Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U novom nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Heleni Duplić (27), studentici sociologije i filozofije koja je nakon suočavanja s dijagnozom opsesivno-kompulzivnog poremećaja pokrenula YouTube kanal OKP PRIČE kako bi skinula veo stigme koji obavija mentalne bolesti te pružila potporu osobama koje žive s ovim poremećajem. Trenutno završava diplomski rad o vršnjačkoj potpori, a uskoro planira pokrenuti i online grupe podrške.

---

Sve je počelo prije šest godina. Išla sam na faks, bila redovita na predavanjima, radila kao ski instruktorica, ali svejedno to više nisam bila ja, ona Helena od prije. Osjećala sam veliku količinu stresa, javljale su mi se zabrinjavajuće “Što ako?” misli, strahovi za koje nisam bila sigurna jesu li realni, jesu li nešto oko čega se trebam brinuti ili ne. No, kad god bih neki strah riješila u svojoj glavi, on bi se opet vratio. To je išlo u nedogled.

Kako na filozofskom imamo besplatno psihološko savjetovanje, otišla sam razgovarati s psihologicom da vidim što se događa. Rekla sam joj da te ponavljajuće misli ne mogu obuzdati, ali budući da nisam imala fizičke kompulzije koje su specifične za opsesivno-kompulzivni poremećaj, ona nije primijetila da sam ga razvila. Rekla mi je “Ti imaš opsesije, ali nemaš kompulzije.”

Nisam imala tipične simptome OKP-a

Opsesije su nametljive, ponavljajuće misli dok se kompulzije odnose na ponašanje pri kojem se ne može kontrolirati ponavljanje određenih radnji. Te radnje mogu biti fizičke, ali kako sam kasnije saznala, i mentalne. Meni je tada bilo logično da se nisam ponašala ‘tipično’ OKP-ovski. Nisam imala te kompulzije, nisam čistila sve oko sebe, predmete nisam morala složiti linearno ili ih postaviti u savršenoj simetriji.

Tada sam mislila da je samo to OKP i većina ljudi i danas misli da je to tako. No, stvar je puno kompliciranija. Osoba koja ima OKP pati od neželjenih opsesivnih misli, ali kompulzije koje radi mogu biti vidljive radnje, ali i manje uočljive, mentalne radnje.

Godinu dana sam plakala svaki dan

Došlo je ljeto, skužila sam da mi posjet psihologici pomaže, ali mi je i dalje nešto falilo. Razgovor s njom bi mi donio kratkotrajno olakšanje, pomogao bi mi taj dan, ali već idućeg dana bi se ti moji simptomi, te ponavljajuće misli, strahovi i konstantne brige vratili.

Svaku sam tu opsesivnu misao u svojoj glavi morala analizirati, riješiti, razuvjeriti samu sebe ili možda pričati s nekim bližnjim da se razuvjerim. Sve mi je to stvaralo veliku količinu stresa i nelagode. Godinu dana sam plakala gotovo svaki dan. To mi je bilo jedino olakšanje koje sam mogla dobiti u tom trenutku.

Počela sam guglati

I onda sam počela guglati. Našla sam hrpu provjerenih, stručnih informacija, uglavnom na stranim web stranicama. Istražujući internet saznala sam za nešto što se zove čisto opsesivni OKP.

U jednom danu pogledala sam videe koje je na tu temu objavila jedna psihologica i osjetila olakšanje zato što sam napokon otkrila što mi je. Nakon toga sam otišla psihologici Nadi Anić koja mi je potvrdila da je kod mene riječ o čisto opsesivnom OKP-u, a ona me usmjerila jednom psihijatru koji mi je potvrdio dijagnozu.

Začarani krug opterećujućih misli

Za razliku od ljudi koji imaju kompulzije da nešto slože simetrično ili da sve oko njih mora biti na svome mjestu, ja sam imala mentalne kompulzije i to je zapravo razlog zašto mnogi ljudi ni ne znaju da imaju OKP, taj njegov čisto opsesivni oblik u kojem imaš mentalne kompulzije koje stvaraju začarani krug analiza i samorazuvjeravanja.

Na primjer, ljudi koji imaju strah od kontaminacije dođu doma i operu ruke, ali onda im se javi misao ‘Što ako nisi dovoljno dobro oprao ruke?’ Osoba u tom trenu možda neće ponovno otići oprati ruke, ali si može reći ‘Kvaku sam primio rukavom, a ruke sam oprao čim sam došao doma’ i tako se mentalno razuvjeriti i smiriti.

