Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

U ovom laboratoriju istražuju koronu i razvijaju eksperimentalna cjepiva. Čuveni profesor Jonjić otkriva nam detalje

Telegram je posjetio Centar za proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje profesor Jonjić i njegov tim ostvaraju ogromna znanstvena otkrića

U ovom laboratoriju istražuju koronu i razvijaju eksperimentalna cjepiva. Čuveni profesor Jonjić otkriva nam detalje

Telegram je posjetio Centar za proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje profesor Jonjić i njegov tim ostvaraju ogromna znanstvena otkrića

FOTO: Vjekoslav Skledar

Nakon završenog Medicinskog fakulteta Jonjić se zaposlio u Domu zdravlja u Kupresu. Po danu je bio liječnik, a poslijepodne i navečer radio je pokuse iz imunologije na ovcama. "Pomagali su mi lokalni dečki i čobani, oni su mi adaptirali jednu prostoriju za pokuse. Cijelo vrijeme su bili sumnjičavi jesam li ja doktor medicine ili veterine". Snima: Vjekoslav Skledar

Zgrada Centra za proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci izgleda vrlo impresivno. Moderna arhitektura, unutrašnjost od kamena, no ubrzo smo se uvjerili da ima jednu manu: premala je za ekipu od četiri profesora i dvadesetak mladih znanstvenika koje predvodi voditelj Centra, profesor Stipan Jonjić. Hodnici pa i stepenice zatrpani su registratorima i kutijama, dok mladi istraživači rade u prilično skučenim prostorima.

Iako znanstveno djeluje već četrdesetak godina, profesor Jonjić postao je poznat široj javnosti nakon što je po medijima počeo komentirati sve što je vezano uz pandemiju koronavirusa. Profesor Jonjić bavi se istraživanjima iz područja imunologije, virusologije, proteomike i cjepiva, dakle sva su to područja koja se na neki način bave virusima, a u novo doba i COVID-om.

To je razlogom zašto je profesor Jonjić jedan od najkompetentnijih i najsugestivnijih sugovornika novinara kad je riječ o COVID-u 19. Javnost ga je prepoznala kao vrhunskog stručnjaka koji joj se obraća jezikom koji ona razumije. “Emotivan sam u nastupima, onoliko koliko emocije pomažu da ljudi vjeruju u ono što govoriš”.

Jonjić kaže da mora paziti koliko govori

I prije je, kao vrhunski znanstvenik, često nastupao, no sada je postao javna ličnost, svakodnevno ga zovu novinari, ljudi ga prepoznaju, zovu ga telefonom. “Iako sam završio Medicinski fakultet ne radim kao liječnik, pa nisam ovlašten ljudima odgovarati na neke poruke odnosno pitanja, ali nastojim ipak pomoći. I to mi sada uzima puno vremena. Moram paziti da ne kažem previše, ali ni premalo, pa poslije razmišljam jesam li dobro savjetovao”.

Pristaje komunicirati s javnošću, jer želi propagirati znanost te pomagati ljudima. “Možda me ima i previše, ali nekoliko mojih kolega virologa i imunologa sada su vrlo aktivni u medijima, pa nam je svima lakše. Problem je što nismo iskusni u ovakvoj vrsti komunikacije i ponekad izgleda neozbiljno kad u transkriptima nekih nastupa nađete neka tumačenja koja su suprotna od onoga što ste mislili. Ali to su transkripti koji nisu autorizirani – to nekad može izgledati i simpatično. Jednom sam govorio o sistemskoj imunosti, a u transkriptu je izašla sestrinska imunost”.

Recenzent je 30 uglednih međunarodnih časopisa

Profesor Jonjić ostvario je rijetko briljantnu karijeru, kao malo tko s ovih prostora. Redoviti je profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci i voditelj Centra za proteomiku, bio je vice-rektor Sveučilišta u Rijeci, predstojnik Zavoda odnosno Katedre za histologiju i embriologiju, pročelnik Katedre za biologiju i medicinsku genetiku Medicinskog fakulteta u Mostaru i dekan Medicinskog fakulteta u Rijeci. Još je fascinantnija njegova znanstveno istraživačka karijera. Dovršio je čak četrdesetak domaćih i stranih projekata surađujući s najuglednijim svjetskim institutima i znanstvenicima.

