U čemu je problem s tezom kako školska godina može završiti nastavom na daljinu jer je ona 'jako dobra'
Baš nitko ne bi uzeo za zlo da se jednostavno prizna da je ovakav hibrid krajnja nužnost, a ne nešto što je baš sjajno
Većina učenika i učitelja dočekat će kraj aktualne nastavne godine pred kompjuterskim ekranima u školi na daljinu. Klinci se neće uspjeti vidjeti sa svojim učiteljima i pozdraviti se s razrednim kolegama prije ljetnog raspusta, a neobičan kraj godine bit će samo vrhunac prosvjetne annus horribilis, strašne godine. Započela je dugotrajnim i iscrpljujućim štrajkom prosvjetara, uslijed kojeg su učenici u prvom polugodištu izgubili pozamašan broj dana nastave.
S nezavidnim saldom izgubljenih dana, krenulo je drugo polugodište koje će, u konačnici, također u praksi biti izgubljeno zbog korona pandemije. Da se većina učenika i učitelja do kraja školske godine neće vratiti u razredne klupe, u utorak je dao naslutiti Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a to je danas i potvrdila resorna ministrica Divjak. Njihova pojašnjenja o nepotrebnom povratku u učionice pritom imaju jednu zajedničku točku.
Samoproglašena uspješnost
Liječnik i novootkriveni stručnjak za obrazovanje Capak vrijednosno je procijenio da učenici putem nastave na daljinu mogu završiti ovu godinu jer je naša udaljena nastava “jako dobra”, a ministrica Divjak to je danas zapečatila, dodajući kako je u takvoj nastavi „Hrvatska uspješna“. Samoproglašena uspješnost škole na daljinu, umjesto prizemnog argumenta o njenoj krajnjoj nužnosti, postala je preko noći krunsko objašnjenje zašto tako možemo i završiti godinu.
O “sjajnoj nastavi na daljinu” ispisali smo brojne retke od 16. ožujka kada je ona lansirana. S pogledom unazad, činjenica je da manjkavi oblik učenja i poučavanja te kontakta učitelja i nastavnika, tek postoji i sadrži cijeli niz mana. Dovoljno je poslušati roditelje koji, svakodnevnim uvidom u radne bilješke i način rada svoje djece, artikuliraju kako se radi o krnjoj, dopisnoj školi prepunoj radnih naloga. Uz roditelje, valja čuti i učitelje, koji se snalaze kako znaju i pritom artikuliraju nadu i želju da će ove školske godine još uspjeti vidjeti klince u razredima jer im ništa ne može zamijeniti klasičnu nastavu.
Raskorak sa stvarnošću
Deplasirano je, znaju to učitelji, govoriti o redovnim obrazovnim postignućima učenika u ovakvoj nastavi pa zajedno s psiholozima upozoravaju da jedini cilj ovakve škole bezuvjetno treba biti samo i isključivo dobrobit učenika jer ovo nije normalna situacija. Umjesto toga, dobili smo neviđen pritisak na učenike, učitelje i roditelje koji se utrkuju sa svim smjernicama i zadacima koje servira i programira Ministarstvo obrazovanja. Nevjerojatno, ali dobili smo i nadrealne nadoknade štrajka koje učenici, nitko ih ne pita, odrađuju subotama u nastavi na daljinu.
Pritom očekivati učenička postignuća kao da se radi o 6 do 8 sati nastave u razredu, a ne pred računalom, u potpunom je raskoraku sa stvarnošću. Usprkos tome, posljednjih dana i Stožer i obrazovne vlasti propagiraju i nameću diskurs kako je takva nastava, sa svime što se očekuje od učenika, učitelja i roditelja, “jako dobra”. U presedanskom trenutku u kojem se nalazimo, baš nitko ne bi uzeo za zlo da se jednostavno prizna da je ovakav hibrid učenja i poučavanja krajnja nužnost, a ne nešto što je baš sjajno. Jednostavno, samo postoji, tu je i malo kome odgovara.
Pritom, treba biti fer i dvije stvari priznati. Prvo, nastava na daljinu dala je učenicima kakvu-takvu strukturu dana, u kojoj znaju da neko vrijeme moraju provesti u komunikaciji s nastavnikom i u kojoj imaju neki privid škole. Drugo, obrazovne su vlasti, u postavljanju nužne alternative klasičnoj školi reagirale zaista promptno.
Dobitnici i gubitnici imperativa sjajne nastave na daljinu
No, ovu školsku godinu, kada joj konačno dođe kraj, valjat će što prije zaboraviti i pomiriti se s time da je ona uvelike izgubljena. Iz Ministarstva, stožera i Vlade govorit će, dakako, da ju je Hrvatska usprkos svemu uspješno privela kraju i to sa svim nadoknađenim danima iz štrajka, no ostaje pitanje tko će pritom brojati kolateralne žrtve. Izgledno je da će to biti psiholozi; najavljuju da nam slijedi raskošna paleta poremećaja među djecom i mladima koji svojim psihološkim kapacitetima istovremeno balansiraju između novog izoliranog načina života, strahova od potresa i nerealnih obaveza u nastavi na daljinu.
Diskurs “jako dobre” i “uspješne” hibridne nastave na daljinu, koji se nameće kao imperativ i kojeg propagiraju i epidemiolozi i ministri, kao značku iz nastavnicima omraženog Loomena sa sobom će iz mandata ponijeti tek ministrica Divjak. Zato takav diskurs postoji i zato tako govore i epidemiolozi koji su, prije svega, članovi stožera Vlade HDZ-a i HNS-a.