Ovdje je bio jedan od najboljih neurologa, a onda ga je otjerala politika. Zato je razvalio u Americi i sada dobio svjetsko priznanje

Kad je objavljena vijest da je profesor doktor Dimitri Krainc primljen u američku Nacionalnu medicinsku akademiju, mnogi su se prisjetili da je taj izvanredni znanstvenik diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Po ocjenama stručnjaka izbor u Nacionalnu akademiju SAD-a najveće je priznanje za ostvarenja u znanosti i medicini koje jedan znanstvenik može dobiti nakon Nobelove nagrade.

“To je vjerojatno najveća čast koja mi je mogla biti ukazana”, napominje profesor Krainc te dodaje da je to zaista veliko priznanje, “ali nagrade ipak nisu pokretačka snaga zašto se ujutro budim i idem na posao. Glavna će biti ‘nagrada’ i zadovoljstvo ako mogu omogućiti uspješno liječenje pacijenata koji pate od neurodegenerativnih poremećaja.”

Obitelji je posebno zahvalan

Razgovarali smo s profesorom Kraincom između božićnih i novogodišnjih praznika kad je imao malo više slobodnog vremena. Njegovi su dani, naime, potpuno ispunjeni jer svakodnevno mora odraditi najmanje tri obveze. “Prosječni radni dan kombinacija je obavljanja administrativnih poslova koje imam kao predstojnik Klinike za neurologiju i ravnatelj Centra za neurogenetiku. Zatim vodim skrb o pacijentima te se bavim i temeljnim istraživanjima”.

Količina vremena potrošena na svaku od tih obveza, objašnjava, varira ovisno o trenutnoj situaciji. “Kad se bavim pacijentima, onda sam s njima cijeli dan”, ističe profesor Krainc. U mogućnosti je, objašnjava, raditi sve te stvari jer je zaposlio visokokvalitetne ljude na svim razinama. “I u svom istraživačkom laboratoriju, i na odjelu i na klinici. Imati visoko kvalitetan tim ključ je svake organizacije koja želi biti uspješna”.

Napominje kako je zahvalan mnogim ljudima koji su mu pomogli da dođe do takvog priznanja. “Ponajprije mojoj životnoj suputnici i supruzi koja me podržava otkako smo se upoznali u srednjoj školi. Naše dvije kćeri također su veliki izvor naše radosti i inspiracija.” Posebnu zahvalnost profesor Krainc osjeća spram svoje majke koja je umrla ove godine. “U mojim je mislima svaki dan. Uvijek je vjerovala u mene i bila je jako ponosna na svako moje postignuće. Ali me istodobno uvijek podsjećala da je najvažnije ostati skroman.”

Radio je 20 godina na Medicinskom fakultetu Harvarda

Profesor Dimitri Krainc je predstojnik Klinike za neurologiju i direktor Centra za neurogenetiku na Sveučilištu Northwestern, Feinberg School of Medicine u Chicagu. Prije toga proveo je više od 20 godina na Medicinskom fakultetu Harvarda gdje je specijalizirao neurologiju u Massachusetts General Hospital.

Do 2013. godine radio je kao profesor neurologije na Massachusetts General Hospital i Harvard Medical School u Bostonu, a nakon toga preselio je u Chicago gdje je preuzeo vođenje Klinike. Pod njegovim vodstvom ta je klinika postala jedna od najboljih neuroloških klinika u SAD.

Američka Nacionalna akademija jedna od najprestižnijih i najvažnijih medicinskih znanstvenih asocijacija u svijetu koja, zbog toga što je privatna i neprofitna institucija, potpuno je neovisna u svom djelovanju.

Bitno priznanje i za Hrvatsku

Priznanje profesoru Kraincu iznimno je važno i za Hrvatsku jer pokazuje, po tko zna po koji puta, kako se naša politika odnosi spram najkvalitetnijih i najtalentiranijih ljudi. Naime, profesor Krainc bio je oko šest mjeseci predstojnik Klinike za neurologiju Kliničkog bolničkog centra Rebro u Zagrebu.

