Naravoučenije ove priče glasi; kad vam donesu tanjur pašte ili komad mesa s tartufima, koji imaju zanosan i nadasve intenzivan miris, znajte da on ne potiče od tih tartufa. A kad tartufi u vašem tanjuru imaju vrlo blagi miris, nemojte ih vraćati, dobili ste pravu stvar.
Dan se bliži kraju. Iz Buja se vozimo prema konobi Morgan. No vratimo se na trenutak godinu dana unazad. Bila je ljetna večer, negdje oko deset sati. Sjedili smo na terasi kuće koja je daleko od naselja, u samoći i tišini. Čitali smo i polagano pijuckali Deškovićevu Malvaziju. Iza nas je još samo jedna i to dosta zapuštena kuća postarijeg Austrijanca, koji u nju rijetko dolazi.
Tu blaženu tišini poremetili su razgovijetni glasovi, i to na hrvatskom. Otišao sam iza kuće i vidio da u njegovom dvorištu stoje muškarac i žena. Ona je držala bateriju kojom je osvjetljavala prozore i pitala, a on kratko odgovarao. Iz njegovih odgovora se dalo naslutiti da je nekada tu živio.
Pitao sam ih tko su i kad su mi rekli, pozvao ih na čašu vina. Ona je Meri, ugledna advokatica u Bujama, a on Robi, nekadašnji student ljubljanske elektrotehnike, već dvadeset godina profesionalni lovac na tartufe. Ona je Dalmatinka, Hvaranka, koja voli pričati, a on Istrijan koji voli šutjeti. No na kraju je on bio taj koji je te večeri ispričao najzanimljiviju priču.
Pas nezainteresiran za tartufe
Sezona lova na tartufe za njega traje tri mjeseca, ona zadnja tri u godini. Tada sa svoja dva psa, Lilom i Gugijem, kreće oko jedanaest navečer i vraća se kući s izlaskom sunca. Lovi noću jer je veća tišina i psi su koncentriraniji na ono što im je posao – nanjušiti tartufe. Šume u kojima ih traže isključivo bijele tartufe nalaze se na brdovitom sjeveru Bujštine.
Rijetko se dogodi, ali te se noći dogodilo da ništa nisu našli. To jest, Lila nije našla jer drugi pas, Gugi, star je i već dugo potpuno nezainteresiran za traženje tartufa. Robi ga vodi sa sobom iz neke milosti, drag mu je, ne može ga tek tako ostaviti. Ne samo da nisu ništa našli, nego je Robi pred zoru shvatio da je izgubio Gugija. Jednostavno je nestao.
Tražio ga je i tražio i na kraju odustao. S Lili se vratio kući. Legao je ali nije mogao zaspati. Brinuo je za Gugija. Ponovno se obukao i s Lili krenuo tamo gdje su ga izgubili. Sve je pretražio, no Gugija jednostavno nije bilo. Sunce je već bilo visoko kad su krenuli kući. Negdje na pola puta Lila je zastala i počela grepsti po nekom bijelom kamenu. Robi ju je pokušao potjerati, ali ona se nije dala. Na kraju je prišao da vidi zašto je tako uporna, sagnuo se i shvatio da iz zemlje viri veliki bijeli tartuf.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedan od najvećih tartufa ikad
Kad ga je otkopao i podigao, shvatio je da da ima blizu kile ili čak punu kilu i da u rukama drži jedan od najvećih, ako ne i najveći, tartuf ikada nađen u Istri. Vratili su se kući i našli Gugija kako mirno spava u dvorištu. Tako je zahvaljujući Gugijevoj nezainteresiranosti za tartufe i ljubavi prema skitnji, Lilinom dobrom njuhu i upornosti, Robi protiv svih svojih pravila, usred dana i pored ceste, našao kapitalca svog života.
Robi s jedninm od svojih trofejnih tartufa Rajko Grlić
Što se tiče naših noćnih gostiju, i ta je priča sutradan imala sretan kraj. Meri nam je na poklon donijela teglicu bijelih tartufa u putru. Objasnila nam je da Robi vjeruje da je tartuf u putru, zaleđen, daleko najbolji, ako ne i jedini pošteni način da se očuva. Ali kad se jednom izvadi iz frižidera, mora se pojesti i to u što kraćem roku. Da ne duljim; tartufi su bili rijetko dobri.
