Malo je lokalne problematike uspjelo uzburkati urbane duhove kao zatvaranje prometa u segmentu stare Vlaške od Palmotićeve do Draškovićeve. Puknuća cijevi, požari, stare instalacije i ostale prljave gaće manje su bitne, ne vide se. Bitno je koliko štikla za maturalnu večer paše uz haljinu. I to ona koja je toliko neudobna da se skida prije ponoći.
Toliko statusa po Facebooku, članaka i burnih rasprava, zaista mi je dalo poticaj da se malo raspitam, procesuiram to i pokušam racionalno analizirati. Prometno, taj je dio periferan. Broj automobila koji tamo skreće je minoran. Gužve su bile nesnosne one dane kada je preslagivan pješački prijelaz pa je sve bilo reducirano na jednu traku. Sada su gužve i dalje standardne, što je posljedica nepostojanja boljeg koridora od Ribnjaka. I tu baš nema nekakvog rješenja pa je svaka daljnja analiza nepotrebna.
Masivan beton na ionako sivoj ulici
Vrlo je jasno naglašeno da se radi o privremenom rješenju, provedenom u vjerojatno par tjedana. Prebojani su parkinzi, pješački prijelaz je stavljen na logično mjesto gdje je do sada većina ljudi prelazila, odnosno pretrčavala. Uklonjeni su stupići i postavljene kontrovezne tegle ukrašene grafitima.
Sviđa li se to meni, kao arhitektu? Ne. Smatram da su onakvi betonski, masivni elementi dodatno opteretili ionako sivu ulicu. Unatoč stablima u njima, neće se koristiti jer su vrlo grube obrade; ne pozivaju na sjedenje, ili će biti kipući ili ledeni, a priča o recikliranom betonu potpuno je deplasirana jer ipak nismo Hirošima.
Čudi me da, s obzirom na to da se radi o privremenom rješenju, nije korišteno više drva za motažne instalacije, da nije aplicirano više zelenila i tako dalje. Ostavlja mi dojam studentskog rada za kraj semestra nekih vježbi iz urbanizma na recimo trećoj godini, kada smo se svi divili pragmatičnim intervencijma na sjeveru Europe, ali to je preduboka analitika za ovu temu.
Koštalo je manje od pola slavnog WC-a
No, podržavam li cijeli zahvat i način na koji je proveden? Da, i priznajem mu veliki legitimitet. Prvo, cijela intervencija je zaista beskrajno jeftina. Izlivene betonske tegle, u njima sadnice drveća vjerojatno prefakturiranim sa Zrinjevcem, pješački prijelaz koji je davno trebalo prebaciti tamo, i par kila boje za grafite.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako se radi privremeno rješenje. Sve je koštalo maksimalno pola nego slavni WC na Krešimircu.
Jedini potencijalni problem vidim u tome što bi privremeno rješenje moglo postati stalno. To nam se svima događa u svakodnevici; po kući, u autu i mnogočemu drugom. Ukoliko se zaista pokaže kao privremno – apsolutno zaslužuje svaku podršku.
Kaos u Teslinoj godinama nakon zatvaranja
Kada je Teslina ulica postala pješačka zone, to je napravljeno samo postavljanjem table. Do dan danas tamo je kvrgavi trotoar, krute terase restorana i kafića caruju kao i u velikom dijelu centra – i to je to. Ako autom prođete onuda, nitko vas neće zaustaviti i tako već valjda desetak godina. I ovdje tek otvaramo stvarnu temu: što nas zaista smeta?
Članak se nastavlja ispod oglasa
S obzirom na to da cijeli članak pišem iz vlastite perspektive, da navedem svoje najveće prijezire. Uski, najuži centar u sinergiji najmodavaca i ugostitelja koji izgleda kao Ulcinj u vrhu sezone. Ili da uđemo u Hrvatsku, recimo Makarska.
Crvene LED diode osvjetljavaju goleme krute terase, ugostiteljska ponuda je jeziva, vjerojatno povezana uz ugovore s dobavljačima. U bilo kojem razvijenom europskom gradu takva ugostiteljska skalamerija je nezamisliva.
Noćna šetnja Bogovićevom je trauma
Da, u kontinentalnoj Europi terase ne postoje 365 dana u godini jer nisu staklenici. Noćna šetnja Bogovićevom je trauma, ako niste ozbiljan daltonist. Slično vrijedi za sve ulice oko Cvjetnog trga: sva estetska mjerila su terminalno izgubljena. Tkalčićeva također nije puno bolja, ali malo je podnošljivija, barem u donjem dijelu. Takav urbicid raznim sklepotinama došao je tihim i sitnim koracima pa je očito potpuno prihvatljiv.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Paralelno je, za usporedbu, zaživio dio takozvane male Martićeve, uz parkić na križanju s Bauerovom. Pitomi lokali, sjajna ponuda i time gotovo stalna stopostotna popunjenost stolova u finom ambijentu, neusporedivo veća nego u našoj južnocrnogorskoj rivijeri oko Cvjetnog.