Fora kod OKP-a je da, ako ti reagiraš na tu opsesivnu misao, to neće biti dovoljno dobar odgovor. Vrlo skoro će se pojaviti nova koja će te natjerati da se iznova prisjetiš svih pravih odgovora kojima ćeš se umiriti. Problem je u tome što je sve jako repetitivno i ti se strahovi stalno ponavljaju. To je ta mentalna kompulzija. Kad se razuvjeriš osjetiš kratkoročno olakšanje, ali se OKP vrlo brzo vrati i pita te “Što ako nisi ruke prao dovoljno toplom vodom?”.

Kao da slušaš radio koji je sve glasniji

Tati sam to pokušavala objasniti tako da si zamisli da u kući ima radio koji mu govori najstrašnije stvari koje može zamisliti – da će se nekom tvom bližnjem nešto loše dogoditi, da će se tebi nešto loše dogoditi, da ćeš se razboljeti, da je posao koji radiš najgori mogući izbor koji si mogao donijeti, da tvoja veza zapravo nije za tebe, da zapravo ne voliš svog partnera ili da partner ne voli tebe.

Kod OKP-a je specifično to da su te opsesivne misli uvijek vezane uz neku temu. Kod mene su ‘rezervirane’ za međuljudske odnose, ponajviše za partnerske veze. To je tema s kojom se najduže suočavam. Kada sam primijetila da se nešto događa bila sam u prvoj ozbiljnoj vezi i to mi je bilo novo životno iskustvo i uz stres na faksu to mi je bio okidač za OKP. Misli poput ‘Što ako nismo kompatibilni? Što ako nismo jedno za drugo?’ unosile su mi nemir.

Osjećaš da ne možeš ugasiti taj radio

Te sumnje su toliko intenzivne da se taj radio što ga više slušaš i govoriš mu ‘Nije tako’, samo svaki put pojačava. I svaki put kad mu odgovoriš kompulzijom, radio postaje sve glasniji. Postane do te mjere glasan da neki ljudi ne izađu iz kuće od straha da će možda uzrokovati nesreću, da će se nešto loše dogoditi ako napuste kuću. Osoba želi stopostotnu sigurnost, a strah je toliko snažan da on uvijek pobjeđuje.

Jedina razlika između opsesivnog i normalnog straha je ta što ovaj ne možeš ugasiti. On se stalno vraća. I ako svaki put reagiraš na njega, on se vraća i vraća i vraća.

Probala sam sve, ali nije bilo dovoljno

Iako sam puno pričala s psihologicom i psihijatrom te u početku odlazila na terapije jednom tjedno, nisam osjećala da mi je to dovoljno znanja koliko mi treba da pomognem samoj sebi. Educirala sam se na sve strane i krenula sam na kognitivno-bihevioralnu terapiju.

Na početku sam dobila zadatak koji me doslovno napunio pozitivom. Psihologica mi je rekla da na kraju svakog dana napišem tri stvari radi kojih sam zahvalna. To mi se činilo toliko banalnim. Mislila sam si ‘Ma, daj molim te, što će mi to?’ No, ipak sam probala.

Prvi put kada sam stajala nad papirom na koji sam morala zapisati tri lijepe stvari nisam znala otkud početi. Taj dan sam pojela tjesteninu s umakom koja mi je bila fina i to je jedino što sam zapisala. S vremenom mi je to zapisivanje davalo snagu, ali što se OKP-a tiče to mi nije bilo ni blizu dovoljnom.

Još se nisam izložila nekim strahovima

Pokazalo se da mi je za postupno rješavanje simptoma iznimno učinkovito bilo izlaganje uz prevenciju odgovora, takozvani ERP – exposure and response prevention. Funkcionira tako da sam sebe izlažeš strahovima, namjerno se stavljaš u nelagodne situacije koje ti izazivaju opsesivne misli, a da pritom ne smiješ sam sebe razuvjeravati. Dakle, ne smiješ raditi fizičke ili mentalne kompulzije.

To ide postupno, naravno da se nećeš odmah izložiti svom najvećem strahu. Ja se do dandanas nisam izložila nekim svojim strahovima. Kao što svatko ima jako puno svojih OKP tema, imam ih i ja. Stvar uglavnom funkcionira tako da OKP napada ono što je tebi važno. Nekim ljudima je jako važno da su zdravi pa imaju kontaminacijski OKP, nekim ljudima je pak jako važno da su dobri roditelji, a nekima je jako bitno da su na sigurnom. U te ljude, iako u posljednje vrijeme rjeđe, spadam i ja.