Jedući ih s nužnim poštovanjem, sjetili smo se kako nam je točno takve, u staklenici s putrom, ranih osamdesetih u Zagreb donio pokojni prijatelj, sportski novinar Nik Jurić, koji je nekad živo upravo tu, u Bujama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istarska industrija tartufa je prevara
Kad smo već kod tartufa, ne mogu da ne spomenem tekst koji je nedavno objavio Index pod opakim naslovom Istarska industrija tartufa je ogromna prevara. Evo članka da znate o čemu se radi. Robi, profesionalac u tartufarskom svijetu, bio je jedina osoba koju sam mogao pitati je li i koliko to što piše točno. Nazvao sam Meri, jer Robi po čitave dane kleše i nevjerojatnim umijećem slaže kamenje obnavljajući očevu kuću, i pitao kuda oni najradije odlaze na večeru. Bez zadrške je odgovorila: konoba Morgan.
I evo nas tako na početku. S Meri Franičević Gorjan i Robertom Gorjanom iz Buja krećemo u svega desetak minuta udaljenu konobu Morgan. Kad je 1954., nakon duge i komplicirane igre, Tito pokeraškom taktikom uspio zonu B pripojiti tadašnjoj FNRJ, čitavu je Bujštinu dao na upravljanje Robijevom djedu Antoniu, da bi stric Lino kasnije postao i prvi gradonačelnik Buja nakon rata. Tek toliko da znate tko su Gorjani, a i da ne propustim priliku da se malo pravim važan s kim Ana i ja idemo na večeru.
Terasa konobe Morgan Rajko GrlićTerasa konobe Morgan
Smjestila se na vrhu brda, okružena najslavnijim istarskim vinogradima. Iz nje se vidi more i, kad je vedar dan, talijanska obala. Uostalom, pogledajte njihov promo video.
Malvazija mladog novigradskog vinara
Na terasi nas je dočekao uvijek besprijekorno odjeven i izuzetno ljubazan Željko kojega smo nekad sretali kao šefa sale kod Žigantea u Livadama. Naručili smo puno vode, bilo je vraški toplo, i neku laku Malvaziju.Njegova preporuka je bila Ghira, mladog novigradskog vinara Damira Mihelića koji je vinske škole izučio u Gorici, na Sveučilištu gdje sam redovni profesor. Kao što i dolikuje Univerzi v Novi Gorici, koji se ponosi svojom vinskom školom, malvazija je bila lagana, znalci bi rekli “lepršava“, i zaista drugačija od većine malvazija koje znam. Baš dobro vino.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Konobar Željko Rajko Grlić
Kako smo sjeli, pitao sam Robija je li čitao, i ako jest što misli o članku koji je objavio Index. “Čitao sam. Neki dan su o tome govorili i na Radio Puli. Nažalost, devedeset posto su u pravu”. Meri se složila. I ona je u braku s Robijem puno naučila o tartufima.
“Prije svega, pravi tartufi su skupi. Bijeli idu od pet do deset tisuća eura po kili, a ponekad i do dvadeset. Ovisno o veličini i godini. Crni, koji se dijele na ljetni i zimske, imaju miris nešto slabijeg intenziteta, i koštaju svega tri stotine eura po kili. Neke konobe i restorani ne mogu si to priuštiti pa kupuju treću klasu, ili onu još goru, koju ne prate nikakvi certifikati”, rekao je.
Vrlo intenzivan miris dobiven iz nafte
“U te tartufe ubrizgavaju umjetni miris, koji se uvozi iz Italije. To je vrlo intenzivan miris koji ne dolazi iz tartufa, nego se u laboratoriju dobije iz nafte. Nažalost, to je realnost za mnoge konobe. Zato Meri i ja dolazimo često ovdje u Morgan jer oni kupuju, znam po sebi, prvu klasu, pa ako to rade s tartufima, znači da je i sve drugo što nude pomno birano i servirano“, završio je Robi svoj odgovor na pitanje o stanju istarske nacije glede tartufa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitao sam ga još samo kakva će biti ova godina. Zabrinuto je kimao glavom i rekao: “Ako u osmom mjesecu nema kiša, teško da će išta biti. Da se oforme, trebaju barem dva mjeseca. Bez vlage nema ništa”.
“To znači da će ih biti malo i da će biti nepristojno skupi?”