Među projektima koje je vodio, ili ih vodi, su projekti Nacionalnih instituta za zdravlje (NIH) SAD-a, a jedini je hrvatski dobitnik ERC Advanced projekta i ERC Proof of Concept projekta. Voditelj je i Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva (CERVirVac) koji okuplja i nekoliko znanstvenih grupa sa Sveučilišta u Zagrebu. Na Web of Science citiran je preko deset tisuća puta, a na Google Scholar preko petnaest tisuća.

U njegovom CV-u može se pročitati da je recenzent 30 uglednih međunarodnih časopisa, da je prijavio 16 patenata od kojih je šest već odobreno, a među njegovih više od 230 publikacija ističe se dvadesetak važnih znanstvenih otkrića, po kojima su on i njegova istraživačka grupa prepoznatljivi u svijetu. Održao je preko dvjesto pozvanih predavanja u zemlji i svijetu. Član je Njemačke nacionalne akademije znanosti Leopoldine, Europske mikrobiološke akademije te Academia Europaea.

Radi na razvoju “pametnih lijekova”

Temeljem zajedničkih otkrića imunih receptora i njihove interakcije s molekulama na površini stanica, s kolegama iz Izraela osnovao je ”spin-off” tvrtku Nectin Therapeutics, koja razvija takozvane “pametne lijekove” za imunoterapiju tumora. U Centru za proteomiku kontinuirano se proizvode monoklonska protutijela za različite stanične i virusne proteine kao alate za istraživanje, ali i za potencijalnu translaciju prema dijagnostičkim i terapijskim pripravcima.

Određeni broj monoklonskih protutijela već je licenciran u suradnji s nekoliko biotehnoloških kompanija i partnera, dok su neka protutijela već predmetom patentne zaštite. U Centru se istražuju i različita eksperimentalna cjepiva, napose vektorska, za borbu protiv tumora i virusa. Profesor Jonjić i cijela riječka grupa imunologa i virusologa upravo su poznati u svijetu po otkrićima temeljnih mehanizama nadzora virusnih infekcija i po tome što su istražili brojne imunosubverzivne virusne gene, koji igraju važnu ulogu u patogenezi bolesti. Zbog toga je Centar za proteomiku postao sjedište Centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva te je stekao ugled i prepoznatljivost u svijetu.

Svoju prvu nagradu dobio je još kao student

Profesor Jonjić prvu je nagradu dobio kao student za najbolji znanstveni rad, zatim Nagradu grada za životno djelo Rijeke te za međunarodno priznati znanstveni doprinos na području medicine, Državnu nagradu “Ruđer Bošković” za značajna znanstvena otkrića, Günther Weitzel nagradu za znanost, nagradu “Ante Šercer” Akademije medicinskih znanosti te Državnu nagradu za životno djelo.

Na pitanje što za znanstvenika znači javna prepoznatljivost, ističe da znanstvenici obično nemaju poriv postati javno poznati, već je za njih najveći doživljaj postati uspješan i prepoznatljiv među znanstvenicima u svom području djelovanja. U svakodnevnom životu najvažnije im je neko novo otkriće koje završi kao publikacija, pogotovo u nekom vrhunskom znanstvenom časopisu čime to otkriće postaje javno prepoznatljivo.

“Time mi znanstvenici zadovoljimo svoj ego. Primio sam brojna priznanja, ali ništa me ne veseli toliko koliko neko novo otkriće ili pak pratiti mlađe suradnike kako napreduju i uspijevaju u svom radu”. Zahvaljujući Jonjiću Medicinski fakultet u Rijeci iznjedrio je brojne doktore znanosti, profesore, šefove klinika i zavoda, a mnogi od njegovih suradnika otišli su u inozemstvo i tamo su vrlo uspješni.

