U zadnjih par godina, s istih 8 ljudi, odigrao sam puno partija pokera. Evo što sam naučio o ljudima i igri

Prije par godina, moji su prijatelji odlučili da nam treba promjena. Svi smo bili na završnim godinama faksa u kojima se obveze ili razvodne ili se prema njima postane indiferentan. U svakom slučaju, svi smo imali puno vremena i u to smo se vrijeme nekoliko puta tjedno okupljali u mom stanu. Kako nitko nije imao novca da svaki drugi dan ide van, a nismo bili dovoljno zainteresirani za živote drugih da vrijeme provodimo pričajući, kvaliteta našeg društvenog života, bar preko tjedna, dosta je ovisila o tome koliko bi glupo smiješan bio akcijski film koji bi se te večeri prikazivao na nekoj televiziji.

Trebalo nam je nešto da nam popuni vrijeme. I probali smo s raznim stvarima. Na primjer, u jednom smo periodu dosta opsesivno igrali Achtung, die Kurve! Netko je u jednom trenutku predložio da zajednički kupimo set žetona za poker. Svi su se složili, ali mislim da nitko nije mislio da ćemo se uspjeti organizirati u tako kompleksnom pothvatu kao što je bilo skupljanje novca i kupovanje polovnog seta za poker. Na moje iskreno oduševljenje, u prvom znaku kolektivne zrelosti, uspjeli smo. Za par stotina zajedničkih kuna, kupili smo polovni set kojem su falili svi žetoni koji su vrijedili 50, što smo ispravili tako što smo se dogovorili da ćemo se praviti da žetoni koji vrijede 1 zapravo vrijede 50.

Od toga je prošlo neko vrijeme, ali mi, možda sada nešto rjeđe, još uvijek igramo poker. Nikada to nije postala ozbiljna partija. Buy-in je oduvijek 10 kuna i u konačnom potu nikada nema više od 150. Igra se uglavnom za ponos i da se ima što raditi s rukama. I te su partije zapravo divlje. Nitko od nas nikada nije evoluirao dovoljno da poker proba igrati ozbiljno, da ode u kasino ili proba staviti nekakav novac na internet. Nitko nikada nije postao dobar niti ozbiljan igrač. Partije se dobivaju na momentum i sreću, i svi smo toga svjesni (osim jednog frenda koji je pisao o pokeru za Telesport i tvrdi da je zbog toga „pročitao dvije knjige“). Svejedno, mislim da sam kroz tih stotinu i nešto partija pokera nešto naučio. Možda ne o pokeru, nego ovako, generalno.

Strpljenje je važnije od sreće

Partije pokera su užasno duge. U ovom slučaju ne toliko zbog nekakvog složenog taktiziranja već zbog rušenja žetona po podu, buljenja u mobitel, zaboravljanja reda, pogrešnih dijeljenja i prepirki oko pogrešnih dijeljenja. Svejedno, partije pokera su višesatni, iscrpljujući plesovi živaca. U tih stotinu i nešto partija, svi smo pobjeđivali. Svima su nam se okretale nevjerojatne ruke, sve su nas izvlačile zadnje karte i svi smo uzimali potove koji nam po zakonima vjerojatnosti nikada ne bi trebali pripasti. A opet, postoje oni koji na kraju pobjeđuju češće od drugih. Naravno, posve je moguće da su neki od nas bolji igrači, ali meni je, iskreno, teško priznati da je to zato što su neki od nas toliko izrazito mudriji ili toliko vještiji u analitičkom razmišljanju. Bez obzira na dvije knjige koje smo možda prolistali, svi poker igramo kao divljaci i nitko se čvrsto ne drži neke logike igre.