“Meni je draže da ih ima više i da su jeftiniji!”, odgovorio je Robi. “To je puno bolje i što se zarade i što se gušta traženja tiče. A to bi i moje pse – sada ih imam već četiri, labradore i zlatne terijere – učinilo sretnijima”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Meni uvijek najdraža pjesma u prozi
Bilo je vrijeme da ga ostavim na miru, prestanem propitkivati, i da saslušamo Željka i njegovu ponudu. Dok nam je crtao moguće obrise naše večere, opisivao što sve imaju, kako se i od čega to priprema – a to je meni uvijek jedna od najdražih pjesama u prozi – na stol je došao, kao početno zagrijavanje za ono što slijedi, poslužavnik s tri džema: od luka, paprike i jabuke, i pašteta od divljači.
Prvo predjelo Rajko GrlićIstarska plata Rajko Grlić
Za pravo predjelo izabrali smo Istarsku platu od lokalnih mesnih i sirnih delicija i dvije porcije, podijeljene na četiri, guščje jetre pripremljene u reduciranom muškatu i marmeladi od bresaka. Ne bi bilo fer da vam nadugo pričam kakva je bila guščja jetra. Samo ću reći: fantastična.
Gušća jetra Rajko Grlić
Uto nam se, kao stari znanac Meri i Robija, pridružio Joško, glava familije Morgan. Njegova supruga Darinka i on krenuli su s pekama i paštama prije dvadesetak godina, da bi danas kći Ana bila ta koja vodi kuhinju, a sin Marko, vrsni flautista s akademskim obrazovanjem, sve ostalo, uključujući i roštilj. Familija je familija.
Ružne kockaste kuće uništavaju pogled
Joško koji je nekada bio jedan od najboljih u Istri u gađanju glinenih golubova, danas je, kao što njegovim godinama i priliči, vrsni lovac, predsjednik lovačkog društva. Njegov otac, kad je kretao u lov, prvo bi ustrijelio nekog zeca – a njih je ovdje bilo posvuda – vratio se kući, ogulio ga i pripremio, probudio ukućane, s njima ga doručkovao, i tek tada bi pošao u pravi lov. Joško kaže da se on i danas pridržava te tradicije.
Joško, glava obitelji Morgan Rajko Grlić
Po okolnim su brdima počele nicati ružne kockaste kuće za iznajmljivanje koje uništavaju ljepotu ovog vinogradima oplemenjenog pejzaža. Pričajući o njima, s lovačkih se priča polagano prešlo na divlju gradnju koja postaje sve veća istarska bolest. Meri o tome zna puno. U svojoj se advokatskoj kancelariji naslušala ne baš lijepih priča. Primjeri koje spominje su strašni. Ona toliko zna o ljudima ovoga kraja da bi mirno mogla pisati društvenu kroniku Bujštine.
Na stol su stigla glavna jela. Meri je naručila teleći obraz, Ana teleći file, a Robi i ja jednu pristojnu fiorentinu. Po Željkovoj preporuci uz meso smo pili Grabar, cabernet sauvignon od Coronice iz 2017.
Teleći obraz Rajko GrlićTeleći file Rajko GrlićFiorentina Rajko Grlić
Sve je bilo i više no dobro, sve na nivou onoga što smo očekivali, ali fiorentina je bila nešto posebno. Robi i ja smo dugo raspravljali je li to jedna od najboljih ili možda čak i najbolja koju smo jeli. A nas dvojica smo se napekli i pojeli dobru količinu fiorentina. Za njih čak imam i poseban stalak za pečenje koji sam donio iz Amerike.
Marko Rajko Grlić
Na kraju se pojavio i Marko, krivac za ovako dobro ispečenu Fiorentinu. Dok smo odgonetavali kako je peče i nagađali u čemu je njegova tajna, dame su naručile i dobile desert: tortu od kruške sa skutom i semifredo s preljevom od čokolade.
Torta od kruške Rajko GrlićSemifredo Rajko Grlić
Pričajući o djeci, jer pristojna građanska večera u ovako dobroj konobi ne može drugačije ni završiti, i polagano ispijajući zadnje kapi Coronice, tu smo izuzetno ugodnu večer priveli kraju.
Naravoučenije ove priče glasi; kad vam donesu tanjur pašte ili komad mesa s tartufima, koji imaju zanosan i nadasve intenzivan miris, znajte da on ne potiče od tih tartufa.