Prije dvadesetak godina, 2003. godine, profesor doktor Boris Labar, ponudio mu je, iznimno cijeneći njegovo znanje i želju za promicanjem rada i kvalitete, da u Hrvatskoj na KBC Rebro organizira kliničku neurologiju po uzoru na Harvard. U to doba profesor Labar je kao dekan Medicinskog fakulteta postigao sporazum s Medicinskim fakultetom sveučilišta Harvard, jednim od najboljih medicinskih fakulteta na svijetu i Sveučilištem u Münchenu, da uz njihovu pomoć unaprijedi nastavu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Na Harvardu su odmah prihvatili ideju da profesor Krainc privremeno djeluje i u Zagrebu. U njih je, naime, uobičajeno da njihovi najbolji stručnjaci, uz temeljno radno mjesto na Harvardu, rade po institucijama u svijetu. S obzirom na to da i u Hrvatskoj profesori predaju na Medicinskom fakultetu te liječe u bolnicama, smatralo se da neće biti problema.

Nije mu bilo dopušteno raditi u Zagrebu i na Harvardu

No, nakon što je na vlast došao HDZ, smijenjen je tadašnji ravnatelj KBC-a Rebro Josip Paladino, neurokirurg europskog ugleda. Ubrzo je novi ravnatelj pozvao profesora Krainca i objasnio da ne može raditi na dva mjesta te da se mora odlučiti hoće li ostati u Zagrebu ili Harvardu. Potom su ga još pozvali i na fakultet gdje mu je rečeno da ne može predavati jer, budući da ne radi u bolnici, nema kliničku bazu.

Profesor Krainc inzistirao je da se ne spominje ime ravnatelja bolnice kako mu ne bi dao na prepoznatljivosti. “Neka se spominju samo oni koji to zaslužuju”, objasnio je. Iako veliki broj profesora s Harvarda surađuje i radi u klinikama diljem svijeta pa i u Europi, između ostalih, u Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj, pokazalo se da je to u Hrvatskoj nemoguće.

Htio je nastaviti baviti se znanstvenim istraživanjima

Budući da je namjeravao nastaviti baviti se znanstvenim istraživanjima u laboratoriju na Harvardu, profesor Krainc zapravo nije imao izbora. “U Hrvatskoj i u mnogim drugim državama teško je raditi oboje. Klinički aktivni liječnici nemaju puno vremena za istraživanja, a ako ih rade, to su uglavnom klinička istraživanja, a ne temeljna znanost”, objasnio je profesor Krainc.

Iako se želio na najbolji način odužiti svom fakultetu i gradu u kojem je studirao, za sve što je tijekom školovanja uloženo u njega, svjetskom znanstvenom autoritetu profesoru Kraincu to nije dopušteno bez obzira na prednosti takvog rada. Primjerice, omogućio je nekolicini kolega s Medicinskog fakulteta i Kliničkog bolničkog centra Rebro u Zagrebu usavršavanje u njegovoj grupi na Harvardu. A to je, među ostalim, omogućilo osnivanje tadašnjeg Centra za funkcionalnu genomiku na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Niz radova u vrhunskim svjetskim časopisima

Profesor Labar zapisao je na portalu Autograf Drage Pilsela da je dolazak profesora Krainca “takav kadrovski model koji je ugrožavao status lokalnih kadrovskih uzdanica i šefova drugih klinika koji su u njemu prepoznali opasnost za svoj status. Administracija bolnica, ponajprije ravnatelji, produžena su ruka političke opcije na vlasti. U upravnim vijećima koja biraju ravnatelje, većina je članova stranke na vlasti. Stoga nije čudno da su ravnatelji, u pravilu članovi stranke na vlasti. Tako izabrani ravnatelji odlučuju o kadrovima po načelu izbor podobnih, ali ne i nužno najsposobnijih.”

Profesor Krainc je deset godina nakon povratka iz Zagreba na Harvard, preselio u Chicago gdje vodi neurologiju i profesor je na Northwestern University Feinberg School of Medicine. Objavio je cijeli niz znanstvenih radova u vrhunskim svjetskim časopisima, a njegov rad i otkrića posebno su značajna na području neurodegenerativnih bolesti, ponajprije Huntingtonove i Parkinsonove bolesti.

Sveobuhvatni cilj Kraincova znanstvenog rada je definirati ključne molekularne procese i promjene nastanka neurodegeneracije. Posebnu pozornost usmjerio je na utvrđivanje funkcije gena koji dovode do neurodegenerativnih bolesti. Upravo su te promjene u funkciji takvih gena osnova za razvitak ciljane terapije kojima se nastoji mijenjati tijek neurodegenerativnih bolesti.