Vožnja u tunelu straha

Nikada neću zaboraviti situaciju u kojoj mi se pojavio OKP s tom temom. Bila sam u autu s tatom, išli smo na Pag i ja sam vozila. Ušli smo u tunel i iz čista mira obuzela me misao ‘Što ako ja sad skrenem u drugu traku?’ Prestravila sam se. Taj mi se scenarij učinio mogućim. Mislila sam da se to doista može dogoditi jer mogu kihnuti, pritom okrenuti volan i nehotice skrenuti u drugu traku ili da mi može izletjeti neka životinja zbog koje ću, kako bih je izbjegla, prijeći u drugu traku. U mojoj glavi postojala je ta mala mogućnost da se to doista dogodi.

Većina ljudi bi zanemarila tu mogućnost, dok se osobe koje imaju OKP teško mire s tom neizvjesnošću. Meni se to u tom trenutku činilo sto posto vjerojatnim. Osjećala sam da se ne mogu pomiriti s tim nerealnim scenarijem. Neopisiv je taj osjećaj nelagode da se to doista može dogoditi.

Ipak sam pobijedila

Znojile su mi se ruke, srce mi je nenormalno kucalo. Rekla sam tati ‘Pričaj mi nešto, mislim da ću imati napadaj panike.’ Na kraju smo izašli iz tog tunela, držala sam volan znojnih ruku i nastavila voziti. Znala sam da ako stanem više nikada neću sjesti za volan i da će OKP pobijediti.

I evo, nekidan sam vozila sama do Zagreba, kroz Gorski kotar su padali kiša i snijeg. Prijateljica me pitala kako sam mogla to odvoziti sama, da ona to ne bi mogla. Odvozila sam bez ikakvih problema. Dakle, od onog tunela straha došla sam do toga da sama vozim auto u groznim vremenskim uvjetima. I to su ta suočavanja bez kompulzija. Puno ljudi izbjegava stvari koje im izazivaju strah zato što u OKP-u ima jako puno okidača tog neobjašnjivo snažnog straha.

OKP mi se javi i dok gledam serije

Ponekad mi i filmovi i serije znaju biti okidač za moj relationship OKP. On mi stvara potrebu osjetiti stopostotnu sigurnost da je osoba s kojom sam u vezi prava za mene. Nekidan sam s dečkom, s kojim sam oko godinu i pol u vezi i živimo zajedno, gledala seriju Love.

Naša veza je super, mi se super slažemo, jako smo si kompatibilni, ali taj dio OKP-a se uvijek umiješa pitanjem ‘Što ako tu nešto ne štima?’ I dok smo gledali tu seriju u kojoj su parovi sretni, upalio se onaj radio. Htio me natjerati da nas uspoređujem s fiktivnim likovima.

U tim trenucima se pitam što je meni važno

Sad jako dobro prepoznajem te misli, taj neki tuđi glasić koji mi govori sve najgore stvari koje ne želim čuti. Moj dečko je, na svu sreću, pun potpore. Vrlo često prepoznaje da nisam dobro pa me pita ‘Jesi ok?’, a nekad me i razuvjeri. Zna da je to svojevrsna kompulzija, ali to puno znači. Treba ti da odahneš.

Iako i dalje imam uspona i padova, u odnosu na period od prije šest godina, sada češće znam odahnuti. U tim trenucima najvažnije je pitati sam sebe koje su tvoje vrijednosti, želiš li se bojati cijeloga života i izbjegavati stvari kojih se bojiš ili ćeš se suočiti s njima.

Odlučila sam pokrenuti YouTube kanal

I uoči ovog intervjua javili su mi se strahovi. Smatram da ljudi i dalje imaju jako puno predrasuda o preprekama mentalnog zdravlja i strah me da će netko nešto krivo pročitati, krivo shvatiti i protumačiti. Važno mi je da ljudi koji se suočavaju s OKP-om pročitaju tekst i kažu da im je danas bolji dan, da su dobili snagu koja će ih malo pogurati naprijed i da će pomisliti ‘Napokon netko o ovome priča.’ I to je jedan od razloga zbog kojih sam pokrenula YouTube kanal.

S druge strane, nailazila sam na stručne osobe koje pričaju o OKP-u, ali nigdje nisam nailazila na informacije o čisto opsesivnom OKP-u. Kroz glavu su mi prolazile misli ‘Nije ok da ljudi ovo ne znaju. Nije ok da sam ja sve morala sama istraživati kako bih saznala što mi je’.

Snimila sam video i objavila ga

Osjetila sam potrebu nešto učiniti. Pomislila sam ‘Moram to napraviti jer ako neću ja – tko će?’. Nije mi bilo bitno kako ću to snimiti, samo sam znala da moram ispričati svoje iskustvo. Napisala sam si na papir stvari koje želim reći i objasniti. Upalila sam kompjuter i počela snimati.