Na kraju, pobjeđuju oni koji najviše žele pobijediti. Osnovna razlika između onih koji pobjeđuju češće i onih koji pobjeđuju rjeđe je to kako reagiraju kada ih neka ruka ozbiljno osakati. Oni koji partije dobivaju češće, misle da mogu dobiti i kada su u izrazito podređenom položaju. „Dva all ina i tu sam.“ I nastavljaju pratiti igru dok ne misle da imaju šansu za te all inove. Ne dobiju ih uvijek, ali nekada ih dobiju. Kod onih koji češće gube, točno se može vidjeti trenutak kada su uvrijeđeni, kada iz protesta prema svemirskoj nepravdi odluče raznijeti cijelu stvar. Ili tako da se dure u sebi i izgube sav interes dok ih ne pojedu blindovi, ili luđački jurišaju na sve jer misle da im netko nešto duguje.

Percepcija je važnija od stvarnosti

Te naše partije pokera su često bolno amaterske. Osim što su amaterske u smislu igre, amaterske su i u smislu da je igraju samo frendovi. Ne igramo protiv nepoznatih ljudi ili nekakvih nickova na internetu. Igramo protiv ljudi koji će te kasnije odvesti doma autom. To često znači da se svi za stolom ponašaju izrazito navijački protiv onoga tko trenutno ima najviše žetona i da se situacije u kojima se vodeći po žetonima u nekoj ruci bori s nekim drugim skoro uvijek pretvore u javne debate u kojima cijeli stol raspravlja što bi vodeći mogao imati i kako ga oderati, što se u normalnom pokeru jednostavno ne radi.

Ako si u vodstvu sa žetonima, to znači da si ili prethodne ruke odigrao jako dobro, ili si imao jako puno sreće. Iako u tome nema nekakve pretjerane logike, ostatak stola, možda nesvjesno, prema vodećem ima veći respekt nego što po svemu zaslužuje. Ako si vodeći, imaš jedinstvenu privilegiju slušati rezoniranje ostatka stola. Na primjer, možda si dizao samo na kickera, ili na dvije niske karte u boji i zapravo igraš u nadi da će ti se nešto otvoriti. Ostatak stola u toj javnoj raspravi o tvojim kartama gotovo u pravilu pretpostavlja da si brutalno jak. Jači nego što si u stvarnosti. Ako ponovno dižeš, čak i ako se ne otvori ništa korisno, spekulacije oko toga što bi mogao imati postaju još luđe. Doslovno se izmišljaju kombinacije prema kojima bi mogao dobiti. Ako netko nema nešto na što se baš mora igrati, u pravilu se folda.

Ziheraši gotovo uvijek gube

Nakon četiri sata igre, kada su se svi već rebuyali par puta, kada se limenke od piva koriste kao pepeljare i kada netko na kauču već spava, u igri su u pravilu tri igrača. Situacija za stolom u ogromnom broju slučajeva izgleda ovako: dvojica su se kroz igru iskristalizirala kao budući finalisti i pred sobom imaju hrpetinu žetona, možda i upaljač ili čep od piva za koji smo se dogovorili da predstavlja tisuću žetona jer se netko htio rebuyati kada više nije bilo žetona u kutiji. Treći je uvijek jedan koji sjedi s praznim, malo razočaranim pogledom i ispred sebe ima otužan stack žetona. U igru je ušao s deset kuna i toliko mu je otprilike još ostalo.

Nikada nismo bili dovoljno pametni da smislimo neki cash-out sistem i poker igramo do kraja. Za deset kuna se dobije 1000 žetona. U igru se može ući više puta, a onaj koji na kraju uzme sve žetone, uzima sav novac u potu. Taj treći za stolom, najčešće je ušao s deset kuna i nije se rebuyao. Uzeo je par manjih ruku i svaki put izašao kada bi ulozi postali bezrazložno visoki. Možda je dobio neki veći pot, ako je bio baš strašno jak i ako bi to ostali podcijenili, ali na kraju u pravilu ostane sam s dvojicom koji su osjetno jači od njega. Ostao je do kraja u igri, nije se osramotio s nekim jadnim blefom i nije morao progutati onaj odvratan osjećaj kada svi okrenu karte i shvatiš da si previdio najgore moguće scenarije, ali nije na vrijeme poduzeo nikakav rizik i sad samo smeta i nepotrebno produžuje igru za pola sata prije no što ga blindovi pojedu ili uđe u nekakav glupi prisiljeni rizik koji mora napraviti jer ništa drugo više nema smisla. Ziheraštvo dugo traje, ali rijetko do kraja.

