Nekad je nužno odabrati stranu

Iza uspjeha dizajnerskog namještaja Prostorije kriju se vrhunski majstori. S njih sedmero razgovarali smo u Zagorju

Bili smo u Svetom Križu Začretje gdje, između ostalih dizajnerskih hitova, nastaju Revolve sofa i Polygon naslonjač

FOTO: TMG CREATIVE

Raditi veliku priču o uspješnoj proizvodnji usred globalne korona pandemije, koja je doslovno zaustavila cijeli svijet, činilo mi se na prvu malo nespretno i nezahvalno, ali ujedno i vrlo izazovno. Iako su gospodarstvo, ekonomija i proizvodnja u većini svjetskih zemalja bili kompletno zaustavljeni ili su još uvijek, hrvatska tvrtka Prostoria, u svijetu poznata po proizvodnji dizajnerskog namještaja, može se pohvaliti kako se ni u jednom trenutku nije dala u svemu ovome pokolebati.

Već pri samom ulasku u njihovo proizvodno sjedište u Hrvatskom zagorju, točnije Svetom Križu Začretju, koje sam nedavno imala prilike povodom stvaranja ove priče posjetiti, sve je bilo puno jasnije. Nekoliko nezamislivo velikih hala, dobra organiziranost, mogućnost poštivanja preporuka svih epidemioloških mjera, oko 230 vrijednih radnika podijeljeno u timove i smjenski rad uz maske i gomilu dezinfekcijskih sredstava te kvalitetno i predano vodstvo idejnog začetnika i vlasnika Prostorije, Tomislava Knezovića koji je u svemu ovome od samog početka bio nošen vizijom proizvodnje kvalitetnog namještaja, koju je potom duboko implementirao u svoj razvojni tim majstora, omogućili su Prostoriji da njihova proizvodnja ne bude zaustavljena ni u ovim izazovnim trenucima.

Upravo tako, Prostoria je bila jedno od rijetkih mjesta u svijetu u kojoj vrijeme na svu sreću nije stalo. Jedna od krucijalnih stvari koja im je išla u prilog jest da su svoju cijelu proizvodnju kroz godine postavili upravo u Zagorju za razliku od mnogih svjetskih konkurenta koji su unatrag 20 godina svoju pak djelomično ili u potpunosti preselili u Kinu i zemlje istočne Europe. Upravo taj potez Prostoriji je omogućio da kroz vlastiti razvoj i pozicioniranje na svjetskoj sceni kreira i pozitivan imidž Hrvatske te sada u pandemiji svima nama da još jednu šansu da progledamo i osvijestimo koliko nam je jedna ovakva kompletna proizvodnja od velike važnosti.

Nema tko danas nije čuo za njihovu famoznu Revolve sofu, Polygon naslonjač, kolekcije 3angle, sofe Cloud i Match, ležaj Up-Lift, kolekcije stolaca Strain, Trifidae, Oblique itd. Upravo ti Prostorijini komadi, nastali u suradnji s cijenjenim hrvatskim dizajnerima, danas krase mnoge privatne interijere, ali i svjetske hotele, zračne luke te mnoge javne prostore.

Prostoria je upravo lansirala Brzi program isporuke

Ovih dana tako primjerice lansiraju i READY TO SHIP i QUICK SHIP kolekciju od 20-ak popularnih komada koji su za isporuku spremni u roku od tri do 15 dana, u odnosu na klasični rok od 30 dana, dok je pritom dodatna posebnost za kupca mogućnost šire selekcije materijala za svaki proizvod. Upravo je ovaj brzi program isporuke Prostorijin konkretan odgovor na česte upite za hitnim narudžbama.

STRAIN fotelja i stolić, dizajn: Simon Morasi Piperčić D. Kunić

Ono čime se još mogu pohvaliti u svom recentnom radu jest i činjenica da je i novoizabrani predsjednik države, Zoran Milanović, prilikom potpisivanja svečane prisege sjedio upravo na Prostorijinoj stolici Rhomb, dok je dokument potpisivao na istoimenom stolu što je doista bila ohrabrujuća poruka za hrvatski produkt dizajn.

