Više hrvatskih liječnika i sestara, koji su svaki dan s najtežim Covid bolesnicima, progovorilo je proteklih tjedana o tome kako ih teško pogađaju tolike patnje i smrti njihovih pacijenata. Iako se standardno podrazumijeva da je medicinsko osoblje adekvatno trenirano kako bi se moglo nositi s traumatičnim situacijama, jasno je da ljudi u bijelim i zelenim kutama nisu roboti nego bića kojima se nemoguće ograditi od emocija.
Onkolog ne može ostati hladan kad umre dijete koje je mjesecima pokušavao spasiti. Svojoj se obitelji s grčem u trbuhu vraća anesteziolog čiji pacijent nije izdržao. Od sestara smo čuli da osjećaju fizičku bol kad preminule pacijente moraju iznijeti iz bolničkih soba gdje su se do jučer s njima šalile da ih ohrabre. Zdravstveni radnici zato s vremenom počinju osjećati blaže, a poneki i teže psihičke smetnje.
Koronavirus je utoliko mnoge doveo do same granice izdržljivosti. U ponedjeljak je objavljeno da je samoubojstvo počinila liječnica s odjela za Covid zagrebačke Klinike za infektivne bolesti. Psihijatri stalno upozoravaju da zdravstvenim radnicima treba psihološka pomoć, pogotovo onima koji sada izgaraju do maksimuma. To nas je potaknulo na malo istraživanje literature o mračnim stranama liječničkog poziva o kojima mi ostali malo znamo i malo brinemo.
Liječnici su skloniji samoubojstvu
Najširi uvid u kolateral psiholoških problema s kojima se liječnici suočavaju u svom poslu, a koje je pandemija Covida jako zaoštrila, dao nam je pregledni rad znanstvenika Dinesha Bhgura, profesora emeritusa na Institutu za mentalno zdravlje londonskog King’s Collegea, i dvojice njegovih suradnika.
Predstavljen je u ožujku ove godine, a citira nalaze ukupno 30 javnozdravstvenih i psihijatrijskih studija objavljenih o ovoj temi u časopisima i na platformama diljem svijeta. U svim tim istraživanjima dolazi se do vrlo sličnih zaključaka, a najšokantiji je onaj koji kaže da su samoubojstva među liječnicima višekratno učestalija nego u svim drugim zanimanjima.
Razlog, dakako, nije to što bi doktori bili labilniji od ostatka društva, nego činjenica da rade pod maksimalnim opterećenjem i pritiskom donoseći dnevno odluke koje se tiču života i smrti. S vremenom, a pogotovo kad se na to nadovežu i privatni problemi kakve svi imamo, jedan broj liječnika naprosto pukne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poziv u pomoć smatraju ugrozom za posao
“Dokumentirano je kroz nekoliko decenija”, navodi se u ovom radu, “da su stope različitih psihijatrijskih poremećaja, a posebno suicida, bitno veće među liječnicima nego u općoj populaciji”. Doktori dižu ruku na sebe kad više ne mogu izdržati psihički i emocionalni stres koga konstantno proizvodi njihova profesija. Kad su, dakle, već fatalno iscrpljeni, a sustav do te mjere neosjetljiv da ranjive niti vidi, niti im pruža ikakvu pomoć.
Rizike povećavaju, objašnjava se dalje, prekomjerni sati provedeni u bolnici, život koji se pretvorio samo u rad bez odmora i opuštanja te suočenje s narušenim obiteljskim odnosima i osobnim krizama. Naglašava se, međutim, da liječnici uglavnom izbjegavaju potražiti pomoć čak i kad osvijeste da im je ona potrebna.
Svjesni su stigme koja prati mentalne poremećaje i percepcije da je poziv u pomoć znak slabosti te strahuju da bi razotkrivanje njihovih smetnji moglo ugroziti njihove licence. Zato se liječnici sa svojim mukama najčešće pokušavaju nositi sami, neki sebi propisuju lijekove, a manja margina završava na alkoholu i narkoticima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Zabrinjavajuća razina konzumacije alkohola’
Mnoge su studije pokazale da kod liječnika izloženih smrtima, traumama i pritisku nadređenih i pacijenata, a uz to opterećenih vlastitim standardima perfekcije, dolazi do različitih psihijatrijskih poremećaja, najčešće depresije i anksioznosti. Paralizirajući psihološki disbalans u najozbiljnijim slučajevima može završiti čak i suicidom.
U opsežnoj britanskoj studiji koja je trajala dvije godine, 32 posto ispitanih liječnika prijavilo je da ima probleme s mentalnim zdravljem, najčešće s depresijom. Među ispitanicima je otkrivena i “zabrinjavajuća razina konzumacije alkohola”. Profesor Dinesha Bhugra sa suradnicima proveo je lani istraživanje među liječnicima u kome mu je skoro 80 posto sudionika prijavilo simptome burnouta ili totalnog sagorijevanja, a 40 posto je izjavilo da pate od psiholoških i emocionalnih problema.