Posebno se bavio Parkinsonovom bolesti

U svojim istraživanjima profesor Krainc posebno se bavio Parkinsonovom bolesti koja je progresivna neurodegenerativna bolest mozga. Ona uzrokuje nenamjerne ili nekontrolirane pokrete, kao što su drhtanje odnosno tremor, ukočenost i poteškoće s ravnotežom i koordinacijom. Simptomi obično počinju postupno i pogoršavaju se tijekom vremena. Istraživanja profesora Krainca pokazala su da su uzroci Parkinsonove bolesti kombinacija genetskih i okolišnih čimbenika.

“Genetika je”, tvrdi profesor Krainc, “najvažnija pri proučavanju mehanizama Parkinsonove bolesti. Veliki broj uzročnih i rizičnih gena koji su identificirani posljednjih godina ukazuju na disfunkciju mitohondrijskih i lizosomskih putova u patogenezi bolesti.” Upravo te spoznaje temelje se na znanstvenim istraživanjima profesora Krainca.

Dobitnik niza nagrada za istraživanje Parkinsona

Za uspjehe pri istraživanju Parkinsonove bolesti profesor Krainc je dobio brojne nagrade koje se dodjeljuju vrhunskim znanstvenicima za važna otkrića u području neuroloških znanosti. U fokusu istraživanja profesora Krainca bila je i Gaucherova bolest. To je nasljedni poremećaj metabolizma pri čemu dolazi do taloženja metabolita glikolipida u stanične lizosome, a zahvaća razne organe, uključujući i mozak. Tada dolazi do progresivne demencije i, ponekad, Parkinsonove bolesti.

Profesor Krainc utvrdio je na koji način mutacije u genu GBA1, koje su uzrok Gaucherove bolesti, istodobno dovedu do Parkinsonove bolesti i demencije Lewyjevih tjelešaca (DLB), vrlo česte degenerativne demencije. Istraživao je i patogenezu Huntingtonove bolesti, nasljednog progresivnog neurodegenerativnog poremećaja koji karakteriziraju atake nehotičnih pokreta, psihijatrijskih problema i demencije. Obolijevaju osobe između 35 do 50 godine života.

Zanimljive poveznice između raka i neurodegeneracije

Profesor Krainc ističe da oni koji proučavaju patogenezu bolesti obično se usredotoče na pojedinačne poremećaje. “No, posljednjih godina postalo je očito da postoje neke zajedničke promjene neurodegenerativnih stanja kod Huntingtonove, Parkinsonove i Alzheimerove bolesti.” To je nakupljanje proteina sklonih agregaciji i vidljivo je u svim neurodegenerativnim bolestima”.

Pri tome su neuroupalni putovi također važan čimbenik kod nekoliko bolesti. “Nadalje, crijevni mikrobiom nedavno je privukao mnogo pažnje, kao i sustavna imunost te rak. Važno je napomenuti da se rak ne proučava mnogo u ovom kontekstu, ali postoje neke vrlo zanimljive poveznice između raka i neurodegeneracije koje tek treba istražiti”, ističe profesor Krainc. Pored nasljednih, na razvoj tih bolesti utječu okolinski/epigenetski čimbenici, kao što su trauma glave, toksini, infekcije.

Osnovao je dvije biotehnološke tvrtke

Profesor Krainc glavni je osnivač dviju biotehnoloških tvrtki usmjerenih na terapeutski razvoj za neurodegenerativne bolesti, a također je i partner u OrbiMedu u New Yorku. U Ljubljani je, priča, upisao Medicinski fakultet, no njegova majka, koja je rođena i odrasla u Zagrebu, uvjerila ga je da je Medicinski fakultet u Zagrebu bolji. “I doista, Medicinski fakultet u Zagrebu imao je najdužu tradiciju izvrsnosti u medicinskoj znanosti među fakultetima u bivšoj Jugoslaviji”, objašnjava profesor Krainc te dodaje kako je zaista uživao na studiju u Zagrebu.

“Neki od profesora bili su jednostavno izvanredni, posebno stariji profesori koji su predavali temeljne znanosti. Iznimno sam cijenio njihovu učenost i ljubaznost.” Bili su to, kaže, intelektualci stare škole koje je teško naći u današnje vrijeme. Jedini potencijalni nedostatak na studiju bio je manjak praktične kliničke nastave. ” To je jedno od područja u kojem bi se medicinsko obrazovanje u Hrvatskoj moglo unaprijediti”, napominje profesor Krainc.

