U Zagreb stigla virtualna stvarnost pa smo je odlučili malo isprobati

Sjedim u bolničkim kolicima, netko me gura – bolničar. Prolazim mračnim hodnikom umobolnice, a srce mi divljački lupa. Shvaćam da jako plitko dišem. Sve je u polumraku, svjetlo je žmirkavo, vidim samo obrise, ali čujem užasne urlike iz soba. Vidim ljudsko tijelo na podu, ne znam je li muškarac ili žena. U drugoj sobi neka žena me pokušava dohvatiti i uporno vrišti, a u trećoj je muškarac zavezan i samo bulji u mene.

U jednom trenutku preda mnom izviruje zastrašujuća glava muškarca i čujem samu sebe kako vrištim. Odjednom se sva svjetla gase. Prilazi mi doktor, čini mi se da u rukama drži ogromnu injekciju, ali sve se toliko brzo događa, a ja sam toliko prestravljena da više ni sama ne znam je li ovdje zato što će mi pomoći ili će me ozlijediti. Sve se dublje zabijam u bolnička kolica u kojima sjedim i dolazimo do stepenica. Tu nema nikoga, ali u jednom trenu me bolničar, koji me cijelo vrijeme vozi, gura niz stepenice. Padam i vrištim najjače što mogu.

Prilično sam sigurna da me čulo pola zagrebačke Savske ceste.
Sekundu poslije počinjem se smijati kao luda. Milan Gostimir, vlasnik Legame Studija, skida mi naočale i slušalice.

Gomila simulacija

“Ovo je bilo ludo”, priznajem potpuno izbezumljeno. Prije nekoliko dana nazvala sam ga kad sam čula da svi pričaju o virtualnoj stvarnosti. Hrvatska je dobila svoj prvi virtualni studio, u kojem uz pomoć Oculus naočala i ostale tehnologije možete doživjeti ludo iskustvo poput plivanja s morskim psima i dupinima, vozit se Apollom na Mjesec, biti usred horora, doživjeti osjećaj lebdenja ili da ste smanjeni u prostoru, pa sam i ja to odlučila isprobati.

Prije samog početka nisam ni znala kakav stav zapravo imam o ovome. Iskreno, ne volim baš kompjutorske igrice tako da nisam bila sigurna jesam li ja prava osoba za ovo virtualno iskustvo. No, kad sam shvatila koja sve iskustva nude, odmah sam se pomamila za relaksirajućim scenarijima, poput plivanja s dupinima.

Iskustvo horora ipak sam htjela preskočiti. Naime, poprilična sam strašljivica koja nema šanse da bi sa 37 godina u večernjim satima sama odgledala neki hororac, no ta moja ideja u redakciji nije prošla najbolje. Dobila sam striktne upute da se ne vraćam bez proživljene simulacije horora umobolnice te vožnje rollercoasterom. I nisam. I mogu reći da mi se baš hororac pokazao fenomenalnim.

Smežurane i odvratne ruke

Osjećaj simulacije je kao da ste u nekoj računalnoj igrici, a šetnja umobolnicom započela je u liftu. Sjedim u stolcu s naočalama i slučalicama na ušima. Ugođaj je izuzetno realističan jer se možete okretati za 360 stupnjeva. Kad sagnem glavu prema dolje i pogledam u svoje krilo vidim sebe kako sjedim u bolničkim kolicama. Samo što sam sada odjevena u bolničku haljinu. Počinjem se smijati jer su moje ruke, koje su u stvarnosti položene na naslon stolca, u virtualnoj stvarnosti također na naslonu. Samo što su smežurane i izgledaju stravično.

Okrećem se iza sebe, umjesto Gostimira kolica gura golemi bolničar s osmijehom koji ledi krv u žilama. Pomalo stravična glazba, mračni prizori i vriska, no sve to je nadjačao moj urlik kada se bočno pojavljuje neki ludi tip koji mi se unosi u lice.

Već sljedeći trenutak netko me prima za nogu. Ne želim previše ići u detalje kako ne bi pokvarila doživljaj onima koji žele isprobati ovu simulaciju, ali osjećaj je lud. U jednom trenutku više nisam bila sigurna pomiče li se zaista stolac u kojem sjedim ili je to samo varka. Čak sam stopalom provjeravala i dodirivala pod u studiju, što je je fotografkinju Marinu poprilično zabavilo.