Od malena se htio baviti znanošću

“Među svojim najvećim postignućima smatram uspjehe svojih suradnika koje sam na neki način mentorirao, napose u početku njihove karijere. Mnogi od njih danas su ugledni znanstvenici i sveučilišni nastavnici kako u zemlji tako i u inozemstvu. Profesor Pero Lučin je pročelnik Zavoda za fiziologiju i imunologiju na našem Medicinskom fakultetu, vrstan je stanični fiziolog i imunolog. Profesor Bojan Polić je pročelnik Zavoda za histologiju i embriologiju, a nedavno je izabran za predsjednika Europske federacije imunoloških društava.

Astrid Krmpotić je profesorica na Medicinskom fakultetu u Rijeci i voditeljica istraživačke grupe za virusnu imunologiju i cjepiva. Dr. Milena Hasan je voditeljica jedne istraživačke grupe na Institutu Pasteur u Parizu. Profesor Ivan Bubić je predstojnik Kliničkog medicinskog odjela na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci. Luka Čičin-Šain je profesor i voditelj odjela u Helmholtz centru za istraživanje infekcija, Braunschweig”.

Profesor Jonjić govori čistim književnim jezikom, bez akcenta koji je karakterističan za Rijeku, što nije čudno jer je osnovnu školu završio u Slavoniji, a srednju pohađao u Sarajevu. Izvorno je želio studirati veterinu ili biologiju u Sarajevu, no na nagovor oca ipak se odlučio za medicinu koju je završio u Rijeci. “Od malena sam se htio baviti znanošću, veterinom ili biologijom. Po završetku studija medicine odlučio sam se baviti temeljnom znanošću”.

U ruralnoj sredini naučio je puno o medicini

Na prvoj godini studija upoznao je svoju suprugu, pa kad su oboje diplomirali, ipak su otišli raditi kao liječnici u Dom zdravlja na Kupresu. “Tamo sam odradio stipendiju, roditelji su mi bili sretni, a iz tog razdoblja nosim samo prekrasne uspomene. Pokazalo se da sam kroz kratki rad kao liječnik u ruralnoj sredini naučio puno o medicini, što mi je kasnije pomoglo čak i u znanstvenom radu”.

Dok je po danu bio liječnik, poslijepodne i navečer radio je pokuse iz imunologije na ovcama. Budući da se njegov tadašnji mentor akademik Daniel Rukavina bavio reprodukcijskom imunologijom, i u Jonjićevom fokusu u to vrijeme bilo je istraživanje kako majka imunološki tolerira fetus, čije je tkivo “tuđe” i ne odbacuje ga. “Pomagali su mi lokalni dečki i čobani, oni su mi adaptirali jednu prostoriju za pokuse, pomagali su mi i cijelo vrijeme su bili sumnjičavi jesam li ja doktor medicine ili veterine”.

Surađivao je s poznatim njemačkim virologom Koszinowskim

Još za studija Jonjić je pola vremena provodio na nastavi, a pola u laboratoriju. Stoga je bilo logično da se po povratku s Kupresa zaposli na Medicinskom fakultetu. Premda ističe da je na Zavodu imao maksimalnu podršku, želio se usavršavati i krenuti u nekom svom smjeru. Od profesora Matka Marušića dobio je informaciju da profesor Ulrich Koszinowski, poznati njemački virolog, traži suradnika na Saveznom institutu za virusne bolesti životinja u Tübingenu.

Prvi boravak je trajao manje od godinu dana, ali je uz pomoć profesora Koszinowskog nastavio istraživanje u Rijeci gdje je i doktorirao. Tijekom tog prvog boravka u inozemstvu ovladao je brojnim imunološkim metodama, te po povratku u Rijeku uveo tehnologiju proizvodnje monoklonskih protutijela, ali i brojne druge tehnike.