To je bilo moje svojevrsno suočavanje s OKP-om. Snimila sam se, objavila video i osjetila olakšanje. Ubrzo su mi počele stizati reakcije. Ljudi su jako pozitivno reagirali, doslovno su mi pisali ‘Ajme, sad napokon imam bolju sliku što mi se možda događa.’

Morala sam otvoriti tu temu

Želim naglasiti da ja ni tada ni sada nisam htjela nikome ništa dijagnosticirati, poanta je bila ispričati svoje iskustvo i otvoriti temu, o njoj pričati. Nakon tog prvog videa stizale su mi poruke iz svih krajeva Hrvatske i regije. Ljudi su me pitali ‘Gdje da sad odem, Helena? Kud si ti išla?’

Iako sam trenutno zbog obaveza na faksu uzela malu pauzu od YouTubea, trudim se svima odgovoriti. Znala sam ljude spajati s psiholozima, slati im linkove na blogove i kanale koje i sama pratim, ali i naslove knjiga koje sam čitala i koje su mi puno pomogle. Vodim se idejom širenja edukacije, ono što znam ja kao osoba s osobnim iskustvom. Druga važna stvar mi je pružiti potporu drugima.

Poanta je da se svi uključe

Iako sam s prvim videom probila led, s vremenom su me svi ispitivali kada ću ja ispričati svoju priču. Mislim da je taj video i najgledaniji na kanalu. Snimila sam ga, objavila i nikada ga nisam pogledala. Taj video je bio prekretnica.

Jednom mi je jedna cura napisala ‘Profesorica na fakultetu nam je pustila video tvog iskustva.’ Osjećala sam se sjajno što će taj video nekome možda koristiti, evo ti ljudi će jednoga dana i sami biti psiholozi. Poanta je u tome da se svi uključe u ovu temu i svatko iz svoje domene da neki doprinos.

OKP ti ukrade sreću i kad je sve OK

Htjela sam i još uvijek želim da se u Hrvatskoj priča o OKP-u. Znala sam da nisam sama, osobito zato što od 1 do 2 posto ljudi ima OKP, znači na sto ljudi ja i još netko prolazimo kroz isto. Na to sam samu sebe podsjetila ljetos kada sam prolazila kroz jedan teži period. Bila sam u Istri s mamom i tatom, bili smo na trgu, bila je neka fešta. Nije mi bio dobar dan, bila sam anksiozna, nisam se mogla opustiti, nisam bila u trenutku.

OKP je baš takav – ukrade ti sreću. Ti i kad si sretan, stvara ti pritisak. Na toj fešti bilo je jako puno ljudi. Pomislila sam si ‘Helena, ti imaš OKP koji ima oko dva posto ljudi i na ovom trgu sigurno ima barem još jedna osoba koja proživljava nešto slično.’

I to je još jedan od razloga zbog kojih sam pokrenula YouTube kanal. Iako je ponekad bilo izazovno uz sve tekuće obaveze održavati kanal živim, osjećala sam da moram progovoriti o svemu. Osim što tako pomažem drugima da se ne osjećaju usamljeno i sama osjećam svojevrsno zadovoljstvo da ja, koja o svemu govorim, nisam sama.

Kad te obuzme strah nisi racionalan

Često su mi se javljale cure koje imaju copy-paste identično iskustvo mome. Kad bih pročitala njihove poruke u kojima mi pišu da su prve napadaje panike doživjele u srednjoj školi, do prve ozbiljne veze u kojima su im se javljali simptomi OKP-a, osjećala sam se ispunjeno zato što je tamo netko s druge strane napokon osvijestio da ni on nije sam.

Jedno vrijeme dečko i ja smo bili u vezi na daljinu, on je živio u SAD-u i meni je to bio veliki stres. Kad god bi mi se javila neka sumnja, između nas je stajala vremenska razlika i morala sam čekati po osam, devet sati da ga čujem i da porazgovaramo o tome. Nisu mene opsjedale misli da nisam dovoljno dobra za njega, više je stvar kompatibilnosti, našim različitostima u karakteru koje ja doista volim kod nas. Super mi je što smo toliko različiti, ali u trenutku kad te OKP napadne, ti nisi racionalan.

Razbila sam tabue koje sam i sama imala

Mi svi s OKP-om znamo da su ti naši strahovi bullshit, da oni nisu stvari oko kojih bismo trebali strahovati, ali u tom trenutku su neki dijelovi mozga toliko opterećeni i aktivni da se ne možeš zbrojiti. Javljaju se i fizičke manifestacije, znoje ti se dlanovi, osjećaš pritisak u prsima, srce ti lupa i osjećaš se nemoćno.