RHOMB stolica i stol, dizajn: Simon Morasi Piperčić D. Kunić

Ako se pak osvrnemo malo na prošlost, cjelokupna Prostorijina priča počiva zapravo na proizvodnji ojastučenog namještaja i namještaja od drveta i metala, a upravo je suradnja s dizajnerima donijela i usmjerila Prostoriju na razvoj inovativnih komada. Naime, svaki novi dizajn kroz godine potraživao je i nova tehnološka rješenja te je Prostorija postepeno tijekom prvih nekoliko godina uložila u sve domene tehnologije proizvodnje kako bi u potpunosti kontrolirala njezinu kvalitetu. Upravo u tome leži Prostorijin najveći forte, koja se u Hrvatskoj može pohvaliti i sa svoja tri salona – u Zagrebu (Bauerova 3), Rijeci (Dolac 9a) i Splitu (Poljička 28b ), dok je ovaj posljednji ujedno i najveći te se prostire na oko 600 četvornih metara.

Od manufakture do industrijske proizvodnje

Tako je od jedne manufakture, ona izrasla do visoke razine industrijske proizvodnje što je danas u svijetu zbilja velika rijetkost, dok se u samom procesu izrade mogu pohvaliti kako koriste i vrhunske materijale poput slavonskog hrasta, visokokvalitetne koža te jednako kvalitetne tkanine. Kako se unutar Prostorije odvijao jedan drugačiji, opsežniji proces, proizvodnja se zbog kompleksnosti dizajna novih proizvoda, ali još i više zbog velikog širenja opsega i raznolikosti produkcije, postepeno transformirala iz obrtničke u jednu suvremenu industrijsku. U cijelom tom procesu nastupilo je i logično te vrlo potrebno zapošljavanje visokoobrazovanih inženjera, značajno širenje i stvaranje timova u svim sektorima, nabava najsuvremenije tehnologije, ali i njezino podizanje na najvišu moguću razinu, kao i cjelokupni razvojni, stvaralački proces.

Foto: Vjekoslav Skledar

Malo je reći kako je Prostoria kroz sve vrijeme uspijevala svojim dizajnerskim namještajem odgovoriti na najzahtjevnije izazove suvremenog tržišta, a njihova vrhunska udobnost, kvaliteta, inovativan, moderan i decentan dizajn popraćen majstorskim izvedbama, u koji je implementiran i pomno biran kvalitetni materijal, danas zbilja izvanredno kotira.

No, cijele ove priče ne bi bilo bez njezinih ljudi, tima u pozadini. Prostoria je definitivno mjesto u kojem nerijetko naglašavaju kako se između ostalog njeguju individualni razvoj i rast zaposlenika, kao i međuljudski odnosi. S pravom možemo konstatirati kako su upravo njihovi zaposlenici stupovi ovog uspjeha s kojima je valjalo porazgovarati, upoznati ih, predstaviti javnosti njihovu moć unutar ovog kompleksnog proizvodnog procesa u kojem jedni bez drugih ne mogu, i bez kojih perspektiva i Prostorijin uspjeh danas ne bi bili takvi kakvi jesu. Upoznajte ih.

ZVONIMIR ČIČAK (34) – Voditelj razvoja proizvoda i redovne proizvodnje

Foto: Vjekoslav Skledar

Iz okolice sam Osijeka, a po završetku fakulteta kao inženjer elektrotehnike počeo sam raditi u jednoj zagrebačkoj firmi na razvoju edukacijskih robota. Četiri godine bilo je okej, onda je bilo manje okej, pa smo se na kraju i razišli. Jednostavno više nije imalo smisla.

