine. Nažalost, došljaci u Zagreb već dugo ne žele postati Zagrepčani, dok gotovo svatko tko dođe živjeti u Istru pokuša postati Istrijan ili Istrijanka.
Židovi i Bosanci znaju se smijati sami sebi
Upoznao sam i družio se s mnogim ljudima koji je rat otjerao iz Bosne. Prazninu koja je nastala odlaskom najčešće su krpali brzim ulaskom u potpuno nove živote. Velika većina je u toj preobrazbi i uspjela. No taj lako prepričljiv uspjeh često skriva teško preporučljivu tugu koju odlazak ostavlja u ljudima. U borbi s tom egzil-tugom oni najčešće koriste jedini ozbiljni lijek koji se s njom može boriti: smijeh.
Po tome su slični drugom narodu koji u egzilu stanuje puno duže od njih – Židovima koji se, kao i Bosanci, i kao rijetko tko treći, znaju smijati sami sebi.
Rat je obitelj Ljevak otjerao iz Vareša 1993. Tada je u njemu živjelo deset tisuća ljudi, danas jedva tisuću i pol. Majka, kći i tri brata krenuli su u potragu za novim domom. Tražili su ga svugdje, od Hercegovine do Kanade. Deset godina kasnije majka je odlučila da se s jednim bratom vrati u Vareš, kći da s mužem i djecom ostane u Austriji, a dva brata su se nastanila u Istri.
Glas jednog od najboljih kamenorezaca Istre
Goran, najstariji brat u obitelji Ljevak, dolazio je u Istru više puta i zaljubio se u nju puno prije no što je 2004., s najmlađim bratom Draganom i njegovom obitelji, kupio kuću u Momjanu. U njoj i danas žive svaki na svom katu. Goran je majstor od nekoliko zanata, kažu da ima zlatne ruke, ali on sam najviše voli raditi s kamenom.
Umijeće obrade kamena donijelo mu je glas jednog od najboljih kamenorezaca Istre. Kad je negdje nešto komplicirano, a treba na kraju izgledati dobro, zove se Goran. Od hotela Kempinski u Savudriji pa nadalje. Gledao sam ga kako s mirom opipava kamen, kako ga strpljivo upoznaje prije no što krene u njegovo oblikovanje i mislim da razumijem zašto ga toliko cijene. Ana i ja s Goranom znamo ispeći ribu i uz času Deškovićeve malvazije upustiti se u duge razgovore.
Puno čita, s Anom neprestano izmjenjuje knjige, odlazi na koncerte, jazz mu je omiljena muzika, putuje po Istri i stalno se s njom nanovo oduševljava, iznad svega mirom ovdašnjih ljudi. Ukratko, gušt je s njim pričati i slušati ga kako se ponekad od srca nasmije onim smijehom koji potiskuje tugu egzila i spaja ga s ovim prostorom kao da je oduvijek tu.
Nedavno nam je, po povratku iz Vareša gdje je s bratom posjetio majku i trećeg brata, tijekom večere za koju je Ana spremila divljeg brancina na povrću iz vrta, rekao: “Lijepo je biti kod mame, jesti hranu iz djetinjstva, vidjeti neke ljude, ali nakon par dana bilo mi je jasno da tamo više ne bih mogao živjeti. Istra mi je ušla pod kožu”.
Obroci za kopača na nadnici u vinogradu
Pisac Neven Ušumović uredio je, a Gradska knjižnica Umag nedavno objavila zbirku eseja Fulvija Tomizze pod naslovom “Moja književna ljeta”. Goranu, koji zna Tomizzine romane, citiram ulomak iz eseja “Mjeseci” i pitam imaju li kamenoresci danas to što su nekada ovdje imali oni koji su radili u vinogradima.
“Za kopača na nadnici dogovor je predviđao dvije litre vina i barem tri jaka obroka. Doručak u osam ujutro koji treba pojesti na početku njive, odnosno na takozvanoj kapetanskoj zemlji u sjeni stabla, osiguravao je palentu s mesnim gulašom ili pašta šutu; o podnevnom zvonu domaćica se vraćala s košarom na glavi da na tanjur izlije maneštru od graha s kuhanim kožicama i slaninom; u pet poslijepodne večeralo se s pilećim pečenjem ili pršutom pečenim na naglo, na maslinovom ulju, s prilogom od salate i kuhanih jaja. Stalno puna pletenka vode s octom u hladovini grmlja radi naknade litara iscijeđenog znoj”.
Posjet agroturizmu Tončić prije dvadesetak godina
Goran me sluša i samo se smješka. Nakon večere uz kozji sir pričamo o konobama koje nas okružuju. Našoj podugoj listi Goran dodaje mjesto na koje smo potpuno zaboravili: agroturizam Tončić u Zrenju kod Oprtlja. Po njemu, oni su jedni od najboljih. Naravno da znate što je agroturizam, ali za one malobrojne, da pojasnim: agroturizam, kako OPG (obiteljsko poljoprivredno gazdinstvo) uglavnom zovu u Istri, je seosko domaćinstvo koje u svojoj konobi nudi svoje ili uglavnom samo svoje proizvode. U Hrvatskoj ih ima vise od tisuću, a u Istri sigurno preko stotinu.
