Serijal Rajka Grlića (7. dio): Manje poznata, ali izvrsna konoba umirovljenog mesara i njegove obitelji

Spremajući kratke hlače za iduće ljeto u njihovom stražnjem džepu nalazim i treću, zadnju ovoljetnu bilješku o konobama. Na njoj piše: Anđelko Vučić.

Kao rođeni Sinjanin, potomak alkara, Anđelko ima stas i držanje alkarskog slavodobitnika. Po blagoj ironiji koja ga krasi i kao netko tko je odrastao i školovao se u Zagrebu, mirno bi se moglo reći da je Zagrepčanin iz donjogradske građanske obitelji.

No kako je veći dio života proveo u istarskom Novigradu, njegova samozatajnost i suzdržanost govori da je rođeni Istrijan, Istriano vero. Smijeh je taj koji drži na okupu te tri tako različite osobe. On, naime, rijetko kada silazi s Anđelkovog lica.

Oženjen je i ima dvoje djece. Po školovanju, još više po životnom putu, je ugostitelj. Počeo je vodeći kantinu na jednom zagrebačkom fakultetu, da bi nekoliko godina kasnije, točnije 1980., otvorio prvi novigradski kafić, kultni „Pozzetto“ (Rupa). Svatko tko je tada držao do sebe u Novigradu morao je barem jednom dnevno popiti kavu kod Anđelka. A on, ugostiteljski domišljat kakav jest, uz to je prvi počeo nuditi tostove, voće i ostale male delicije.

Boško Petrović i tri bifteka dnevno

Tu negdje sudbina uzima Anđelkov put u svoje ruke. U kući u kojoj je kafić na istarskim jazz turnejama počinje odsjedati legendarni Boško Petrović. Njih dvojica znaju se još iz zagrebačkog „Lapidarija“. Ubrzo Anđelko i Boško u tom kafiću dogovaraju i iz njega vode „Heineken Jazz festival“, kasnije poznat kao „Music Nights Novigrad – Cittanova“.

U međuvremenu, 1. travnja 1988., u podrumu Tesline 7, u srcu Zagreba, otvaraju „BP Club“. Gitarist Joe Pass svira prve noći, a nakon njega tu godinama gostuju i druga velika imena našeg i svjetskog jazza. To govori da je Zagreb osamdesetih bio grad što je danas, kad polagano postaje zbir etno sela, teško povjerovati. Boško je bio duša kluba, Anđelko je vodio brigu o svemu ostalome. Boško je bio u prvom planu, Anđelko je volio biti u sjeni, neprimjetan.

Krajem devedesetih Boško u Grožnjanu otvara jazz radionice kao dio programa Hrvatske glazbene mladeži. Za njim ubrzo dolazi i Anđelko koji na glavnom trgu preuzima restoran „Bastia“. Na terasi tog restorana Boško provodi ljeta. Stol za kojim je sjedio i danas se službeno zove „Boškov stol“. Legenda kaže da mu je Anđelko za doručak, ručak i večeru servirao biftek. Pitam Anđelka je li to istina. On se smješka i kaže da je Boško ponekad za doručak znao pojesti i jaja s pršutom, ali da je biftek bio centralni dio njegove prehrane. 1999. Boško u Grožnjanu pokreće jazz festival.

Komedija zabune sa svirkom u Motovunu

Kad smo već kod njegovog festivala, ne mogu odoljeti a da ne ispričam i ovo. Otvaranje prvog motovunskog festivala zakazano je na isti dan kad je trebao početi i prvi Boškov grožnjanski festival. Nitko od nas to nije primijetio jer smo u čudu gledali što radi Vrdoljak, HDZ-ova filmska perjanica i tadašnji apsolutni vladar filma i filmskih sudbina u Hrvata. U nadi da će nauditi „protuhrvatskom“ Motovunu i smanjiti mu publiku, pomaknuo je datume pulskog festivala tako da su oba počinjala na isti dan. Tom šibičarskom triku doskočili smo time da smo pred pulsku Arenu postavili autobus koji je vozio publiku u Motovun. Motovunski trg je te večeri bio pun, za Arenu nisam siguran.

Kako sam istovremeno radio na grožnjanskoj Imaginarnoj filmskoj akademiji i motovunskom festivalu, nekoliko puta dnevno odlazio sam i dolazio iz jednoga u drugi gradić. Dan nakon otvaranja u Motovunu dolazim u Grožnjan, vidim Boška, pozdravim ga, a on bez riječi prođe pored mene. Pitam Anđelka što se događa i on mi objasni Boškovu ljutnju. Jučer, na otvaranju njegovog festivala, bilo je relativno malo ljudi. Nisu došli čak ni polaznici njegove jazz radionice.