Suočavajući se s OKP-om razbila sam mnoge tabue koje sam i sama imala. Prije sam znala pomisliti ‘Vrapče, psihijatrija, tamo ne završavaju uspješni ljudi’. To nije istina, znam jako puno uspješnih ljudi koji su imali OKP ili su se suočili s nekim izazovom i otišli su psihijatru, a sad piju lijekove i funkcioniraju, pronašli su način. Ne mislim da je netko tko ide psihijatru manje jak. Dapače, mislim da ga to čini još jačim.

Ambasadorica svih koje je strah

Sva ta saznanja su mi dala snagu da progovorim o OKP-u i izazovima koje on nosi. Odlučila sam da ću biti ambasadorica svim tim ljudima koji ne znaju što im se događa, ali i onima koje je strah o tome govoriti u krugu svojih najbližih. Odlučila sam da ću biti potpora jer znam koliko je ona važna.

Pitala sam se ‘Zašto nitko o ovom ne priča? Ako ja nisam mogla doći do potrebnih informacija, ako sam bila kod psihologa koji mi nije znao reći što mi je, kako je onda ljudima koji žive u malim mjestima i nemaju mogućnost otići psihijatru svakoga tjedna?’

OKP nije zabavan

Pričala sam s ljudima koji žive u malim mjestima i koji su mi znali napisati svoje iskustvo s OKP-om ili mentalnim zdravljem i da to nikada nikome u životu nisu rekli, ni mami, ni tati, ni mužu, ni ženi – da sam ja prva osoba kojoj su se otvorili.

Zato sam odlučila razbiti stigmu. OKP se često koristi kao neka fora osobna karakteristika. Ljudi kažu ‘Imam OKP’, zato što vole da je sve uredno. Ljudi koji imaju kompulziju da sve mora biti na svome mjestu to ne rade zato što je njima to gušt, oni to rade zato što se boje i zato što misle da nemaju izbora. Oni misle ‘Umrijet će mi netko ako ja ovu vazu ne stavim tu.’ Ta osoba zna da je to suludo, ali u tom trenutku je bespomoćna.

Najveća stigma je što je OKP postao nešto šaljivo, poštapalica koja se svakodnevno koristi u razgovoru. Znala sam doživjeti da nekome kažem da me muče simptomi OKP-a, a da mi taj dobaci da je i on malo OKP. To je kao da kažem ‘A, da, i ja malo imam dijabetes’. Ne, nemaš. Nisam ljuta na te ljude, oni to ne rade namjerno, oni jednostavno ne znaju. I u filmovima često vidimo kako se OKP prikazuje kao nešto šaljivo, a zapravo nije nimalo zabavan.

Grupe podrške za osobe s OKP-om

Sav taj angažman na YouTubeu me usmjerio i prema temi mog diplomskog rada, a to je peer support iliti vršnjačka potpora. Radi se o grupama potpore osobama s istim ili sličnim iskustvom. To je metoda koja se vani jako puno koristi, čak i u sustavu, gdje se ljudi koji imaju slično iskustvo prepreka s mentalnim zdravljem nađu i međusobno dijele svoja iskustva. Ne dijele savjete, samo pričaju kroz što su prošli.

To se jako snažno razvija u Europi i SAD-u i ima jako puno grupa za vršnjačku potporu za OKP. Prije dva mjeseca sam bila i na edukaciji za moderatore koju su organizirale udruga Ludruga i Sofija. Oni već imaju te grupe koje se sastaju redovito, što u živo, što online. To je posebno korisno ljudima koji imaju priliku razgovarati sa sebi sličnima.

Tijekom razgovora s ljudima koji su se odazvali sudjelovati u mom diplomskom radu dirnula me ta pozitiva, sugovornici su bili aktivno nabrijani da se nešto napravi. Iako nitko od njih nije imao OKP, taj osjećaj međusobne potpore je toliko snažan, bez obzira na njihova različita iskustva i izazove, da ne možeš ostati imun na to.

Govorili su mi o važnosti vršnjačke potpore i koliko im on znači u toj njihovoj borbi s izazovima. Nakon svega sam odlučila pokrenuti online grupu koja će biti vršnjačka potpora za osobe s OKP-om, prvenstveno kako bi se mogli uključiti i ljudi iz manjih sredina. To me jako veseli, posvetit ću se tome čim završim diplomski, a detalje ću objaviti na svom kanalu.

---

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.