Trebalo mi je neko vrijeme da naučim kako preživjeti ljetovanje s klincima i ovo je 6 savjeta kako se pripremiti

Mislite da je priprema astronauta za polazak u svemir komplicirana i detaljna? E pa, bok uz bok s tim pripremama može stati svaka mama koja se priprema za odlazak na more s klincima. Ato se pogotovo odnosi na ona prva ljetovanja.

Naravno, ima mama koje su u tome ležerne, ali ja se s njima nisam susrela. Ali vjerujem da postoje, kao što vjerujem da postoji i čudovište iz Loch Nessa ili da je Elvis i dalje živ.

Sjećate li se one ležernosti kada biste se za pola sata spakirali i krenuli s partnerom ili prijateljima u nepoznato? Nije bilo važno odredište, koliko dugo i kako ćete putovati, važno je bilo samo da se putuje, putuje i putuje. E pa danas je situacija bitno drugačija. Barem kod mene, ali koliko vidim i kod većine mojih prijatelja-roditelja.

Putuje se, ali nažalost mnogo manje. A prije toga sve treba biti pomno isplanirano, pripremljeno i provjereno. Tijekom ove četiri godine ljetovanja sa sinovima mnogo sam toga naučila, možda i na najteži način, a ovo je mojih šest savjeta kako se pripremiti i kako preživjeti ljetovanja s klincima kako biste u tim trenucima stvarno i uživali.

1. Put je uvijek red jela, red pića, red povraćanja i onda sve ispočetka

Nekad sa suprugom ljeta provodila na egzotičnim destinacijama poput Egipta, Tunisa ili Grčke. Danas te zemlje gledam samo na fotografijama. Jadran je posljednjih nekoliko godina u našoj obitelji top destinacija. No, i tu smo oprezni. Odabir destinacije za ljetovanje poprilično je teška i delikatna stvar. Krenimo redom, prvo nam je važno da odredište nije udaljeno 12 sati vožnje, jer se moji klinci nakon 20-ak minuta u autu pretvaraju u čudovišta. Preciznije – još ne prođemo naplatne kućice kod Karlovca i već im se jave crvi u guzici i pitanje – “mama koliko još?”.

Nakon 15-ak minuta obojica postanu žedni, nakon 20-ak minuta neopisivo gladni, a onda im je i sila na wc. Nakon što napokon obavimo sve to i prijeđemo naplatne kućice počinju pravi problemi. Sven po običaju problijedi i postane mu mučno, a Janu je to neopisivo zabavno. Onda nakon nekog vremena krene povraćanje, pridržavanje vrećica, plač… Onda se i mlađem počinje dizati želudac a ni ja nisam daleko od toga. Suprug u takvim trenucima samo šutke vozi auto i vjerojatno misli – “što mi je ovo trebalo”. Naravno zaustavljamo se na prvom mogućem ugibalištu.

Nakon desetak minuta lagane šetnjice i divljenja okolišu, dečkima je bolje, muž i dalje šuti, a ja se tješim da smo već na pola puta. Ponovno svi sjedamo u autobil i krećemo ispočetka. Ali doslovno. Opet su žedni, pa pitaju koliko još do mora, pa su gladni, pa opet pitaju koliko još do mora, pa im se piša, pa im je opet zlo… No, nakon kojih sat i pol vremena obojica spavaju i to su oni najmirniji trenuci putovanja.

Prošle godine sve to bilo je začinjeno još jednom posebnom glazbenom notom. Cijelo vrijeme puta svirala je jedna te ista pjesma “Kad se male ruke slože” za kojom su dečki ludi. Niti jedna druga pjesma nije dolazila u obzir, a veliki dio puta, onaj kada ne bi povraćali ili ispitivali koliko još do mora, morali smo svi zajedno pjevati tu pjesmicu. Moram priznati da i danas, koliko sam je prije voljela, ona u meni ne budi lijepe emocije. Sad vam je jasno zašto mi je blizina odredišta jako važna.

2. Napokon sam naučila – malo odjeće, puno lijekova

Sjećam se svog prvog pakiranja za ljetovanje za sinom, imali smo toliko prtljage da je suprug to jedva pogurao u automobil, a imamo stvarno veliki auto. Da smo na autocesti maknuli registarske tablice većina bi nas zamijenila s Česima. Vjerujem da je suprug tijekom puta samo molio boga da ne sretne nekog poznatog, jer prizor nas zatrpanih sa stvarima nije bio nimalo ugledan.

Jednostavno kao nova mama strahovala sam da ću nešto važno zaboraviti i da bez toga neću moći preživjeti na moru. Tako sam ponijela svu odjeću, obuću svog sina, skoro sve igračke, sve moguće kašice… Skoro da sam cijeli stan preselila na more. Naravno skoro ništa od toga nije mi bilo potrebno. Nakon toga mnogo sam pametnija i od tada od odjeće i obuće nosim samo ono nužno.

No, na put nikada ne krećem bez male ljekarne, jer u ove četiri godine ljetovanja koja sam provela s klincima uvijek je netko od njih zakurio, raskrvario koljeno, dobio upalu oka… I tada sam prvi puta primjetila da ljekarne na moru imaju najluđe radno vrijeme. Barem na onim mjestima na kojima sam ja bila. Apoteka bi, recimo, radila tri sata ujutro i tri sata navečer, a red pred njom u tih nekoliko sati koliko je bila otvorena bio je kao u dućanima u vrijeme totalne rasprodaje.