A kad tartufi u vašem tanjuru imaju vrlo blagi miris, nemojte ih vraćati, dobili ste pravu stvar. Što Robi kaže: “Bilo bi dobro da se u restoranima pravi tartuf reže ispred gosta. To bi bilo pošteno i prema tartufu i prema gostu”.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Serijal Rajka Grlića: izvrsna konoba Morgan u kojoj vas provjereno neće prevariti na tartufima
Poznati redatelj za Telegram recenzira najbolje istarske konobe
Naravoučenije ove priče glasi; kad vam donesu tanjur pašte ili komad mesa s tartufima, koji imaju zanosan i nadasve intenzivan miris, znajte da on ne potiče od tih tartufa. A kad tartufi u vašem tanjuru imaju vrlo blagi miris, nemojte ih vraćati, dobili ste pravu stvar.
Dan se bliži kraju. Iz Buja se vozimo prema konobi Morgan. No vratimo se na trenutak godinu dana unazad. Bila je ljetna večer, negdje oko deset sati. Sjedili smo na terasi kuće koja je daleko od naselja, u samoći i tišini. Čitali smo i polagano pijuckali Deškovićevu Malvaziju. Iza nas je još samo jedna i to dosta zapuštena kuća postarijeg Austrijanca, koji u nju rijetko dolazi.
Tu blaženu tišini poremetili su razgovijetni glasovi, i to na hrvatskom. Otišao sam iza kuće i vidio da u njegovom dvorištu stoje muškarac i žena. Ona je držala bateriju kojom je osvjetljavala prozore i pitala, a on kratko odgovarao. Iz njegovih odgovora se dalo naslutiti da je nekada tu živio.
Pitao sam ih tko su i kad su mi rekli, pozvao ih na čašu vina. Ona je Meri, ugledna advokatica u Bujama, a on Robi, nekadašnji student ljubljanske elektrotehnike, već dvadeset godina profesionalni lovac na tartufe. Ona je Dalmatinka, Hvaranka, koja voli pričati, a on Istrijan koji voli šutjeti. No na kraju je on bio taj koji je te večeri ispričao najzanimljiviju priču.
Pas nezainteresiran za tartufe
Sezona lova na tartufe za njega traje tri mjeseca, ona zadnja tri u godini. Tada sa svoja dva psa, Lilom i Gugijem, kreće oko jedanaest navečer i vraća se kući s izlaskom sunca. Lovi noću jer je veća tišina i psi su koncentriraniji na ono što im je posao – nanjušiti tartufe. Šume u kojima ih traže isključivo bijele tartufe nalaze se na brdovitom sjeveru Bujštine.
Rijetko se dogodi, ali te se noći dogodilo da ništa nisu našli. To jest, Lila nije našla jer drugi pas, Gugi, star je i već dugo potpuno nezainteresiran za traženje tartufa. Robi ga vodi sa sobom iz neke milosti, drag mu je, ne može ga tek tako ostaviti. Ne samo da nisu ništa našli, nego je Robi pred zoru shvatio da je izgubio Gugija. Jednostavno je nestao.
Tražio ga je i tražio i na kraju odustao. S Lili se vratio kući. Legao je ali nije mogao zaspati. Brinuo je za Gugija. Ponovno se obukao i s Lili krenuo tamo gdje su ga izgubili. Sve je pretražio, no Gugija jednostavno nije bilo. Sunce je već bilo visoko kad su krenuli kući. Negdje na pola puta Lila je zastala i počela grepsti po nekom bijelom kamenu. Robi ju je pokušao potjerati, ali ona se nije dala. Na kraju je prišao da vidi zašto je tako uporna, sagnuo se i shvatio da iz zemlje viri veliki bijeli tartuf.
Jedan od najvećih tartufa ikad
Kad ga je otkopao i podigao, shvatio je da da ima blizu kile ili čak punu kilu i da u rukama drži jedan od najvećih, ako ne i najveći, tartuf ikada nađen u Istri. Vratili su se kući i našli Gugija kako mirno spava u dvorištu. Tako je zahvaljujući Gugijevoj nezainteresiranosti za tartufe i ljubavi prema skitnji, Lilinom dobrom njuhu i upornosti, Robi protiv svih svojih pravila, usred dana i pored ceste, našao kapitalca svog života.
Što se tiče naših noćnih gostiju, i ta je priča sutradan imala sretan kraj. Meri nam je na poklon donijela teglicu bijelih tartufa u putru. Objasnila nam je da Robi vjeruje da je tartuf u putru, zaleđen, daleko najbolji, ako ne i jedini pošteni način da se očuva. Ali kad se jednom izvadi iz frižidera, mora se pojesti i to u što kraćem roku. Da ne duljim; tartufi su bili rijetko dobri.