Vratio sam se u potom u Osijek, pripremio za odlazak iz Hrvatske u inozemstvo, i onda je stigao poziv na razgovor iz Prostorije. Nakon tri zahtjevna kruga natječaja dobio sam posao i sada sam u Prostoriji preko pet godina. Odluka oko preseljenja bila je vrlo lako donesena, na pivi sa suprugom. Iznajmili smo kuću ovdje u Zagorju, poslije smo je i kupili te ovdje živim s obitelji. Mišljenja sam da ne moraš nužno raditi tamo gdje si se rodio, nego da ideš tamo gdje ima posla. A ovdje posla za mene ima.

Moja uloga u Prostoriji rezervirana je za razvoj novih proizvoda i za poboljšanje starih. Na živom primjeru to izgleda tako da dizajner dođe u Prostoriju s idejom. Ako se ispostavi da se ta ideja uklapa u našu filozofiju, prelazimo u fazu oko toga što je u tom produktu izvedivo u smislu detalja, što je kritično, što uopće nije tehnički izvedivo, nakon pregovora, razmatranja i analiza krećemo u izradu prototipa.

Da stvar bude bolja, nekako sam oduvijek imao i senzibilitet prema drvu, namještaju, i kao dječak sam s ocem znao sklapati i sastavljati kuhinje, a kasnije sam se čak samoinicijativno prebacio u domenu 3D modeliranja. Sve se nekako fino nadopunilo i povezalo. Moram priznati da sam u Prostoriji jako zadovoljan, a količina stresa, kad me pitate, ona ovisi o tome kako gledate na stres. Ako vam je stres izazov, onda ćete biti dobro. Osim toga, ovdje ima jako puno mogućnosti za napredovanje. Radni dan mi izgleda poprilično uzbudljivo, nije onaj klasični, pa se tako u osmosatnom radnom vremenu u biti prebacujem s projekta na projekt.

OSMO outdoor stolice, dizajn: NumenForUse D. Kunić

Sve je prilično dinamično, a prije svega moraš biti fleksibilan. Mnogima ovo ne bi odgovaralo, možda bi im stvarno bilo stresno, ali meni nije. Treba imati na umu da se ovdje godišnje izbacuje jako puno posve novih i inovativnih proizvoda, a rokovi su uvijek, kao i svuda, napeti. No, ono što je najbolje u svemu jest što ovaj posao nikada nije monoton – i to mi je jako bitno.

Najdraži komad koji smo u Prostoriji proizveli mi je definitivno Osmo stolica jer je tehnički bila najzahtjevnija i veliki izazov, pogotovo ona verzija s inox letvicama. No, evo i sada smo pred jednim velikim izazovom, radimo na proizvodu dizajnera Nevena i Sanje Kovačić i bit će iznimno tehnički napredan. Riječ je o proizvodu koji objedinjuje fotelju i ležaljku u jednom. Mogu reći da smo s ovim tekućim proizvodom došli do razine tehnologije koja je u domeni autoindustrije. Gledajući sveukupnu poslovnu atmosferu, u Prostoriji jednostavno mora postojati timski rad, i ne može se svatko držati striktnog svog segmenta posla. Jer ako zapneš, moraš se moći nekome obratiti, a ovdje svi ovise jedni od drugima. Ista stvar je i među odjelima.

Osobno su mi jako bitni međuljudski odnosi na poslu, evo da vam odmah bude jasnije: da ovdje nije dobra atmosfera, teško da bi se ljudi zadržali. Eto toliko. A s obzirom na cijelu situaciju u svijetu s pandemijom i koronakrizom, nekako se ipak ne bojim za svoju egzistenciju jer mi smo ovdje cijelo vrijeme radili, nije bilo prekida. Istina da postoji možda manja količina narudžbi, ali to nije ništa dramatično. Cijela proizvodnja ja nastavila raditi i nije bilo nikakvih problema.