3. Detektivski provjeravam svaki smještaj

Nekada mi nije bio problem prespavati u bilo kakvoj rupi samo da sam na moru i da se dobro zabavaljam. Danas na to ne bih pristala, što zbog sebe, što zbog klinaca. Zato odabir idealnog smještaja, bio on privatni ili hotelski, zahtjeva najdetaljnije ispitivanje tijekom kojeg bi me i špijunske službe mogle angažirati.

Nakon što suzim izbor na nekoliko apartmana, detaljno pročitam sve reviewe, pregledam sve moguće fotografije, proučim koliko je apartman udaljen od plaže, dućana, ima li terasu, je li natkrivena i mogu li se klinci sigurno igrati na njoj. Nije mi problem i telefonski sve provjeriti, pa i koliko minuta lagane šetnje treba do plaže.

Možda vam se to čini smješnim, ali jedne godine ljetovali smo u apartmanu koji je imao teresu na katu kuće, ali ljudi još nisu napravili ogradu i umjesto da na njoj provodimo većinu vremena ja sam većinu vremena bila u strahu da djeca nekako ne otvore balkonska vrata i ne izjure na neograđenu terasu. Otada provjeravam sve moguće.

4. Uvijek sam spremna na sve. Ali – sve

Još prije sedam godina vrištala sam od smijeha kada bi je prijateljica opisivala kako izgleda njezin odlazak na plažu sa sinom. Danas mi to nije ni najmanje smiješno i izuzetno mi je važno da je plaža što bliže apartmanu. Znači uz ručnike za ležanje, ručnike za brisanje, kreme za sunčanje, sokiće, keksiće, bonkase, voće, kapice, obavezna oprema su i pištolji na vodu, luftići, rukavići i kolutovi za plivanje, gumeni čamčić, rezervne kupaće gaće, vlažne maramice, omiljena igračka tog dana i puno, puno živaca. I naravno rezervne pelene i vlažne maramice… Ustvari, puno vlažnih maramica.

Prošle godine, naime, mlađi, tada godinu i pol stari Jan, otkrio je sve čari nudizma. I to ne bi bio problem da jednog dana nakon izlaska iz mora nije odlučio da je vrijeme za veliku nuždu. Čučnuo je na sredinu ručnika i pokakako se kao nikada u životu. Osim što se nesnosan smrad počeo širiti plažom, ručnik je bio sav u dreku, a stariji sin se potrudio da o tome obavijesti cijelu plažu koja možda i nije vidjela taj prizor.

Počeo je uspaničeno vikati – “Mama Jan kaka, mama Jan kaka”. E da, to su oni trenuci u životu, kada su sve oči svijeta uprte u vas a vi samo želite propasti u zemlju. S ukakanim sinom, zasranim ručnikom i smrdljivim stvarima na njemu najkulerskije – koliko je to uopće moguće – odšetala sam s plaže zahvalna što je apartman stvarno blizu. I zato će mi blizina apartmana i ove godine, pogotovo kada je Jan bez pelene, biti prioritet.

5. Pazim s kim ćemo na ljetovanje

Početkom godine jedna poznata mlada glumica u svojoj kolumni simpatično je opisala svoje prvo zimovanje sa sinčićem, koje se pretvorilo u sveopću katastrofu. Nije ponijela lijekove za snižavanje temperature a na put je krenula s prijateljima bez djece. Naravno, mališan je zakurio, ljekarne nije bilo u blizini a prijatelji bez djece nisu razumjeli zašto ona toliko paničari. U potpunosti sam je razumjela, jer danas na putovanja idemo ili sami ili s nekim tko također ima djecu.

NJima ne moram objašnjavati zašto na plaži moram biti u devet sati ujutro, zašto do plaže moram nositi cijeli arsenal stvari ili zašto više ne gledam stjenovite plaže i miran kutak nego se kao i većina roditelja guram na najnapučenijem mjestu koje ima najbolji prilaz moru.

Jedan vikend otišli smo na more s prijateljima bez djece. Volimo ih najviše na svijetu, i prijatelje i djecu. No, takav odmor ne bih više nikada ponovila. Dok su se oni tek budili, mi smo se već vraćali s plaže. Dok su oni kretali na plažu mi smo uspavljivali klince. Dok su oni željeli jesti u finim ribljim restoranima, mi smo zbog djece tražili konobe ili pizzerije. Jednostavno, u ovom životnom periodu zajednička putovanja nisu moguća.

6. Ne forsiram ništa i znam da ne postoji savršeno ljetovanje

Moj mlađi sin uživa u kupanju od svog prvog susreta s morem, stariji ne. I ma koliko me ta spoznaja u početku smetala te sam ga na sve moguće načine pokušavala potaknuti na kupanje, odustala sam i shvatila da on sam mora shvatiti koliko je to super.

Tako i prošle godine, od 14 dana koliko je proveo na moru, prva tri nije želio namočiti prst u vodu. Sljedeća četiri dana namočio se do koljena, a tek zadnja tri otkrio je, donekle, čari kupanja. Većinu vremena proveo je u parkiću na ljuljačkama. Ove godine stalno viče da jedva čeka more, jer je njegov prijatelj iz vrtića već bio.

I na kraju, usprkos svemu, jedva čekam da s dečkima krenem u još jednu ljetnu avanturu jer znam, ma koliko će biti i nekih teških trenutaka, u većini njih ćemo neizmjerno uživati.