Jedući ih s nužnim poštovanjem, sjetili smo se kako nam je točno takve, u staklenici s putrom, ranih osamdesetih u Zagreb donio pokojni prijatelj, sportski novinar Nik Jurić, koji je nekad živo upravo tu, u Bujama.
Istarska industrija tartufa je prevara
Kad smo već kod tartufa, ne mogu da ne spomenem tekst koji je nedavno objavio Index pod opakim naslovom Istarska industrija tartufa je ogromna prevara. Evo članka da znate o čemu se radi. Robi, profesionalac u tartufarskom svijetu, bio je jedina osoba koju sam mogao pitati je li i koliko to što piše točno. Nazvao sam Meri, jer Robi po čitave dane kleše i nevjerojatnim umijećem slaže kamenje obnavljajući očevu kuću, i pitao kuda oni najradije odlaze na večeru. Bez zadrške je odgovorila: konoba Morgan.
I evo nas tako na početku. S Meri Franičević Gorjan i Robertom Gorjanom iz Buja krećemo u svega desetak minuta udaljenu konobu Morgan. Kad je 1954., nakon duge i komplicirane igre, Tito pokeraškom taktikom uspio zonu B pripojiti tadašnjoj FNRJ, čitavu je Bujštinu dao na upravljanje Robijevom djedu Antoniu, da bi stric Lino kasnije postao i prvi gradonačelnik Buja nakon rata. Tek toliko da znate tko su Gorjani, a i da ne propustim priliku da se malo pravim važan s kim Ana i ja idemo na večeru.
Konoba Morgan
Bracanija 1, 52474, Brtonigla
Ponedjeljkom zatvoreno.
tel: 052-774-520
web: konobarmorgan.eu
Smjestila se na vrhu brda, okružena najslavnijim istarskim vinogradima. Iz nje se vidi more i, kad je vedar dan, talijanska obala. Uostalom, pogledajte njihov promo video.
Malvazija mladog novigradskog vinara
Na terasi nas je dočekao uvijek besprijekorno odjeven i izuzetno ljubazan Željko kojega smo nekad sretali kao šefa sale kod Žigantea u Livadama. Naručili smo puno vode, bilo je vraški toplo, i neku laku Malvaziju.Njegova preporuka je bila Ghira, mladog novigradskog vinara Damira Mihelića koji je vinske škole izučio u Gorici, na Sveučilištu gdje sam redovni profesor. Kao što i dolikuje Univerzi v Novi Gorici, koji se ponosi svojom vinskom školom, malvazija je bila lagana, znalci bi rekli “lepršava“, i zaista drugačija od većine malvazija koje znam. Baš dobro vino.
Kako smo sjeli, pitao sam Robija je li čitao, i ako jest što misli o članku koji je objavio Index. “Čitao sam. Neki dan su o tome govorili i na Radio Puli. Nažalost, devedeset posto su u pravu”. Meri se složila. I ona je u braku s Robijem puno naučila o tartufima.
“Prije svega, pravi tartufi su skupi. Bijeli idu od pet do deset tisuća eura po kili, a ponekad i do dvadeset. Ovisno o veličini i godini. Crni, koji se dijele na ljetni i zimske, imaju miris nešto slabijeg intenziteta, i koštaju svega tri stotine eura po kili. Neke konobe i restorani ne mogu si to priuštiti pa kupuju treću klasu, ili onu još goru, koju ne prate nikakvi certifikati”, rekao je.
Vrlo intenzivan miris dobiven iz nafte
“U te tartufe ubrizgavaju umjetni miris, koji se uvozi iz Italije. To je vrlo intenzivan miris koji ne dolazi iz tartufa, nego se u laboratoriju dobije iz nafte. Nažalost, to je realnost za mnoge konobe. Zato Meri i ja dolazimo često ovdje u Morgan jer oni kupuju, znam po sebi, prvu klasu, pa ako to rade s tartufima, znači da je i sve drugo što nude pomno birano i servirano“, završio je Robi svoj odgovor na pitanje o stanju istarske nacije glede tartufa.
Pitao sam ga još samo kakva će biti ova godina. Zabrinuto je kimao glavom i rekao: “Ako u osmom mjesecu nema kiša, teško da će išta biti. Da se oforme, trebaju barem dva mjeseca. Bez vlage nema ništa”.