Da stvar bude gora, netko ih je vidio u Motovunu. Uz to je Bošku, nenaviklom na poluprazna gledališta, neka dobra duša rekla da sam preko televizije objavio da će on svirati na otvaranju Motovuna i da su zato svi tamo otišli. Zamolio sam Anđelka da mu objasni da to nikada nisam rekao, da ja nemam pristup televiziji, da ga to netko zajebava, a on je samo slegnuo ramenima i rekao: “Znam, ali dok ga ja u to uvjerim, trebat će jako puno vremena”. Zaista je i trebalo. Prošle su gotovo dvije godine prije no što mi je bilo dozvoljeno da sjednem za njegov stol na Anđelkovoj terasi i razjasnim svoju ulogu u toj komediji zabune. Trebalo je proći još nekoliko godina da mi Boško do kraja oprosti neučinjen grijeh i dođe svirati na motovunski festival.

Živimo u nadi da će Anđelko preuzeti i restoran

Boško je umro 2011. Anđelko je nastavio voditi „Bastiu“. Morao je zatvoriti zagrebački „BP Club“ jer se Boškov sin nije složio s idejom da nastavi raditi. Sada kad se „Bastia“ preuređuje u hotel s puno zvjezdica, Anđelko, u neposrednoj blizini, vodi kafić „Bastia“. Svi, uključujući i vlasnika budućeg hotela, živimo u nadi da će Anđelko, koji je u međuvremenu postao neka vrsta dobrog i tihog duha Grožnjana, ostati ovdje i preuzeti restoran kada ponovo proradi.

Sjedim na terasi njegovog kafića i pitam ga gdje ćemo na večeru. Prvo spominje dvije ne samo elegantne, već i jako dobre konobe u susjedstvu: „Bušćinu“ i „Morgan“, no dodaje; „Ali ‘ajmo radije u neku manje poznatu. Evo, mogli bi otići u ‘Atelier’ u Marušiće.“

Marušići su malo selo u Gornjoj Bujštini, koje prema zadnjem popisu ima svega 167 stanovnika, ali ima nešto što je danas velika rijetkost u Hrvatskoj – svoj dom kulture. De Gaulleov ministar kulture, pisac André Malraux, koji je vjerovao da svaki građanin ima pravo na kulturu kao javno dobro, rekao je 1966.: “Dom kulture treba postati katedrala bez religije, tj. mjesto gdje se ljudi sreću kako bi se sreli s onim što je najbolje u njima.”

HDZ-ova politika crkvene kulture

U Hrvatskoj je 1984. bilo 184 doma kulture. Nagađa se da ih do danas preživjelo nekih trideset do četrdeset. HDZ-ova vlast nije ih održavala niti jer joj jednostavno nisu trebali. Namjesto njih, u koprodukciji s Kaptolom, podizali su stotine i stotine ružnih crkava u kojima su se vjernici/glasači često susretali s onim što je najgore u njima.

Ali ostavimo tu „HDZ-ovu kongoansku kulturnu politiku“ i vratimo se tamo gdje smo se zaputili, u Marušiće. Tu se, uz Dom kulture, nalazi park Forma Viva, nastao 1980. godine, zahvaljujući Međunarodnoj ljetnoj kiparskoj školi “Kornarija”. Djelovala je obližnjem istoimenom i napuštenom kamenolomu u kojem su venecijanski majstori nekada klesali svoje lavove i stupove srama. Meštrović je od tog kamena sagradio Zdenac života u Zagrebu.

Danas je u parku četrdesetak skulptura. U sedam godina, koliko su trajale ljetne radionice, tu je radilo preko stotinu studenata i poznatih kipara iz trinaest zemalja. Nakon nekoliko godina stanke, tradicija obrade kamena u Marušićima oživljena je kroz rad Umjetničke radionice Kornarija.

Nastavak rada kiparske kolonije

Do 2009., zadnje godine njenog rada, vodio ju je akademski slikar Burhan Hadžialjević zvani Bura, koji živi u Marušićima i drži galeriju u Grožnjanu. Prije nekoliko dana u parku skulptura promovirao je impresivnu monografiju „Kornarija“, posvećenu četrdesetoj godišnjici kiparske kolonije. Tom je prilikom gradonačelnik Buja, Fabrizio Vižintin, obećao da će kolonija iduće godine nastaviti s radom. Držimo ga za riječ.

U domu koji je sagrađen 1947., dakle mom vršnjaku, od 1955. do 1980. konobu vode roditelji današnje vlasnice i glavne kuharice Valentine. Od 1980. do 2011. vode je Marija i Franko Pintur, koji sada drže gostionu „Pintur“ u Grožnjanu. Nakon njihovog odlaska konoba se vraća u familiju Hrobat. Dva puta su je preuređivali da bi danas, jer radi se o konobi smještenoj u domu kulture, to bio i izložbeno-prodajni salon slikara Bujštine.