Budući da je u Njemačkoj boravio na veterinarskom institutu, želio je pobliže karakterizirati imuni sustav svinje kao modela za istraživanje u imunologiji te je među prvima karakterizirao neke podvrste limfocita ove vrste, pomoću monoklonskih protutijela koje je sam proizveo, a koja se i danas koriste u svijetu.

Za nastavak istraživanja u Rijeci bitna je bila podrška iz Njemačke

Budući da se želio baviti istraživanjem biologije virusa i imunosti na viruse, ponovno je otišao u Tübingen gdje se počeo baviti tada još nepoznatim područjem uloge pojedinih komponenti imunološkog sustava u kontroli virusnih infekcija. Za nastavak tih istraživanja u Rijeci jako je bila važna podrška profesora Koszinowskog, jer se u to doba kod nas nije moglo kupiti osnovne reagense za istraživanje u imunologiji.

I zaista, ne samo Jonjić, nego i njegovi suradnici, putovali su u Tübingen, kasnije u Ulm, Heidelberg i München, po materijale i reagense za istraživanja koja su provodili u Rijeci. “Neobično je čuti da su danas ugledni znanstvenici i profesori nekoć švercali preko granice ono što im je potrebno za istraživanje. Srećom, carinici su u pravilu samo uzdisali i govorili „ma pusti ih to su ludi znanstvenici”. Vrhunac je bio kad su preko granice švercali i miševe.

Sudjeluju u istraživanjima covid-19

Zahvaljujući toj podršci, mogli su u Rijeci napraviti važna otkrića o razumijevanju imunologije herpesvirusa. Vrhunac pomoći dogodio se kad je profesor Koszinowski preselio u München, a veliki dio svoje opreme koju je imao tada na institutu u Heidelbergu, poklonio je Jonjiću koji je u to vrijeme postao pročelnik Zavoda za histologiju i embriologiju. Dobio je tri kamiona puna znanstvene opreme, koja se isprva vodila kao posudba, a nakon nekoliko godina ta je oprema u Njemačkoj otpisana. “Bila je to jako dobra oprema koja je omogućila vrhunska istraživanja u imunologiji, a dio te opreme je i danas u funkciji”, ističe profesor Jonjić.

Od tih dana profesor Jonjić i suradnici šire svoja istraživanja u području virusne imunologije i vakcinologije, ali i na karakterizaciju novih virusnih proteina. Pojavom COVID-19 javila se i potreba za uključivanje riječkih virologa i imunologa u istraživanja virusa koji izaziva ovu bolest. “I ranije se pretpostavljalo da su koronavirusi potencijalno pandemijski, ali mi nismo radili na tim virusima, pa je bilo teže uključivanje u istraživanje COVID-19”.

Nemaju uvjeta za in vivo istraživanja

Profesor Jonjić i suradnici imali su znanja za pokretanje istraživanja i na ovom virusu, ali su im nedostajali uvjeti za istraživanja in vivo, gdje su oni upravo najprepoznatljiviji. “Konkretno, u Hrvatskoj nema BSL3 (biološka sigurnosna razina 3) nastambe za laboratorijske životinje u kojima bi se moglo raditi s ovakvim virusom. Bilo mi je obećano od strane Ministarstva da će se nabaviti jedan specijalizirani kontejner za ova istraživanja, ali to se nažalost nije dogodilo”. Mladi znanstvenik iz Centra razočarano nam je ispričao: “Da smo to dobili, bili bismo sada nekoliko stepenica naprijed, no to je još jedan dokaz koliko se u nas drži do znanosti”.

Dio tih istraživanja napravljen je i u okviru projekata Hrvatske zaklade za znanost, za istraživanje bolesti COVID-19. Između ostalog, odlučili su napraviti monoklonska protutijela na sve proteine SARS-CoV-2 virusa. To je velika zadaća, jer je potrebno prvo eksperimentirati te proteine u količinama dostatnim za daljnje istraživanje. Pokazalo se da je to bilo jako opravdano i veliki broj ovih protutijela sad koriste istraživači u svijetu, a neka su već korištena u radovima koji su publicirani.

