Špišić recenzira 'Tko se boji Virginije Woolf?': Ovako glumački eruptivnu i divlju predstavu malotko u svijetu može izvesti

Stjecajem okolnosti tek sada sam (noć uoči Valentinova, kad se roje nade i demoni ljubavi) pogledao predstavu „Tko se boji Virginije Woolf?“, koja je zagrebačku premijeru imala u prosincu prošle godine. Ali, ne možete „zakasniti“ na ovu darovnicu. Kad god vas bude blagoslovila, neće biti uzalud. Tornado glumačkog teatra u koprodukciji Kazališta Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta prvo je imao ambijentalno krštenje prošlog ljeta na Brijunima, a potom je zasluženo preseljen u scenski format. I naizmjence hodočasti od Zagreba (igra se na sceni Zagrebačkog kazališta mladih) do Beograda i natrag. Bacajući zahvalnu publiku na koljena.

Remek-drama Edwarda Albeeja prešla je više od pola stoljeća svog razornog scenskog života, a tiče nas se kao da je jučer iskucana. Dapače, kad je u vrhunskim redateljskim rukama onda rađa i multiplicira još neistražene slojeve. Tajnovite poput najskrovitijih čovjekovih nesavršenosti. Snažnom, beskompromisnom a opet delikatnom, minucioznom i nježnom gestom je redateljica Lenka Udovički gradila viziju i realizaciju predstave. Glumački eruptivne, nagonske i divlje, a istovremeno tako asketske i uzorite.

Bijeg u tragikomediju demencije

Uz vrsnu pomoć dramaturginje Željke Udovičić Pleštine, Udovički lucidno pomiče tkivo u duga putovanja u noć na kakva bi nas odveo Eugene O’Neill, ili odlazi do Ionescovskog ruba apsurda s kojeg nema povratka. Pričajući priču o gubitku povjerenja u život, izjalovljenim ambicijama, bitkama za ljubav i ranama koje jedni drugima zadajemo u to ime, bezdušju kapitalističke bitke za uspjeh, iskonskim samoćama ili komunikativnim lažima…

Na sceni je sagrađen masivni stakleni zid (sjajna asocijativna scenografija Stefana Katunara) koji egzistira kao vremenski prolaz. Iza njega buja tropski vrt, prokletorajska oaza bivših čežnji i iluzija. Ispred zida je taj učmali malograđanski stan i stalno otvoreni noćni bar, koji se učas raskoli u bojno polje. Kad se George i Martha prvi put pojave i prođu kroz staklo, na njima nema ni traga nekoj egzaltiranosti supijanog tuluma na kojem su se upravo mrcvarili s ostalom licemjernom bratijom tog provincijalnog fakultetskog campusa.

Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš ispuštaju gotovo cvileće taktove staračkog stupora. Bijegom u tragikomediju demencije, u spasenje djetinjastog izbora zaborava. „Ne možemo se svega sjećati“, umorno ponavlja Martha mantru. Da im je tog trenutka pobjeći u bunkere dječjih brojalica, sve bi bilo lakše pod narkoticima nedužnosti. Ali, nema se vremena. Gluha noć je idealna za sablasti, avetinje svih vrsta. I naplatu dugova. Međupartnerskih, međugeneracijskih.

Udovički otvara prostor cijelom kvartetu luđaka

Udovički mudro predstavu koncipira i kao ludički teatarski performance (kostimi Bjanke Adžić Ursulov i koreografija Matije Ferlina tome daju upečatljivu autorsku dimenziju) što ga George i Martha svakodnevno upriličuju jedno drugome a onda i noćnim namjernicima. Zato kroz transvremensko staklo dolazi mladi par, Nick i Honey, žrtve i pobjednici na predatorskom trkalištu životnih i profesionalnih ambicija.

Martha i George njihova su destruirana budućnost. Replikanti Nick i Honey dat će sve od sebe da pljunu na tu budućnost, da je ismiju kao prikazu. U rukama loših redatelja uloge Nicka i Honey često su ostajale nekako minornije, više kao ispomoć paradama nosećem dvojcu. Lenka Udovički rasnim i mudrim vođenjem otvara prostor cijelom kvartetu melodramskih luđaka.

To beskrajno redateljsko povjerenje su Milan Marić i Romina Tonković beskrajno uzvratili, donoseći uzbudljiva ostvarenja, razmjenjujući gustu, izazovnu energiju s veteranima Radetom Šerbedžijom i Katarinom Bistrović Darvaš. Marić elegantno i brutalno putuje od dijaboličkih referenci i prepotentnog junoše koji ponižava starca ishlapjele karijere do prestrašenog dječaka punog ožiljaka. Romina Tonković je u prvim signalima plakatni beauty model, potom ustrašena žena probuđene seksualnosti te raspadnuta starica istraumatizirana nedoživljenim majčinstvom.

Totalni teatar u jednom tijelu i jednoj duši

Šerbedžijina igra je totalni teatar u jednom tijelu i jednoj duši. Tek jednom pusti da agresija provali iz Georgea kad razbije flašu (dugo će staklena „srča“ škrgutati pod nogama antijunaka ove maliganske noći) i grlićem kidiše na Marthu. Zatim se opet vraća u neku začudnu kožu čaplinovskog Einsteina, balansirajući po gestama slap-sticka, slomljen u bedrima, tragedski komičan i zlurad od užasa da je ljubav možda zauvijek izgubio u srcu. Fascinantno je doživjeti kako patrijarh glume ne krčmi svoju zaostavštinu u lažnim trijumfima, nego svoju golemu inspiraciju nesebično razdaje partnerima, izmjenjuje zajedničke sumnje i uvjerenja, nadahnjuje ih, podučava i uči od njih.

Sjedio sam u prvom redu i kunem se da nema puno glumaca na svijetu kojima sva ta stanja možete pročitati u oku. Katarina Bistrović Darvaš naprosto je usisala Marthu u pore svoje glumstvenosti, iskrenosti i žestoke gladi za istinom. Groteskna je u tlapnjama pin-up izdanja, osvetnički animalna dok se sveti za propuštene šanse, ukleta poput virtualne Medeje, progonjena krivnjom starozavjetnog grijeha neplodnosti.

I kad orgije prošlosti uminu, a budućnost ode poražena, Martha i George sklupčaju se kao životinjice na podu. Sami i životinjski potrebni jedno drugome. „Tko se boji…?“ šapuće George-dječak onu vječnu brojalicu. „Ja se bojim, George, ja se bojim…“, ječi Martha u njihovo ime. Niz onaj stakleni zid lije kiša, potop zore koja dolazi. Ima Šerbedžija pjesnik moćan stih u jednoj svojoj pjesmi: „Ugasite svjetla u kazalištu / nek gore samo ljudi”. Zaista, gorjeli smo na lomači njihove nesebične umjetnosti, zahvalni što ih imamo.