ANDREJA BAŠAK (30) – prodajna savjetnica u Štof by Prostoria

Foto: Vjekoslav Skledar

Na otvoreni natječaj Prostorije za stručnog savjetnika u specijaliziranoj prodavaonici tkanina Štof by Prostoria javila sam se kao diplomirana dizajnerica odjeće i tekstila s područjem interesa za dizajn, namještaj, materijale i uređenje životnih prostora. U Štofu sam od njegovog otvaranja, a tome će uskoro biti dvije godine. Zbog dinamike koju pruža rad u Prostoriji, dio radnog iskustva stekla sam i kao prodajna savjetnica u salonu, a sudjelovala sam i na međunarodnim sajmovima namještaja. Ono što je sjajno jest da mi se u Prostoriji omogućuje profesionalni razvoj i rast, a to ponajviše ovisi o zaposleniku, taj napredak za koji uvijek ima mjesta.

Mislim da je naš Štof by Prostoria zapravo odličan primjer održivog načina poslovanja, a ideja o nastanku je logičan nastavak Prostorijinog djelovanja koji traje već godinama. Naime, kroz ciklus stvaranja novih vrijednosti na tržištu, mi omogućujemo da vrhunske tkanine poznatih svjetskih proizvođača budu dostupne svima u maloprodaji. Također, u ponudi imamo tkanine iz aktualnih i prethodnih kolekcija namještaja Prostorije te tkanine manjih metraža koje ostaju nakon proizvodnje namještaja. E te tkanine prodajemo u Štofu po akcijskim cijenama ili pretvaramo u nove proizvode, poput ukrasnih jastuka koje također nudimo.

Smatram da je održivost ključna odlika poslovanja u današnjici, i neizbježno je da će svi oni koji već nisu krenuli u tom smjeru morati uključiti taj aspekt u poslovanje. To je ujedno i jedini ispravan način poslovanja u ovim izazovnim vremenima. Kad me pitate za samu ponude, u biti imamo visokokvalitetne tkanine renomiranih svjetskih proizvođača. Neki od njih su danski Kvadrat, njemački Rohi, engleska Camira, talijanski Torri Lana i Mario Sirtori, ali i Sunbrella tkanine odličnih karakteristika za vanjsku primjenu.

Sve one izrađene su od prirodnih materijala, kao što su vuna, pamuk i lan te njihove mješavine. Važno je naglasiti da je izbor tkanina u Štofu zaista velik, može se birati između najaktualnijih suvremenih pletiva dobivenih najnovijim tehnologijama ili pak tkanina koje su već zasluženo dobile status klasika. Sve tkanine imaju svoje certifikate i zadovoljavaju standarde, kao što su negorivost, otpornosti na piling, habanje i ostalo.

UMOMOKU lounge kolekcija posjeduje outdoor tkanine, dizajn: 3LHD

Ljudi su u biti prepoznali Štof kao mjesto gdje mogu pretapecirati svoj stari namještaj te svakodnevno imamo upite za tu uslugu, također nudimo i uslugu izrade po mjeri, što uključuje izradu jastuka i navlaka. Tapetarski majstori iz Prostorije realiziraju projekte tapeciranja te i za njihov rad dobivamo pohvale.

Što se tiče mog jednog radnog dana, komunikacija s ljudima je ono što ga svakodnevno čini različitim i punim iznenađenja. Jutarnji dio je uglavnom rezerviran za obavljanje administrativnih poslova, a to uključuje brigu o kupcima, narudžbama i isporukama. Kreativnost se pojavljuje svakodnevno jer kupci traže sposobnost imaginacije tkanina u prostoru i preporuke u smjeru izbora teksture i boje. Izazov je naći balans između idealiziranih želja kupaca i realnosti. Veseli me zadovoljan kupac koji nestrpljivo kreće u novi projekt obnove starog namještaja ili dizajniranja i šivanja novih proizvoda s kupljenom tkaninom.

