Svake godine na božićni ručak pozivamo izbjeglice. Tako smo upoznali obitelj iz Irana, danas naše dobre prijatelje

Kada mlada obitelj s troje djece danas stigne u dom obitelji Raffai u Sesvetama, bit će to, možda, početak jednog novog prijateljstva. Ana i Otto Raffai i njihova djeca ponovno će na božićnom ručku ugostiti jednu izbjegličku obitelj, u sklopu projekta koji od 2016. godine provodi Isusovačka služba za izbjeglice (JRS).

“Kada su moj brat i njegova žena vidjeli da postoji mogućnost pozivanja izbjeglica na božićni ručak, poslali su upit JRS-u i tada, prije tri godine, u goste nam je došao jedan mladi gospodin iz Konga”, prisjeća se Rut Kovačević Alitović kako su se uključili u projekt kroz koji će, godinu dana kasnije, upoznati nove prijatelje.

Patka s mlincima za goste iz Irana

Riječ je o mladom paru iz Irana koji su upoznali na Božić prošle godine. Vrijeme je bilo kao i ovogodišnje, bez snijega i ne prehladno. Otto Raffai i snaha Zvijezdana bili su kod kuće, zaduženi za kuhanje božićnog ručka. Pekla se patka s mlincima, francuska salata s domaćom, veganskom majonezom i veganska štruca s povrćem i prženim tofuom. Za to vrijeme Rut je sjela u auto i otišla najprije po roditelje svoje šogorice, pa onda do prihvatilišta “Porin” u zagrebačkim Dugavama gdje su ih čekali njihovi gosti iz Irana. “Nikad dotad nisam bila u Porinu. Kada sam vidjela kako izgleda ta zgrada, pitala sam se kako ljudi uopće tamo žive”, prisjeća se Rut.

Na božićnom ručku bilo ih je dvanaestero, cijela obitelj Raffai, Ana i Otto s troje djece i njihovim partnerima, šogoričini roditelji i dvoje mladih ljudi iz Irana. Ručak je bio poslužen za stolom u nevelikom dnevnom boravku. “Uvijek smo sve prigode slavili ovdje. Bez obzira koliko nas je bilo, uvijek se nekako naguramo”, priča kroz smijeh Otto Raffai dok u šalice toči crni čaj uz objašnjenje da sorta čaja koju je upravo skuhao potječe iz sjeveroistočne Indije, a u čajniku treba odstajati četiri do pet minuta.

Njegova ljubav prema čaju bila je, čini se, još jedna životna sitnica koja će ove dvije obitelji povezati i nakon što prođu božićni blagdani. Otto se prisjeća da su gosti iz Irana bili jako zadovoljni što im je, umjesto uobičajene kave, ponudio čaj. “Oni piju čaj, a ne kavu, kao i ja. To je njima bilo carstvo jer kod nas uvijek svi nude kavu”, kaže dok nabraja vrste čaja koje drži u starinskoj komodi koju je sam oslikao.

A zašto se ne bismo vidjeli opet?

Božićni ručak prošao je, očekivano, u upoznavanju. Ali domaćine nisu toliko interesirala statusna pitanja izbjegličke obitelji, nego su željeli više znati o njihovoj kulturi, jeziku, običajima. Htjeli su da im njihovi gosti nešto ispričaju, otpjevaju, recitiraju, “da čujemo njihov jezik”. Oni su tada pjevali tradicionalne iranske pjesme, neke koje se pjevaju za svadbe. Imali su, vele, negdje i tu snimku njihove pjesme, ali u međuvremenu “svi su promijenili mobitele i ode snimka”.

Kad je došlo vrijeme da se rastanu, obitelj Raffai predložila je da njihovo druženje ne bude samo za tu jednu prigodu. I tako se malo-pomalo razvilo prijateljstvo koje još uvijek traje. Družili su se tako i za Uskrs ove godine, pa za Prvi maj, zvali su ih na rođendane… “Budući da su nam slične dobi, trudimo se pozvati ih za takve prigode”, kaže Rut kojoj je iznimno drago da su ostali u kontaktu.

“Koliko god je to nama zadovoljstvo, važno mi je da i oni imaju nekoga ako im što treba u Hrvatskoj. Sve dok se skroz ne snađu, da imaju neki broj koji mogu nazvati u slučaju da im nešto zatreba. Bar za početak”, ističe naša sugovornica, a njezin otac se nadovezuje: “Oni će, naravno, naći prijatelje u svom okruženju. Ali drago mi je da smo bili neka etapa u njihovom životu”.

I ove godine pozvali su ih na božićni ručak. No, zbog nekih drugih obaveza, ispostavilo se da ne mogu doći. Obitelj Raffai zato je odlučila na ovogodišnjem ručku ugostiti druge izbjegličke obitelji, jednu na Božić, a drugu dan kasnije. Mogao bi to biti početak jednog novog prijateljstva. “Svaka obitelj je nova prilika za upoznavanje, za nova prijateljstva. Zašto ne?”, zaključuje Rut.