Budući da su već radili na istraživanju vektorskih cjepiva za neke druge projekte, odlučili su dizajnirati eksperimentalna vektorska cjepiva koja nose različite antigene SARS-COV-2 virusa i čiju imunologiju istražuju. U ta istraživanja uključeni su i stručnjaci koji djeluju u sklopu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva u Zagrebu.

Vjekoslav Skledar

U KBC Rijeka su uveli bržu PCR metodu

Na poticaj Kliničkog bolničkog centra Rijeka, znanstvenici Centra za proteomiku na čelu s docenticom Vandom Juranić Lisnić i docentom Berislavom Lisnićem uveli su PCR dijagnostiku SARS-CoV-2, za potrebe KBC-a Rijeka. Uveli su i novu bržu PCR metodu koju su implementirali u novi laboratorij lociran na Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu KBC-a Rijeka. Istovremeno je u Centru pokrenut projekt istraživanja imunog odgovora nakon cijepljenja koji još traje. Paralelno s tim radi se na testiranju vakcinskih vektora u indukciji zaštitne imunosti usmjerene na različite antigene SARS CoV-2 virusa.

Na pitanje kako uspijeva održavati tako veliki pogon, profesor Jonjić napominje da je to zapravo jako teško. “Znanost koju radimo vrlo je tehnološki zahtjevna, a time i skupa. A posebno je teško osigurati tridesetak plaća za većinu djelatnika u Centru za proteomiku koji su zaposleni na projektima. S obzirom na velike uspjehe koje smo postigli, očekivao sam i tražio pomoć vlasti kroz zapošljavanje na teret Ministarstva znanosti i obrazovanja nekoliko laboratorijskih inženjera, projektnih menadžera i mlađih znanstvenika. Nažalost, to nije išlo”.

Nisu na “jaslama države”

Priča kako nisu na “jaslama države”, financiraju se kroz projekte, ali to postaje sve teže i teže. “Stvarno mislim da smo zaslužili malo bolji tretman od ovog koji imamo. U zadnjih desetak godina o tom pitanju sam razgovarao s nekoliko ministara i sve se na kraju izjalovilo”. Imao je ponuda ostati u inozemstvu gdje bi imao sjajne uvjete, ali se vratio kući jer je želio pomoći.

“Meni je zadovoljstvo raditi u svojoj zemlji, jer sam uvijek mislio da ne postoji znanost za male i velike, već je znanost univerzalna i ima smisla samo ako je prepoznatljiva. Mislim da smo svojim radom dokazali da je moguće biti znanstveno prepoznatljiv i raditi vrhunsku znanost i u maloj sredini”.

Danas Centar surađuje s više od 30 laboratorija iz cijelog svijeta i to im pomaže da dobiju nove projekte i da budu kompetitivni. “Svaki uspjeh otvara nam nova vrata, počnu vas gledati drugim očima i pozivaju vas na suradnju”. Iako to nikad nije mislio, suradnja s Izraelom i osnivanje zajedničke tvrtke koja razvija lijek na temelju rezultata znanstvenog istraživanja, ostavlja mogućnost da upravo ovakvi uspjesi možda rezultiraju i financijskom dobiti kroz koju bi se moglo proširiti djelatnost za koju postoje kadrovski uvjeti.

Od svojih suradnika traži maksimum

Profesor Jonjić je, vidi se na prvi pogled, dobronamjeran i dobrohotan čovjek. No, kao i svi perfekcionisti, traži maksimum i od svojih suradnika, pa je ponekad, priznaje, znao biti i grub. Njegov je stav da doktorandi nemaju pravog radnog vremena, odnosno da trebaju puno raditi i odricati se kako bi uspjeli. U to smo se i sami uvjerili kad smo razgovarali s profesorom Jonjićem. Premda je već davno završilo radno vrijeme u laboratorijima se još uvijek radilo. “Mladi ljudi koji dolaze moraju postati još uspješniji od nas starijih ukoliko žele uspjeti i zato smo rigorozni kod selekcije. Vi ne stvarate mlade znanstvenike, vi samo ‘metete prašinu pred njima’, odnosno stvarate pretpostavke za njihov uspjeh, to je ljepota našeg posla”.