Velik doprinos razvoju terapija za degenerativne bolesti

Istraživanja profesora Krainca dala su i značajan doprinos razvoju terapija za oboljele od degenerativnih bolesti. “Posljednjih nekoliko godina radili smo na razvoju modulatora koji poboljšavaju aktivnost lizosoma. Na temelju ovih otkrića razvili smo ciljane terapijske pristupe za bolesnike s višestrukim genetskim i sporadičnim oblicima Parkinsonove bolesti.”

U stručnim časopisima može se pročitati kako su studije stanične biologije profesora Krainca interdisciplinarne prirode, da se oslanjaju na genetike te objedinjuju polja neuroznanosti i neurodegeneracije. Profesor Krainc najčešće objavljuje svoje radove iz područja stanične biologije, neuroznanosti, genetike, neurodegeneracije, u najprestižnijim znanstvenim časopisima, poput Science, Nature i Cell.

Kliničko obrazovanje profesor Krainc stekao je u Massachusetts General Hospital na Harvardu, pa je uz znanstveno istraživački rad, i dalje posvećen radu s bolesnicima. “Klinički sam aktivan kao neurolog. U ambulanti primam pacijente s poremećajima kretanja, kao što je Parkinsonova bolest i raznim drugim genetskim poremećajima. U bolničkom okruženju liječim pacijente koji boluju od raznih neuroloških poremećaja.”

Zašto mnogi liječnici sanjaju raditi u SAD

Na pitanje zašto je san mnogih liječnika u svijetu doći raditi u SAD, iako se zna da tamo doktori iznimno puno rade te u bolnici provode cijele dane. “Prije svega, naporan rad nije problem, ako volite svoj posao. Osim toga sustav u SAD vrlo je dobro organiziran tako da u kraćem vremenu napravimo puno više. Kad sam bio predstojnik Klinike za neurologiju na KBC Rebro i profesor na Medicinskom fakultetu, također sam puno radio. Međutim u nas je sustav dosta neefikasan pa, premda sam puno radio, učinak nije bio odgovarajući.”

Jednako je važno, napominje profesor Krainc, da se sustav u SAD-u temelji na zaslugama. “Svatko tko je kvalificiran i predan, može uspjeti. Uopće nije važno kako se zoveš i odakle dolaziš”, objašnjava. Zbog toga se, kaže, strani liječnici natječu za najbolja radna mjesta jer, kako je više puta istaknuo, to je sustav temeljen na zaslugama.

Danas su studenti medicine, priča profesor Krainc, više od njegove generacije zabrinuti za kvalitetu života i ravnotežu između poslovnog i privatnog života. “Također su vrlo aktivni u društvenim pitanjima kao što su socijalna pravda, jednakost, rasna pravda… S obzirom na to da imaju pristup svim mogućim informacijama na internetu, manje je, međutim, vjerojatno da će postavljati ozbiljna pitanja ili sudjelovati u dubljim razgovorima”, kaže.

Velika uloga profesora Lackovića

Značajnu ulogu u karijeri profesora Krainca odigrao je profesor Zdravko Lacković. “On me uveo u znanost, bio je moj mentor i bez njegove inspiracije i poticaja ne bih bio danas ovdje.” Profesor Lacković bio je na usavršavanju u SAD-u gdje se bavio istraživačkim radom pa je predložio studentu Kraincu da i on jedno ljeto provede u SAD. “Otišao sam tamo nakon završene druge godine na fakultetu i iskustvo tog boravka, iako je bilo kratko, odigralo je presudnu ulogu. Odlučio sam stoga vratiti se u SAD odmah nakon završenog studija.”

Profesor Krainc nije propustio spomenuti ni profesora Borisa Labara. “Uvijek sam mu se divio. I kao osobi i kao profesoru dok sam se usavršavao na KBC Rebro. Naprosto, bio mi je uzor. Posjedovao je izvrsne kliničke vještine, vrhunsku sposobnost podučavanja te veliko osobno poštenje. Kao hematolog, profesor Labar uveo je transplantaciju koštane srži i zaslužan je za unapređenje hrvatske medicine”.