Simptomi burnouta su kronični umor, emocionalna ispražnjenost, depersonalizacija, povlačenje u izolaciju, osjećaj vlastite promašenosti, gubitak samopouzdanja i povremeno ispadi bijesa. Burnout nije opasan samo za liječnika koji se s njim suočio, nego i za sigurnost i dobrobit njegovih pacijenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rizik od samoubojstva pet do sedam puta veći kod liječnika
Istraživači Kuhn and Flanagan utvrdili su povezanost burnouta, depresije i poriva da se okonča vlastiti život. Literatura navodi da je rizik od samoubojstva pet do sedam puta veći među liječnicima nego u općoj populaciji, a najveća opasnost prijeti anesteziolozima, psihijatrima i liječnicima opće prakse.
Studija Američkog udruženja kirurga otkrila je 2008. godine da je 6,3 posto ispitanih liječnika imalo suicidalne misli “u posljednjih 12 mjeseci”. U sličnom australskom istraživanju, postotak je bio čak 10,4 posto.
Ugroženije od muškaraca su žene liječnici, te rastavljeni liječnici i oni koji nemaju djece. Depresija i burnout uzrok su 400 samoubojstava godišnje među američkim doktorima. Zdravstvene vlasti i regulatori u svim zemljama zato imaju veliku odgovornost za prevenciju, rano dijagnosticiranje i liječenje psiholoških poremećaja unutar same zdravstvene populacije. U Velikoj Britaniji od lani se predlaže da svaka bolnica otvori radno mjesto ”čuvara zdravlja osoblja” kako bi se pratilo stanje liječnika i sestara i spriječili loši ishodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne znamo ima li kod nas sličnih ideja, ali ako ih nije bilo dosad, vrijeme je da se o njima razmisli čim prođe ova epidemija.
Psihološku pomoć može se potražiti na nekoliko telefonskih brojeva:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida koji djeluje u sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb (tel: 01 2376 470)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrabri telefon (tel: 0800 0800 ili 116 111)
Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (tel: 01 34 575 18)
Psihološki centar TESA (tel: 01 4828 888)
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska udruga za prevenciju suicida – HUPS, Virovitica (tel: 033 721 178)
Suicid liječnice u Zagrebu tužan je podsjetnik koliko malo znamo o mračnoj strani tog poziva
Psihijatri stalno upozoravaju da zdravstvenim radnicima treba psihološka pomoć
Mnoge su studije pokazale da kod liječnika izloženih smrtima, traumama i pritisku nadređenih i pacijenata, a uz to opterećenih vlastitim standardima perfekcije, dolazi do različitih psihijatrijskih poremećaja, najčešće depresije i anksioznosti. Paralizirajući psihološki disbalans u najozbiljnijim slučajevima može završiti čak i suicidom.
Više hrvatskih liječnika i sestara, koji su svaki dan s najtežim Covid bolesnicima, progovorilo je proteklih tjedana o tome kako ih teško pogađaju tolike patnje i smrti njihovih pacijenata. Iako se standardno podrazumijeva da je medicinsko osoblje adekvatno trenirano kako bi se moglo nositi s traumatičnim situacijama, jasno je da ljudi u bijelim i zelenim kutama nisu roboti nego bića kojima se nemoguće ograditi od emocija.
Onkolog ne može ostati hladan kad umre dijete koje je mjesecima pokušavao spasiti. Svojoj se obitelji s grčem u trbuhu vraća anesteziolog čiji pacijent nije izdržao. Od sestara smo čuli da osjećaju fizičku bol kad preminule pacijente moraju iznijeti iz bolničkih soba gdje su se do jučer s njima šalile da ih ohrabre. Zdravstveni radnici zato s vremenom počinju osjećati blaže, a poneki i teže psihičke smetnje.
Koronavirus je utoliko mnoge doveo do same granice izdržljivosti. U ponedjeljak je objavljeno da je samoubojstvo počinila liječnica s odjela za Covid zagrebačke Klinike za infektivne bolesti. Psihijatri stalno upozoravaju da zdravstvenim radnicima treba psihološka pomoć, pogotovo onima koji sada izgaraju do maksimuma. To nas je potaknulo na malo istraživanje literature o mračnim stranama liječničkog poziva o kojima mi ostali malo znamo i malo brinemo.
Liječnici su skloniji samoubojstvu
Najširi uvid u kolateral psiholoških problema s kojima se liječnici suočavaju u svom poslu, a koje je pandemija Covida jako zaoštrila, dao nam je pregledni rad znanstvenika Dinesha Bhgura, profesora emeritusa na Institutu za mentalno zdravlje londonskog King’s Collegea, i dvojice njegovih suradnika.
Predstavljen je u ožujku ove godine, a citira nalaze ukupno 30 javnozdravstvenih i psihijatrijskih studija objavljenih o ovoj temi u časopisima i na platformama diljem svijeta. U svim tim istraživanjima dolazi se do vrlo sličnih zaključaka, a najšokantiji je onaj koji kaže da su samoubojstva među liječnicima višekratno učestalija nego u svim drugim zanimanjima.