Smatra da je komunikacija oko pandemije povremeno išla u krivom pravcu, napose kroz neobično toleriranje onih koji su svjesno ili nesvjesno dezinformirali, zbunjivali i obmanjivali javnost. Uvjeren je da nemaju pravo oni koji traže da se ukinu Covid potvrde, jer društvo se mora odgovorno ponašati u svakoj kriznoj situaciji, a covid potvrde su samo jedan od instrumenata za provođenje mjera.

“Svi govore o ljudskim pravima onih koji se ne žele cijepiti, a malo tko o pravima ljudi koje oni ugrožavaju svojim ponašanjem. Ti koji se ne cijepe izravno ugrožavaju pravo drugih ljudi na život, a to nema veze s ljudskim pravima i demokracijom”, zaključuje profesor Jonjić.

Premda su stručnjaci, ne sudjeluju u radu Stožera

Premda su profesor Jonjić i njegovi suradnici vrhunski stručnjaci, ne sudjeluju u radu Nacionalnog stožera niti u Znanstvenom savjetu za borbu protiv korone. No, profesor Jonjić drži da Stožeru nije jednostavno raditi, valja istovremeno spašavati gospodarstvo i ljudske živote, a to u ovoj situaciji nije jednostavno. “Pandemija je izvanredna situacija, a u takvim okolnostima ne smiju se raditi kompromisi, jer to može biti vrlo skupo”.

Zatečen je i s manjkom empatije u društvu. “Kad su od COVID-19 umirale dvije osobe dnevno, svi smo bili uzrujani, ali danas umire 50 ili 60, i nikome ništa, to kao da više nije vijest. To nije dobar pravac za razvoj našeg društva, ali na to se nedovoljno reagira. Nema više kolektivne empatije u društvu. “Pohvalio je riječkog nadbiskupa Matu Uzinića koji je napravio veliku stvar kad je podržao cijepljenje, baš u vrijeme kad su se širile razne dezinformacije.

Zalaže se za obavezno cijepljenje

Profesor Jonjić oduvijek se zalagao za uvođenje obveznog cijepljenja, ali nije mu bilo ni na kraj pameti da će doći do takvog otpora. “Svi smo prošli obvezna cijepljenja i to je bilo nešto normalno. Umjesto da svi pohrle cijepiti se, vidite što se dogodilo. Pitam se što će se dogoditi širenjem omikron varijante ovog virusa, kako ćemo se ponašati i kako se obraniti. Znamo da se zbog mutacija ovaj novi soj širi i među cijepljenima, ali isto tako znamo da imunost stvorena cijepljenjem ipak štiti od težih oblika bolesti, što je dovoljan razlog da nastavimo s cijepljenjem”.

Profesor Jonjić ističe kako se već sada može predvidjeti da će za nove varijante virusa, koje su neizbježne, biti potrebna i nova cjepiva. Kaže kako korona virus funkcionira po principu “udari i bježi”.

“Virus inficira stanice našeg dišnog sustava, podijeli se i proširi, te pritom često “zbuni” imunost koristeći svoje mehanizme za manipulaciju imunog odgovora domaćina. Zbog toga će se trebati dizajnirati nova cjepiva koja će ciljati različite “slabe točke” u biologiji ovog virusa. U svakom slučaju trebat će nam širi spektar cjepiva koji se temelji na specifičnim limfocitima T koji su glavni nositelji stanične imunosti. Nadalje trebat će nam i cjepiva koja će prije svega poticati imunost sluznice i na taj način osujetiti virus na samom mjestu njegovog ulaska”, zaključio je profesor Stipan Jonjić.