---

Atelier
Marušići 30, Marušići
Tel: 052 731 055
098 335 261
E-mail: konoba.atelier@gmail.com
Radno vrijeme: svaki dan od 12-22 – ponedjeljkom zatvoreno

---

Prvo smo prošetali parkom i razgledali skulpture, da bismo se nakon toga spustili na prepunu terasu konobe. Dobro je da smo na vrijeme rezervirali stol. Znali smo da je ovo mjesto na koje Grožnjanci ljeti najradije bježe iz užarenog grada, ali nismo očekivali da ćemo ih zateći u tom broju. Stol pored našeg sjedili su grožnjanski starosjedioci, obitelj Zuppa: Beti, Vjeran, Joel i Betina sestra Bojana.

Beti, sjajna kuharica, jedna od onih koja stalno istražuje, pomno prati kuharske časopise, sakuplja recepte i kuhanje smatra ozbiljnom avanturom, dakle osoba kojoj treba vjerovati, odmah nam je, čim smo došli, rekla da su izvrsno večerali. Uz to, i to ne s malom zluradošću, Vjeran i njegov sin Joel pohvalili su se da su nam pojeli zadnji ramstek i Fiorentinu. To nije bilo lijepo od njih ali nas je gazda umirio rekavši da je prije pola sata naručio novu pošiljku. Nažalost, doći će samo ramsteci, odležanih Fiorentina više nije bilo.

Testiranje kuharice s fritajom od šparoga

Gazda Robert je penzionirani mesar. Kad je otišao u penziju, on i supruga Valentina, uz pomoć kćeri Roberte, otvorili su „Atelier“. Majka brine o kuhinji, a otac i kći o gostima. Roberta je čitavu večer bila beskonačno ljubazna prema nama. Kad god bi prošla pored našeg stola, zastala bi da se ispriča što nešto od naručenog kasni. Kasnili su, ali ih je usprkos tome bilo lijepo gledati kako velikom brzinom i nekom prirođenom lakoćom opslužuju prepunu terasu.

Anđelko je predložio da počnemo s fritajom od šparoga. On vjeruje da se po fritaji dosta precizno može znati gdje smo došli. Isto kao što ja vjerujem da se po rižotu može prepoznati svaki restoran. Kao i mnogi drugi kuhari i ugostitelji, Anđelko često testira mlade kuhare tako da ih zamoli da mu naprave omlet ili ispeku jaje na oko. Kaže da nakon toga sve zna o njihovim mogućnostima. Fritaja je bila sočna, a šparoge, usprkos ledu, čvrste i gorke. Valentina je položila Anđelkov test.

Kućni rezanci s gljivama, junetinom i divljači

Zatim su na stol došla tri predjela. Kako je konoba poznata po kućnim rezancima naručili smo ih u tri kombinacije: s gljivama, junetinom i divljači. Sve tri su bile dobre.

Tijekom večere Anđelko nam je pričao kako će nedostatak kvalitetnih ljudi uništiti ugostiteljstvo. Kako je gotovo nemoguće naći dobrog kuhara ili konobara i kako je dovođenje ljudi iz drugih država jedino što se može učiniti ako ne želimo da kvaliteta padne na još niže grane. Male porodične konobe kao što je ova još uvijek nekako funkcioniraju unutar familija, ali i oni, kad ih zadesi navala gostiju, pucaju po šavovima.

Za kraj smo naručili tagliatu od novopridošlog ramsteka s parmezanom i, jer ipak smo u konobi mesara, njegove kobasice. Bile su zaista dobre. Anđelko i ja smo pili gemište od Prelčeve malvazije, a Ana pivo. Ja sam uz meso prešao na Prelčevu crnu kupažu. Pričajući, nismo ni primijetili da smo zadnji gosti. Da se terasa potpuno ispraznila. Umoran od trčanja pridružio nam se gazda Robert da u znoju lica svoga popije času vina. Ispričao se još jednom na večerašnjoj gužvi i rekao da im se to radnim danom, a bio je obični utorak, vrlo rijetko događa.

Nije mu preostalo drugo nego da bude mesar

Ne pamti, kaže, da je kao bivši mesar ostao bez mesa usred večere. Pitao sam ga kako je otišao u mesare. Mama mu je bila Talijanka iz Buja, tata Slovenac iz Ajdovščine. Upoznali su se i vjenčali u Bujama. Tata je bio mesar, kao i njegov otac koji je u Sloveniji imao klaonicu i tri mesnice. Uz to je i tatina sestra bila mesarica. Ništa drugo nije mu preostalo nego da i on postane mesar. Radni vijek je proveo kao mesar u Bujama.

Kad već u obitelji ima toliko mesara, pitao sam ga zna li onu staru zagorsku:

„Tri mesara buhu klala,
buha sim, buha tam,
al’ je ipak vušla van.“

Nije znao, ali se veselo nasmijao i pozvao nas da se što prije vratimo i kušamo Fiorentinu, ponos njegove kuće. Obećali smo da ćemo doći.