TV recenzija Mire Para: Osim showa BezVeze Danijele Trbović evo još nekoliko stvari koje su skroz bezveze
Miro Par ne može vjerovati da kupujemo strano, a Knjaz mora ići van
Kada bih nekim neobičnim spletom okolnosti ili, recimo, naglim gubitkom zdravog razuma, pristao sedam dana biti bez mobitela, novina, televizije i interneta, bez ikakve veze s vanjskim svijetom i izoliran od obitelji i prijatelja u nekoj vili u Samoboru skupa s još nekoliko polupoznatih ljudi s viškom vremena – kao što to bivaju gosti u novoj HRT-ovoj emisiji BezVeze s Danijelom Trbović u ulozi voditeljice – vjerojatno ne bih ostvario baš najbolji rezultat u naknadnoj igri u kojoj treba razlikovati prave vijesti od onih izmišljenih.
Kada bi mi, naime, pročitali vijest da je HRT otkupio licenciju britanske emisije The Bubble, a da istodobno najbolji hrvatski televizijski autor Robert Knjaz, trbuhom za kruhom i scenarijem za televiziju mora ići izvan naših granica, ne bih im vjerovao!
Kada bi mi, naime, pročitali vijest da je HRT otkupio licenciju britanske emisije The Bubble, a da istodobno najbolji hrvatski televizijski autor Robert Knjaz, trbuhom za kruhom i scenarijem za televiziju mora ići izvan naših granica, ne bih im vjerovao! Rekao bih, sto posto uvjeren u to, da je to neviđena i bezobrazna laž jer nitko nije toliko lud. “Pa ni oni na Prisavlju!”, poentirao bih snažno. Nažalost, pogriješio bih i izgubio u ovoj ne samo bezveznoj nego i besmislenoj igri…
Promašeni smisao
Elem, točno bih pogodio za vijesti koje su bile u ovih prvih par nastavaka, a koje bi pogodilo svako dijete, pa tako nije postignut ni najavljeni smisao emisije; da se, eto, pokaže kako je naša mašta nekada normalnija od zbilje. Tako bih ispravno detektirao da je vijest kako je Luka Modrić postigao neki gol, bezbeli, čista laž, jer on to nije skoro pa nikada učinio, a ne bih pogriješio ni po pitanju je li istinita vijest kako je Zorica iz Big Brothera na nekom izboru za miss, pa makar i lokalnom, odnijela prvu nagradu za simpatičnost.
Elem, točno bih pogodio za vijesti koje su bile u ovih prvih par nastavaka, a koje bi pogodilo svako dijete, pa tako nije postignut ni najavljeni smisao emisije; da se, eto, pokaže kako je naša mašta nekada normalnija od zbilje.
Međutim, pogriješio bih kod te informacije da je producent i autor Robert Knjaz, koji je nakon predugog čekanja između prihvaćenih projekata u domovini, bio prisiljen sve svoje projekte spakirati u jedan pinklec i, poput nekog trgovačkog putnika, nuditi ih naokolo.
Točno bih, uzgred kazano, u toj emisiji odgovorio na pitanje je li Knjaz u tome i uspio te potpisao ugovor s Discovery Channelom na temelju kojega će to sada oni činiti umjesto njega, ali što je sa svim ostalim domaćim autorima koji zbog silnih BezVeznih emisija za koje nacionalna televizija otkupljuje licencije, možda nikada neće dobiti priliku da se dokažu?
Autorska ideja
Evo, na primjer ja, Miro Par, već godinama radim na emisiji u kojoj bih s nekim popularnim TV voditeljima, vodio razgovore na isti način na koji to oni čine sa svojim gostima. Pa bih tako s Acom Stankovićem, recimo, vodio intervju otprilike jednako iritantno kao što to on čini u Nu2 te bih mu postavljao pitanja koja, zapravo, pokazuju moje duboko nerazumijevanje onoga o čemu razgovaramo, računao bih njegovu ratu kredita te načine otplate i, naravno, prekidao ga kada vidim da njegov odgovor – što je u toj emisiji čest slučaj – sahranjuje voditeljevo pitanje.
Tarika bih prošamarao pitanjima iz opće kulture kao što to on čini natjecateljima u Potjeri, a Boruta iz Shopping kraljice poslao bih da s dvije tisuće kuna izabere robu koju bih mu kasnije komentirao i ocjenjivao. Ni onoj sestri Nanut, uvjeravam vas, ne bi bilo lako kada bih je stavio na poligraf i ispitivao o privatnom životu, ali ni to – zahvaljujući ovoj politici na Prisavlju – ne bi mi pomoglo da dobijem nekoliko minuta u eteru.
Evo, na primjer ja, Miro Par, već godinama radim na emisiji u kojoj bih s nekim popularnim TV voditeljima, vodio razgovore na isti način na koji to oni čine sa svojim gostima. Pa bih tako s Acom Stankovićem, recimo, vodio intervju otprilike jednako iritantno kao što to on čini u Nu2.
Isto, bezbeli, vrijedi i za druge autore te njihove ideje za emisiju koje su, dopuštam tu mogućnost, možda i bolje od ove moje, ali to, nažalost, nikada nećemo doznati.
HRT, da spomenem i to pred kraj teksta, ima i zakonsku obvezu da određeni postotak emisija koje tijekom godine otkupi bude domaće produkcije, ali da je istinita vijest kako to na razne načine često uspijevaju izbjeći – u hrvatskoj verziji The Bubblea, pogodio bih svakako iz prve!