Pa se nadajmo, maštajmo da će jednom centar izgledati baš onak finjak, kak bi se reklo. S njegovanim parterima promišljenih pješačkih zona, zelenilom praćenom finim ugostiteljstvom koje će preživjeti minuse i kiše bez suncobrana koji ostavljaju dojam da mogu primati signale vanzemaljaca iz vanjskog svemira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sviđa li se meni kao arhitektu rješenje Stare Vlaške? Ne. Treba li taj projekt podržati? Apsolutno da
Telegramov suradnik komentira novu zagrebačku pješačku zonu koja tjednima izaziva polemike
Uski, najuži centar Zagreba izgleda kao Ulcinj u vrhu sezone. U bilo kojim razvijenim europskim gradovima takva ugostiteljska skalamerija je nezamisliva. Noćna šetnja Bogovićevom je trauma, ako niste ozbiljan daltonist. Slično vrijedi za sve ulice oko Cvjetnog trga: sva estetska mjerila su terminalno izgubljena
Malo je lokalne problematike uspjelo uzburkati urbane duhove kao zatvaranje prometa u segmentu stare Vlaške od Palmotićeve do Draškovićeve. Puknuća cijevi, požari, stare instalacije i ostale prljave gaće manje su bitne, ne vide se. Bitno je koliko štikla za maturalnu večer paše uz haljinu. I to ona koja je toliko neudobna da se skida prije ponoći.
Toliko statusa po Facebooku, članaka i burnih rasprava, zaista mi je dalo poticaj da se malo raspitam, procesuiram to i pokušam racionalno analizirati. Prometno, taj je dio periferan. Broj automobila koji tamo skreće je minoran. Gužve su bile nesnosne one dane kada je preslagivan pješački prijelaz pa je sve bilo reducirano na jednu traku. Sada su gužve i dalje standardne, što je posljedica nepostojanja boljeg koridora od Ribnjaka. I tu baš nema nekakvog rješenja pa je svaka daljnja analiza nepotrebna.
Masivan beton na ionako sivoj ulici
Vrlo je jasno naglašeno da se radi o privremenom rješenju, provedenom u vjerojatno par tjedana. Prebojani su parkinzi, pješački prijelaz je stavljen na logično mjesto gdje je do sada većina ljudi prelazila, odnosno pretrčavala. Uklonjeni su stupići i postavljene kontrovezne tegle ukrašene grafitima.
Sviđa li se to meni, kao arhitektu? Ne. Smatram da su onakvi betonski, masivni elementi dodatno opteretili ionako sivu ulicu. Unatoč stablima u njima, neće se koristiti jer su vrlo grube obrade; ne pozivaju na sjedenje, ili će biti kipući ili ledeni, a priča o recikliranom betonu potpuno je deplasirana jer ipak nismo Hirošima.
Čudi me da, s obzirom na to da se radi o privremenom rješenju, nije korišteno više drva za motažne instalacije, da nije aplicirano više zelenila i tako dalje. Ostavlja mi dojam studentskog rada za kraj semestra nekih vježbi iz urbanizma na recimo trećoj godini, kada smo se svi divili pragmatičnim intervencijma na sjeveru Europe, ali to je preduboka analitika za ovu temu.
Koštalo je manje od pola slavnog WC-a
No, podržavam li cijeli zahvat i način na koji je proveden? Da, i priznajem mu veliki legitimitet. Prvo, cijela intervencija je zaista beskrajno jeftina. Izlivene betonske tegle, u njima sadnice drveća vjerojatno prefakturiranim sa Zrinjevcem, pješački prijelaz koji je davno trebalo prebaciti tamo, i par kila boje za grafite.
Tako se radi privremeno rješenje. Sve je koštalo maksimalno pola nego slavni WC na Krešimircu.
Jedini potencijalni problem vidim u tome što bi privremeno rješenje moglo postati stalno. To nam se svima događa u svakodnevici; po kući, u autu i mnogočemu drugom. Ukoliko se zaista pokaže kao privremno – apsolutno zaslužuje svaku podršku.
Kaos u Teslinoj godinama nakon zatvaranja
Kada je Teslina ulica postala pješačka zone, to je napravljeno samo postavljanjem table. Do dan danas tamo je kvrgavi trotoar, krute terase restorana i kafića caruju kao i u velikom dijelu centra – i to je to. Ako autom prođete onuda, nitko vas neće zaustaviti i tako već valjda desetak godina. I ovdje tek otvaramo stvarnu temu: što nas zaista smeta?
S obzirom na to da cijeli članak pišem iz vlastite perspektive, da navedem svoje najveće prijezire. Uski, najuži centar u sinergiji najmodavaca i ugostitelja koji izgleda kao Ulcinj u vrhu sezone. Ili da uđemo u Hrvatsku, recimo Makarska.
Crvene LED diode osvjetljavaju goleme krute terase, ugostiteljska ponuda je jeziva, vjerojatno povezana uz ugovore s dobavljačima. U bilo kojem razvijenom europskom gradu takva ugostiteljska skalamerija je nezamisliva.
Noćna šetnja Bogovićevom je trauma
Da, u kontinentalnoj Europi terase ne postoje 365 dana u godini jer nisu staklenici. Noćna šetnja Bogovićevom je trauma, ako niste ozbiljan daltonist. Slično vrijedi za sve ulice oko Cvjetnog trga: sva estetska mjerila su terminalno izgubljena. Tkalčićeva također nije puno bolja, ali malo je podnošljivija, barem u donjem dijelu. Takav urbicid raznim sklepotinama došao je tihim i sitnim koracima pa je očito potpuno prihvatljiv.
Paralelno je, za usporedbu, zaživio dio takozvane male Martićeve, uz parkić na križanju s Bauerovom. Pitomi lokali, sjajna ponuda i time gotovo stalna stopostotna popunjenost stolova u finom ambijentu, neusporedivo veća nego u našoj južnocrnogorskoj rivijeri oko Cvjetnog.
Pa se nadajmo, maštajmo da će jednom centar izgledati baš onak finjak, kak bi se reklo. S njegovanim parterima promišljenih pješačkih zona, zelenilom praćenom finim ugostiteljstvom koje će preživjeti minuse i kiše bez suncobrana koji ostavljaju dojam da mogu primati signale vanzemaljaca iz vanjskog svemira.