Točno prije dvadesetak godina, na jednom lutanju oko Oprtlja, stali smo Ana i ja pred taj agroturizam i pitali da li se kod njih nešto može pojesti. Rekli su nam da ga otvaraju tek za nekoliko dana, ali da nam mogu ponudi pršut i paradajz. Zahvaljujući tom pršutu i paradajzu mi se pravimo važni da smo im bili jedni od prvih, ako ne i prvi gosti. Nekoliko godina kasnije bili smo kod njih na sjajnom ručku s velikim filmskim društvom iz Motovuna.
Da se u tih petnaestak godina, koliko ih nismo posjetili, nisu pokvarili, govori i to da su službeno drugi na listi od deset top-destinacija seoskog turizma u Istri. No to valja osobno provjeriti jer, kao što znamo internet i istina ne stanuju uvijek na istoj adresi.
Najveći spomenik Mussoliniju u Istri
Da bi se došlo do njih, treba proći kroz Oprtalj. Tu sam 1970. snimao polusatni diplomski film inspiriran pričom Isaka Babelja s Božidarom Bobanom u glavnoj ulozi. Tada je u gradu, uz jednog rijetko pametnog župnika i njegovu staru mamu, živjelo njih četvero. Do 1945., barem tako kažu, bilo ih je oko deset tisuća. Na trgu ispred grada, pored impresivne lođe iz šesnaestog stoljeća, stajao je najveći spomenik Mussoliniju u Istri. Ostalo je historija.
Agroturizam Tončić
Čabarnica 42, Zrenj, 52428 Oprtalj
Otvoreni: petkom, subotom i nedjeljom
Tel: 052-644-146
GSM: 091-206-0512
agroturizam-toncic.com
Agroturizam Tončić vode Orjeta i Sandro, brat i sestra. Kad su ga 2001. otvorili, on je imao dvadeset i jednu, a ona dvadeset i četiri. Orjeta je od tada šefica kuhinje, a Sandro i supruga Sandra, koja je u ova brda došla iz Umaga, brinu o gostima. Rade samo tri dana u tjednu, što im daje vremena da razmisle o tome sto će i kako kuhati a da se uz to i dobro odmore. Iz te nezasićenosti gostima vjerojatno i izvire to veselje s kojim vas dočekuju.
A to je meni ponekad i važnije od svega ostalog. Volim da se za stolom osjećam ugodno, da mi oni koji pripremaju kao i oni koji donose hranu šalju poruku dobrodošlice. Rakije su došle i prije no što smo sjeli; Ani i meni od kima, Goranu biska. S rakijom u ruci gledamo s terase moćne stijene Ćićarije prerezane željezničkom prugom i stari grad Buzet u daljini. Sunce zalazi. Istra u svom klasičnom Kodak momentu.
Večeru smo počeli hladnom platom za osobu i po. Sandra nam je savjetovala da se čuvamo i mi smo je poslušali. Plata je nudila sve sto kuća proizvodi; od kobasica i salama, do pršuta i pancete. Jedino je izvrstan kravlji sir bio od prijatelja s nedaleke Ćićarije. Nakon toga je došla gusta zelena juha od blitve, tikvica, koromača i bosiljka. Ta juha nam je dala do znanja da ovo nije obična konoba. Da su oni našli svoj put, da su mudro obogatili klasičnu istarsku ponudu i da je na nama samo da ih slušamo.
Janjeći kotleti i govedina u tamnom sosu
Za glavno jelo, preskočivši sve pašte s mesnatim i vegetarijanskim šugovima, Sandra nam je preporučila janjeće kotlete na gradelama, janjetinu u roru te kuhanu govedinu u tamnom sosu koja nosi privlačno ime „Cappello del prete“ (Popova kapa). Tu smo s pitke kućne malvazije prešli na izuzetno dobru kućnu kupažu borgonje i merlota. Bila bi još bolja samo da je bila zericu hladnija.
Meni je Popova kapa, u crnom sosu u kojem je najvjerojatnije rađen na njihovoj vinskoj kupaži, bila vrh večeri. Ani i Goranu janjetina. Na kraju smo zaključili da Orjeta ima nježnu ruku i istančan osjećaj za mjeru. Da je i više no zavrijedila sve pohvale kojom je internet obasiplje. Nakon svega Ana i Goran nisu odoljeli „Orjeti“, čokoladnoj torti s ricotom, a ja, koji i ručkove i večere volim zaokružiti sirom, sirom njihovih prijatelja iz Podgača.
Ispratili su nas veselo kao što su nas i dočekali. Hvala im.
P.S. Evo i dva YouTube filmića – jedan o tome što i kako oni proizvode svoju hranu, i drugi o tome kako i znani kuhari vole svoje večere pripremiti i servirati baš u ovom agroturizmu.