“To znači da će ih biti malo i da će biti nepristojno skupi?”
“Meni je draže da ih ima više i da su jeftiniji!”, odgovorio je Robi. “To je puno bolje i što se zarade i što se gušta traženja tiče. A to bi i moje pse – sada ih imam već četiri, labradore i zlatne terijere – učinilo sretnijima”.
Meni uvijek najdraža pjesma u prozi
Bilo je vrijeme da ga ostavim na miru, prestanem propitkivati, i da saslušamo Željka i njegovu ponudu. Dok nam je crtao moguće obrise naše večere, opisivao što sve imaju, kako se i od čega to priprema – a to je meni uvijek jedna od najdražih pjesama u prozi – na stol je došao, kao početno zagrijavanje za ono što slijedi, poslužavnik s tri džema: od luka, paprike i jabuke, i pašteta od divljači.
Za pravo predjelo izabrali smo Istarsku platu od lokalnih mesnih i sirnih delicija i dvije porcije, podijeljene na četiri, guščje jetre pripremljene u reduciranom muškatu i marmeladi od bresaka. Ne bi bilo fer da vam nadugo pričam kakva je bila guščja jetra. Samo ću reći: fantastična.
Uto nam se, kao stari znanac Meri i Robija, pridružio Joško, glava familije Morgan. Njegova supruga Darinka i on krenuli su s pekama i paštama prije dvadesetak godina, da bi danas kći Ana bila ta koja vodi kuhinju, a sin Marko, vrsni flautista s akademskim obrazovanjem, sve ostalo, uključujući i roštilj. Familija je familija.
Ružne kockaste kuće uništavaju pogled
Joško koji je nekada bio jedan od najboljih u Istri u gađanju glinenih golubova, danas je, kao što njegovim godinama i priliči, vrsni lovac, predsjednik lovačkog društva. Njegov otac, kad je kretao u lov, prvo bi ustrijelio nekog zeca – a njih je ovdje bilo posvuda – vratio se kući, ogulio ga i pripremio, probudio ukućane, s njima ga doručkovao, i tek tada bi pošao u pravi lov. Joško kaže da se on i danas pridržava te tradicije.
Po okolnim su brdima počele nicati ružne kockaste kuće za iznajmljivanje koje uništavaju ljepotu ovog vinogradima oplemenjenog pejzaža. Pričajući o njima, s lovačkih se priča polagano prešlo na divlju gradnju koja postaje sve veća istarska bolest. Meri o tome zna puno. U svojoj se advokatskoj kancelariji naslušala ne baš lijepih priča. Primjeri koje spominje su strašni. Ona toliko zna o ljudima ovoga kraja da bi mirno mogla pisati društvenu kroniku Bujštine.
Na stol su stigla glavna jela. Meri je naručila teleći obraz, Ana teleći file, a Robi i ja jednu pristojnu fiorentinu. Po Željkovoj preporuci uz meso smo pili Grabar, cabernet sauvignon od Coronice iz 2017.
Sve je bilo i više no dobro, sve na nivou onoga što smo očekivali, ali fiorentina je bila nešto posebno. Robi i ja smo dugo raspravljali je li to jedna od najboljih ili možda čak i najbolja koju smo jeli. A nas dvojica smo se napekli i pojeli dobru količinu fiorentina. Za njih čak imam i poseban stalak za pečenje koji sam donio iz Amerike.
Na kraju se pojavio i Marko, krivac za ovako dobro ispečenu Fiorentinu. Dok smo odgonetavali kako je peče i nagađali u čemu je njegova tajna, dame su naručile i dobile desert: tortu od kruške sa skutom i semifredo s preljevom od čokolade.
Pričajući o djeci, jer pristojna građanska večera u ovako dobroj konobi ne može drugačije ni završiti, i polagano ispijajući zadnje kapi Coronice, tu smo izuzetno ugodnu večer priveli kraju.
Naravoučenije ove priče glasi; kad vam donesu tanjur pašte ili komad mesa s tartufima, koji imaju zanosan i nadasve intenzivan miris, znajte da on ne potiče od tih tartufa.
A kad tartufi u vašem tanjuru imaju vrlo blagi miris, nemojte ih vraćati, dobili ste pravu stvar. Što Robi kaže: “Bilo bi dobro da se u restoranima pravi tartuf reže ispred gosta. To bi bilo pošteno i prema tartufu i prema gostu”.