Smatram da su dobri međuljudski odnosi bitan čimbenik za uspješno obavljanje svakodnevnog posla. Bitno mi je ne biti sputana u radu i idejama unutar te okoline, a to se postiže svakodnevnom komunikacijom i suradnjom s kolegicama i kolegama. Svi imamo jasnu viziju i cilj, a to je proizvodnja i prodaja visokokvalitetnog dizajnerskoj namještaja, tkanina i proizvoda. Zajednički doprinosimo stvaranju tih vrijednosti.

Što se pak tiče aktualne izvanredne situacije u svijetu, ne treba je se plašiti nego joj se treba prilagoditi. Također, treba naučiti i izvući pouku iz svega toga. Mi se u Prostoriji osjećamo spremno za nadolazeće izazove kojih će sigurno biti u budućnosti. Karantena nas je navela da jasno promislimo o našim životnim navikama, ali i našim domovima, prostorima u kojima boravimo. Upravo smo tu mi, Prostoria i Štof, izvrstan savjetnik koji brine o kvaliteti življenja, te u svim prodajnim salonima svakodnevno nudimo pomoć, savjet i stručnu uslugu.

MLADEN BAKRAN (46) – Voditelj stolarije

Foto: Vjekoslav Skledar

Ja sam iz okolice, točnije iz Zaboka i domaći sam ovdje, a moj karijerni put započeo je u tvrtki Perfecta u kojoj smo proizvodili madrace i krevete. Tamo sam radio na održavanju strojeva i krenuli smo s probnom proizvodnjom koja je bila komplicirana i trebalo ju je na kraju krajeva pokrenuti. Bio je to veliki izazov koji sam jako brzo uspio postaviti na noge, pa sam od pozicije održavanja strojeva napredovao do mjesta voditelja proizvodnje.

Sedam i pol godina trajao je taj dio dok se nije izgradila i stvorila Prostoria u Začretju u kojoj sam se potom zaposlio. Upravo tu gdje se proizvodi dizajnerski tapecirani namještaj sam shvatio i da postoji jako velika razlika u kompleksnosti proizvodnje, u odnosu na ono prije i sada što radim, u smislu velike razlike kod proizvodnje madraca i kreveta pa onda namještaja. U Prostoriji smo uglavnom svi zapravo krenuli od nule, nismo imali nekog znanja, no puno smo istraživali i na svu sreću imali u timu jednu osobu koja je prije radila duže vrijeme u jednoj tapetariji čije je znanje nama tada bilo zlatno i jako bitno.

BIK stolice, dizajn: NumenForUse D. Kunić

Uskoro smo potom osnovali jedan razvojni tim na čijem sam čelu bio ja. Vodio sam tim od četiri osobe, i u prve dvije godine smo izbacili jako puno novih proizvoda koje se onda poslije s vremenom dorađivalo. Tada se dogodio i prvi susret s dizajnerima i cijelim tim procesom. U međuvremenu smo puno napredovali, razvili vlastite proizvodne procese, ponajviše tehnološki napredovali i sada nam je puno lakše, pa smo i stoga brži u procesu proizvodnje.

S godinama pojavio i se sve veći interes za namještaj od masivnog drva. Imali smo jednu stolariju, za koju se s vremenom ispostavilo da je premala, pa smo bili prisiljeni stvoriti puno veću proizvodnu halu od oko 2.000 četvornih metara te krenuli s nabavkom strojeva. Obilazili smo sajmove, tražili ono što nam treba te paralelno istraživali masivno drvo itd.