Razlog, dakako, nije to što bi doktori bili labilniji od ostatka društva, nego činjenica da rade pod maksimalnim opterećenjem i pritiskom donoseći dnevno odluke koje se tiču života i smrti. S vremenom, a pogotovo kad se na to nadovežu i privatni problemi kakve svi imamo, jedan broj liječnika naprosto pukne.
Poziv u pomoć smatraju ugrozom za posao
“Dokumentirano je kroz nekoliko decenija”, navodi se u ovom radu, “da su stope različitih psihijatrijskih poremećaja, a posebno suicida, bitno veće među liječnicima nego u općoj populaciji”. Doktori dižu ruku na sebe kad više ne mogu izdržati psihički i emocionalni stres koga konstantno proizvodi njihova profesija. Kad su, dakle, već fatalno iscrpljeni, a sustav do te mjere neosjetljiv da ranjive niti vidi, niti im pruža ikakvu pomoć.
Rizike povećavaju, objašnjava se dalje, prekomjerni sati provedeni u bolnici, život koji se pretvorio samo u rad bez odmora i opuštanja te suočenje s narušenim obiteljskim odnosima i osobnim krizama. Naglašava se, međutim, da liječnici uglavnom izbjegavaju potražiti pomoć čak i kad osvijeste da im je ona potrebna.
Svjesni su stigme koja prati mentalne poremećaje i percepcije da je poziv u pomoć znak slabosti te strahuju da bi razotkrivanje njihovih smetnji moglo ugroziti njihove licence. Zato se liječnici sa svojim mukama najčešće pokušavaju nositi sami, neki sebi propisuju lijekove, a manja margina završava na alkoholu i narkoticima.
‘Zabrinjavajuća razina konzumacije alkohola’
Mnoge su studije pokazale da kod liječnika izloženih smrtima, traumama i pritisku nadređenih i pacijenata, a uz to opterećenih vlastitim standardima perfekcije, dolazi do različitih psihijatrijskih poremećaja, najčešće depresije i anksioznosti. Paralizirajući psihološki disbalans u najozbiljnijim slučajevima može završiti čak i suicidom.
U opsežnoj britanskoj studiji koja je trajala dvije godine, 32 posto ispitanih liječnika prijavilo je da ima probleme s mentalnim zdravljem, najčešće s depresijom. Među ispitanicima je otkrivena i “zabrinjavajuća razina konzumacije alkohola”. Profesor Dinesha Bhugra sa suradnicima proveo je lani istraživanje među liječnicima u kome mu je skoro 80 posto sudionika prijavilo simptome burnouta ili totalnog sagorijevanja, a 40 posto je izjavilo da pate od psiholoških i emocionalnih problema.
Simptomi burnouta su kronični umor, emocionalna ispražnjenost, depersonalizacija, povlačenje u izolaciju, osjećaj vlastite promašenosti, gubitak samopouzdanja i povremeno ispadi bijesa. Burnout nije opasan samo za liječnika koji se s njim suočio, nego i za sigurnost i dobrobit njegovih pacijenata.
Rizik od samoubojstva pet do sedam puta veći kod liječnika
Istraživači Kuhn and Flanagan utvrdili su povezanost burnouta, depresije i poriva da se okonča vlastiti život. Literatura navodi da je rizik od samoubojstva pet do sedam puta veći među liječnicima nego u općoj populaciji, a najveća opasnost prijeti anesteziolozima, psihijatrima i liječnicima opće prakse.
Studija Američkog udruženja kirurga otkrila je 2008. godine da je 6,3 posto ispitanih liječnika imalo suicidalne misli “u posljednjih 12 mjeseci”. U sličnom australskom istraživanju, postotak je bio čak 10,4 posto.
Ugroženije od muškaraca su žene liječnici, te rastavljeni liječnici i oni koji nemaju djece. Depresija i burnout uzrok su 400 samoubojstava godišnje među američkim doktorima. Zdravstvene vlasti i regulatori u svim zemljama zato imaju veliku odgovornost za prevenciju, rano dijagnosticiranje i liječenje psiholoških poremećaja unutar same zdravstvene populacije. U Velikoj Britaniji od lani se predlaže da svaka bolnica otvori radno mjesto ”čuvara zdravlja osoblja” kako bi se pratilo stanje liječnika i sestara i spriječili loši ishodi.
Ne znamo ima li kod nas sličnih ideja, ali ako ih nije bilo dosad, vrijeme je da se o njima razmisli čim prođe ova epidemija.
Psihološku pomoć može se potražiti na nekoliko telefonskih brojeva:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida koji djeluje u sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb (tel: 01 2376 470)
Hrabri telefon (tel: 0800 0800 ili 116 111)
Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (tel: 01 34 575 18)
Psihološki centar TESA (tel: 01 4828 888)
Hrvatska udruga za prevenciju suicida – HUPS, Virovitica (tel: 033 721 178)