Sila zaglupljuje

Svako toliko, dogodi se da netko u partiju uđe kao da je namještena. Znalo se događati da netko odmah u prvoj ruci uzme dvojicu na all inu. Partija u tim slučajevima gubi svaku ravnotežu. Netko doslovno ima tri puta više od svih na stolu i to nikome (osim njemu) nije zabavno. Nitko od nas nema dovoljnu razinu emocionalne zrelosti da se u takvoj situaciji ne počne ponašati nasilnički. Zapravo, ne mogu to reći za druge, ali znam da ja, ako mi se dogodi da u jednom trenutku postanem višestruko jači od ostalih, igram strašno bezobrazno. Doslovno, bez obzira koje karte dobijem, dižem prije turna. Pa neka onda igra tko misli da se može gurati. Ako mi se bilo što otvori na turnu, zovem all in onoga tko je odlučio igrati. I to traje neko vrijeme. Nasilnik postaje sve jači, a ostali kolutaju očima i maštaju kako bi bilo bolje da su ostali doma igrati Diablo i jesti hladnu tjesteninu od ručka.

Samo, taj koji rano postane favorit, u pravilu ne osvaja. Prije ili kasnije netko dobije jaču ruku, ruku koja mu ne dozvoljava da folda. A ovaj jaki je do tog trenutka već uvjeren da je pitanje vremena kada će jednostavno izgurati sve ostale. I ako ga netko prati, ili mu se još drzne dizati, dizat će trostruko. Napravit će najgluplju moguću stvar. I izgubit će. Možda će tada i dalje ostati najjači, ili drugi najjači za stolom, ali će do kraja partije u svaki duel ulaziti iz podređenog položaja. Brojat će žetone, gledati koliko drugi imaju, uspoređivati sa svojom hrpicom. Preskočit će narednih trideset ruku. Zabuljit će se u televiziju. Počet će čitati neki članak na mobitelu. I na kraju će izgubiti.

Mitovi nisu (toliko) glupi

Jedan od nas poker je počeo igrati prije svih, s ekipom s kojom se družio u srednjoj. Među tom njegovom ekipom bio je neki lik koji je navodno uvijek dobivao s kartama 5 i 7. To su bile njegove karte i kada bi ih dobio, on bi krenuo igrati isto kao što bi igrao da ima neki visoki par u rukama. Dobro, ne baš tako, ali na te karte bi igrao agresivno. Taj moj frend je, više iz zajebancije, i s nama sa 7 i 5 igrao agresivno. I znao bi dobiti. Vjerojatno je više puta izgubio, ali to ionako nitko ne pamti. Pamtili smo samo kad bi dobio. Taj je lik onako, jači karakter, i ima dosta velik utjecaj na to kako mi kao grupa percipiramo stvarnost, pa je iz te njegove zajebancije i kod nas zaživio taj mit o 5 i 7. Kao, to su dobre karte (iako ni po čemu zapravo nisu).

I svi se kao šalimo, ali kad dobijemo pet i sedam, u pravilu pratimo prvo dizanje. I što je najbolje, nije toliko rijetko da se s tim kartama uzme pot. To dijelom ima veze s time da mi ionako igramo dosta loše pa se, ovisno o raspoloženju i razini trijeznosti za stolom pot može uzeti s doslovno bilo kojom kombinacijom karata, ali puno toga ovisi o tome koliko vjeruješ da to možeš dobiti. Da taj mit ne postoji, pet i sedam bi vjerojatno više foldali nego ne. Samo zato što u nešto vjerujemo, bez obzira je li to vjerovanje utemeljeno u stvarnosti, i bez obzira je li to vjerovanje zapravo shvaćeno sa zdravim cinizmom, to vjerovanje mijenja način na koji se igra. I uglavnom ne šteti puno. A nekada nagradi.