Krenuli smo u ozbiljniju proizvodnju dizajnerskog masivnog namještaja gdje sam onda ja preuzeo tu inicijativu i počeo voditi novonastali pogon stolarije koji je unatrag tri godine doživio veliku ekspanziju jer je potražnja za masivnim namještajem u svijetu jako porasla. Mi smo tu našli nekakav svoj dio kolača, zaposlili dosta novih ljudi, pa su tako u mom timu stolarije danas 34 osobe. Jedno vrijeme smo drvo kupovali od drvnih centara. Hast i orah su dvije vrste drva koje najviše koristimo. Potom smo krenuli s Hrvatskim šumama, potpisali s njima ugovor i počeli nabavljati trupce hrvatskog hrasta lužnjaka, jelovine itd. Stvorili smo u Prostoriji i pilanu gdje smo onda sami pilili trupce na dimenzije koje su nam potrebne. U početku je to doduše bilo metodom pokušaja i pogreške, ali smo se jako brzo uhodali.

PIUN stolice, dizajn: Grupa D. Kunić

Onda smo pak formirali i sušaru za drvo koja je jako bitna kod nastajanja samog proizvoda. Shvatili smo da je to ključ našeg uspjeha, taj moment kada možemo sami kontrolirati sirovinu i cijeli taj proces s drvom – od nabavke pa do finalnog proizvoda. Dizajneri su u jednom trenutku tražili lakirano drvo, pa smo stvorili i lakirnicu, što je bio još jedan od niza izazova za mene kada sam i krenuo u potragu za tehnologijom iz te domene. U lakirnici sada imamo zaposlene četiri osobe.

Važno je reći da je sam dio tehnologija izrade stolica izrazito zahtjevan i puno stvari utječe na to da proizvod bude dizajnerski dobar, ali i funkcionalno savršen. Nekad zna proći i po nekoliko mjeseci da bismo dobili ono što želimo. Trebamo uvijek biti svjesni, svi u timu, da razvojni proces podrazumijeva i greške i da ćemo morati nekoliko puta raditi istu stvar. Bitno mi je da tim funkcionira, počiva na sličnom načinu razmišljanja, da se ne sukobljavaju neke stvari koje su tehnološki neprihvatljive.

Foto: Vjekoslav Skledar

Pritom se potrebno i zapitati kako će izgledati serijska proizvodnja. Mi praktički možemo napraviti sve što si neki dizajner zamisli, no problem je kasnije u serijskoj proizvodnji ako ona ne može pratiti količine koje će nama trebati. Moramo balansirati, da proizvod čim jednostavnije prolazi kroz proizvodnju, a da pritom ne gubi na funkcionalnosti i dizajnu.

U Prostoriji je svaki dan za mene jedan novi izazov, u smislu usavršavanja. Jednim dijelom smo jako vezani uz izvoz po cijelom svijetu. Moram reći da se ja nisam ni u jednom trenutku pandemije bojao niti obazirao na to. Mišljenja sam da će neki dijelovi svijeta uvijek moći potegnuti, nije svugdje isto, i nisam strahovao da ćemo zatvoriti proizvodnju ili smanjiti je. Razmišljao sam o tome da i ako jest malo smanjena, da to vrijeme iskoristimo da si još kvalitetnije posložimo samu proizvodnju.

IVAN ŽARKOVIĆ (28) – Majstor tapetar

Foto: Vjekoslav Skledar

Ja sam inače odavde baš, iz Svetog Križa Začretje, a 2011. godine sam se prvo zaposlio u Prostorijinom skladištu. Taj proces zahtijevao je dosta odlazaka u proizvodnju, u cijeli taj segment. Imao sam prilike vidjeti kako zaposlenici ondje rade, i to mi se sve svidjelo. U početku sam poslije pauze znao odlaziti ondje na ispomoć, točnije u tapetariju i to na nagovor voditelja proizvodnja. Onda su me primili u taj sektor na puno radno vrijeme i tako je sve počelo. U biti sam završio građevinsku školu, a u Prostoriji sam se uz mentore izučio za tapetara.

Što se tiče procesa tapeciranja, moj posao i radni dani su mi jako zanimljivi jer ima više segmenata koje posao tapetara podrazumijeva kao što su montiranje, završna kontrolu itd. – od same navlake koju uzimate, poluproizvoda iz stolarije te činjenice da na kraju sve mora biti ugodno oku i udobno.

