U Zagrebu se otvara soba u kojoj možete mahnito razbijati stvari i riješiti se stresa. Među prvima smo je isprobali

Možda ste posljednjih mjeseci čuli najave o “prvoj sobi za razbijanje”, ili slučajno prošli Vukovarskom i primijetili simpatičnu kućicu s istim natpisom koja se dugo preuređivala. Sad je napokon gotova, u ponedjeljak se otvara. Zove se SMASHIT i namjena joj je dosta jednostavna: uđete unutra, mahnito razbijate stvari i rješavate se bijesa i stresa.

SMASHIT se nalazi u Galovačkoj 15, odnosno u Vukovarskoj na križanju kod FER-a i Pučkog otvorenog učilišta, a ja sam imala tu sreću biti jedna od prvih koja će je isprobati.

Dakle, dobila sam priliku suočiti se s potisnutim stresom, bijesom i eventualnim traumama te se obračunati s nedužnom informatičkom opremom i krhkim staklenkama, uz pomoć bejzbol palice, čekića i praćke. Pritom potpuno zaštićena.

Mogla sam birati između tri paketa

Čim se pojavite ispred kućice, dosta je jasno o čemu se radi. Na vratima je umjesto kvake čekić, a unutrašnjost je uređena industrijski, surovo. Zidovi su sivi, poslagane su automobilske gume, a na zidu je izloženo oružje: bejzbol palice, čekići i šipke različite vrste.

Dočekuje me 27- godišnji Tomislav Stanić, čovjek koji je stoji iza cijele stvari i objašnjava mi da mogu birati između tri paketa. ‘Malo ću razbijati’ košta 50 kuna i u njemu razbijate staklenke, ‘Neću baš malo razbijati’ plaća se 80 kuna i u njemu na raspolaganju imate staklenke i knauf ploču, dok najveći ‘Stvarno mi se razbija’ plaćate 140 kuna i u njemu do mile volje razbijate elektroniku, knauf ploče i staklenke. Ok, ne baš do mile volje – oko 45 minuta – ali ako čovjeku to nije dovoljno, možda treba potražiti nekakav drugačiji tretman.

Zašto mi treba malo razbijanja?

U vožnji do kućice intenzivno sam razmišljala o tome zašto meni treba ova ekshibicija. Generalno nisam jedna od onih koji su stalno ljuti, vrlo rijetko vičem, a koliko se sjećam, zadnji put sam nešto namjerno razbila prije otprilike 20 godina. A onda mi je sinulo da su upravo moja miroljubivost i odlaganje artikuliranja ljutnje razlozi zbog kojih bi mi ova seansa razbijanja možda dobro došla. Jer nije baš da nemam razloga biti ljuta, samo ne pokazujem to dovoljno. Kad sam se dogovorila sa sobom što ću zamišljati dok zamahujem bejzbol palicom, bila sam spremna.

Tomislav, beskrajno simpatični dečko koji za sebe kaže da je također “generalno sčilan”, prepričao mi je kako je prije otprilike godinu dana, poput očajnika, tražio neko ovakvo mjesto, samo da se može ispuhati. Tvrdi da se više ni ne sjeća tko je bio krivac, ali htio je hitno eliminirati nakupljenu negativnu energiju. Dotad je čuo za sobe bijesa u inozemstvu pa se nadao da će tako nešto naći i tu. Na svoje razočaranje, shvatio je da toga u Zagrebu nema, ali već u sljedećem heureka momentu mu je sinulo da bi on mogao biti taj koji će to omogućiti svojim sugrađanima.

Kako je nabavljao opremu

U veljači prošle godine pronašao je prostor, i otad je pomalo radio na njemu, dok je istovremeno odrađivao svojih osam sati u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki. Pomagali su mu i frendovi, a on je pritom redovito obilazio Hrelić u potrazi za opremom za razbijanje. Osim na Hreliću, neispravnu informatičku opremu otkupljivao je i od firmi, objašnjava dok nam pokazuje skladište u kojem se nalazi fascinantna kolekcija printera i kopirki… Sve to bit će uskoro u komadićima, pomislim.

Dobivam na izbor hoću li navući narančasti kombinezon ili vojničku jaknu. Odabirem drugo, možda će mi biti jednostavnije zamahivati, kalkuliram na glas. Odbijam zaštitu za cipele, no naočale želim. Zapravo, bez njih me ni neće pustiti unutra, zbog krhotina stakla koje znaju frcati. U ovim trenutcima Telegramov fotograf Borko Vukosav postaje ozbiljno zabrinut za svoju opremu, a čini mi se i malo za vlastite ekstremitete i lice. Dogovaramo se kako će se pozicionirati kako ne bi postao kolateralna žrtva mog divljanja.

Počela sam s razbijanjem staklenki…

Prve su na redu bile staklenke; Tomislav ih je uredno posložio na postolje od automobilskih guma. Pale su, a da se nisu slomile, kao da mi se rugaju. “Aj sad ko da si nešto pojela jutros”, viču mi dečki i smijulje se mojem propalom pokušaju.

Skupljam energiju, zamahujem u zrak nekoliko puta i koncentriram se na ono zašto sam tu. A onda je cijeli proces počeo samo teći. Zamah, udarac, komadići, zamah, udarac… Beskrajno lako.

… a nastavila s printerom

Uskoro je na red došao i printer. Udarac s tupom drvenom bejzbol palicom u plosnatu plastičnu površinu nije me oduševio. Zbog otpora sam se osjećala gotovo kao da sam ja ta koja je pretrpjela udarac. Tad je postalo osobno.

Zamahivala sam više, uzela sam i čekić, ali ovaj crni Canon pokazao je ozbiljnu žilavost. U klinču smo bili nekoliko minuta, više nego što sam očekivala. Kad sam ga se riješila, već sam bila potpuno zadihana i znojna, u nekom laganom zen stanju. Ali, ostalo mi je još malo snage za bonus aktivnost: praćku.

Praćka me malo naljutila

Priznajem da kao dijete nikad nisam uspjela usavršiti izradu ni korištenje tog oružja, a i bila sam zbilja miroljubiva djevojčica koje je radije bježala od takvih aktivnosti. Još jednom razmišljam, možda je upravo to i razlog zbog kojeg mi sad treba ovakav ispušni ventil. Praćka me naljutila jer mi je trebalo par pokušaja da shvatim princip po kojem je pogodak zagarantiran. Gađala sam opet precizno poslagane staklenke, njih četiri, od kojih su tri preživjele. Nije mi se baš svidjela ta statistika, a i Tomislav mi je potvrdio kako praćka zna imati dvostruki efekt, da zna razbjesniti ljude kod neuspjelih pokušaja.

Treba napomenuti da se psiholozi ne slažu uvijek s ovim metodama otpuštanja ljutnje. Za osobe koje inače nisu svladale mehanizme suočavanja s emocijama poput ljutnje i bijesa, ovo se sigurno ne preporučuje. Čini mi se kako je ovaj kratki izlet u razbijanje možda najefektniji u situacijama u kojima se naglo događaju šokovi na koje želite što prije nasrnuti, poput iznenadnih prekida, propalih ispita, otkaza… No, uvijek postoji opasnost da se emocije i dodatno pojačaju.

U mojem slučaju nastupila je potpuna opuštenost, osim lagane boli u leđima i lopatici. No, kaže mi Tomislav da je to skroz normalno, ipak sam pola sata svom snagom zamahivala i udarala. Nakon seanse se pozdravljamo, a on ostaje počistiti prostor i pripremiti sve za nove razbijače.