Divno je vidjeti kako se ljudi užive

A urlik koji je izašao iz mojih usta, dok sam s obje noge u zraku pokušavala zakočiti i zaustaviti kolica da me bolničar ne baci niz stepenice, bio je vrlo glasan. Čak me malo i posramio, pa sam odmah provjerila kako drugi reagiraju. Milan se samo smijao, tvrdeći da svi reagiraju isto. Dodaje da je to divno za vidjeti – kako se ljudi užive.

I sama sam tome svjedočila jer je u studio uskoro ušao par koji je prethodno naručio simulaciju, što se također može. Najprije su, kao i ja, imali malu zadršku, dvojbe, da bi sve to, kad je simulacija krenula, zamijenili oduševljenje, vriska i glasan smijeh.

U pauzi između dvije simulacije Milan Gostimir mi priča kako mu u studio dolazi šarolika ekipa. Mnoge djevojke žele svoje partnere razveseliti ovim darom. Pustio mi je snimku cure koja je u studio dovela dečka s povezom na očima. Nije imao pojma kakvo mu iznenađenje sprema. Gostimir je sve pripremio, a dečku su samo povez zamijenili naočalama i simulacija je mogla započeti. Cijeli doživljaj i gesta njegove cure su ga toliko dirnuli da je na kraju čak i pustio suzu.

Jedna je žena htjela razveseliti supruga, inače strastvenog ronioca koji zbog zdravstvenih razloga više ne može uživati u svom hobiju, pa ga je dovela na simulaciju ronjenja.

“Ne moram ni reći kakva je to bila euforija”, priča mi Gostimir dok mi opet stavlja naočale te krećem u novu avanturu. Ovoga puta odlazim u cirkus. Ispred mene su brojni akrobati i cirusanti. “Stvarno imam osjećaj kao da sam dio akrobatske skupine”, vičem mu sa slušalicama na ušima. Nastavljamo s novom simulacijom.

Stojim u dnevnom boravku i sve je puno veće od mene

Inače se jako bojim visine, pa me vožnja rollercoasterom doslovno prikovala uz stolac. Vožnja je bila potpuno luda i još mi jednom pokazala koliko je optička iluzija nevjerojatna stvar.

Odjednom se nalazim u dnevnom boravku u kojem je sav namještaj pet puta veći od mene, a ja sam smanjena na veličinu teniske loptice. Jurim i vrištim i stvarno imam osjećaj da sam tako mala. Iako nisam vjerovala da je i to moguće postići putem virtualne simulacije, doživjela sam i osjećaj lebdenja što mi je možda i bilo najluđe. Tijekom vožnje čamcem u nekim sam trenucima stvarno imala osjećaj bestežinskog stanja. Totalno ludo iskustvo.

Jedino što me se nije dojmilo jest simulacija u kojoj su se ispred mojih očiju spajale i nestajale kockice, a prolazila su ljudska tijela. Ljubiteljica sam više realističnijih simulacija, a ova me previše podsjetila na neku zastarjelu kompjutorsku igricu.

Simulacije okvirno traju 15 minuta, a cijena jedne je 30 kuna. Zgodno je, kako mi je Gostimir otkrio, da je moguće naručiti neku određenu simulaciju. Recimo, jedan zaljubljenik u Titanic je želio proživjeti i doživjeti to iskustvo, pa su mu to i ostvarili.

Jako sam se navukla

Za kraj sam ostavila simulaciju Apollo misije, koja me vraća u 1969. godinu. Sjedim u fotelji u dnevnom boravku iz šezdesetih i gledam govor Johna F. Kennedyja. U sljedećoj sceni odjevena sam u svemirsko odijelo i vozim se liftom. Simulacija je toliko detaljna da kad se okrećem iza sebe u liftu vidim sjenu astronauta, a kada spustim pogled na svoju odjeći vidim da sam odjevena u svemirsko odijelo.

U letjelici sam, sjedim i gledam ispred sebe u brojne gumbiće koji predstavljaju kontrolnu ploču. Letjelica kreće, stolac se drma a osjećaj je nevjerojatan. Kroz prozorčić gledam kako se mijenjaju prizori te kako se približavamo Mjesecu. U jednom trenutku kada stižemo u svemir ispred mene u bestežinskom stanju polagano lebdi olovka.

Moram priznati da sam se navukla, i to jako. Problem je što mi ni nakon dva sata nije bilo dovoljno. Jednostavno želiš probati još samo jednu, a kada ta završi onda još jednu. I onda još jednu…