TRIFIDAE fotelja, dizajn: NumenForUse Pavel Posavec

Mi u tapetariji dobivamo gotov proizvod za koji vam voditelj razvoja pokaže kako se radi i onda nastupa tapeciranje. Najveći izazov mi je kad od poluproizvoda i navlake stvorite proizvod koji će netko koristiti tamo negdje u Švedskoj ili Danskoj i pritom znati da je to proizvod hrvatske Prostorije, u smislu, hej to sam ja radio ili netko od tapetara ovdje. Trifidae mi je najdraži Prostoriji proizvod jer ga je bilo dosta izazovno tapetarski odraditi, a i jako mi se dizajnerski sviđa.

Kad me pitate koliko sam zadovoljan svojim poslom od jedan do deset, reći ću 12. Radim u timu gdje je u jednoj smjeni pet tapetara, u drugoj šest. A s obzirom na to da se ja nisam školovao za tapetara, jako mi je bitan tim jer sam to što danas radim bez pomoći tima nikada ne bih uspio.

ABSENT sofa, dizajn: NumenForUse D. Kunić

Timski rad mi je prije svega, a iznimno mi je važan i taj razvojni tim koji te stvarno gura kad vide da želiš raditi i napredovati. Motiviraju me i svakodnevne zapreke i rješavanje istih, da se ide i gura dalje. U tapetariji su pak bitne preciznost, brzina, i da svaki tapetar sam uvidi svoje greške koje onda ne ponavlja. Mnogi kažu da moja čarolija tapeciranja leži baš u mojoj preciznosti i brzini. Dakle, kad zatvaram proizvod tkaninom, on mora biti savršeno prema nekoj geometriji isklaman. U finalu izgleda kao da ga je stroj isklamao, a nije jer to radi čovjek ručno. Nebitno je što to nitko ne vidi jer se na finalu taj segment ne može uočiti, morali biste proizvod rastaviti, ali meni je bitno da je to sve precizno, perfektno jer dizajnirani proizvod mora imati takvu proizvodnju.

Često zaboravimo da proizvod nije samo vanjska forma, nego je zapravo cijeli njegov sadržaj i ono što je unutra i što ne vidimo. Konstrukcija, materijali, završna obrada, izvedba, to nas u Prostoriji zapravo i razlikuje od drugih.

TOMISLAV PILJEK (30) – Majstor varitelj

Foto: Vjekoslav Skledar

Ja sam isto domaći, živim u okolici Začretja, a dvije i pol godine sam zaposlen u Prostoriji. Ovdje radim posao koji prije svega jako volim i koji me zanima. Osim zavarivanja, radim i na izradi šablona, točnije alata u kojima se ti proizvodi zavaruju.

To vam izgleda otprilike ovako. Inženjeri razviju neki proizvod, naprave drveni model, kalup, onda napravimo model tog proizvoda, a onda ja po tom modelu kreiram alat odnosno te metalne šablone po kojima će se taj proizvod dalje izrađivati za serijsku proizvodnju. Radim u sklopu tima od sve skupa šest zavarivača. Neki dani su opušteniji, ali zna biti stresno kada trebaš pronaći rješenje, a nemaš baš ideju. U takvim situacijama potražim nerijetko savjet kolega, inženjera ili stručnijih od sebe.

POLYGON fotelja, dizajn: NumenForUse D. Kunić

Polygon naslonjač mi je primjerice prvi proizvod za koji sam napravio metalnu šablonu za serijsku proizvodnju. On mi se baš jako urezao u sjećanju, a sada bi za Polygon mogli reći i da je u biti dizajn ikona te da sam ja dio povijesti. U mom poslu su zapravo jako bitne inovacija i kreativnost jer nije jednostavno napraviti šablonu za serijsku proizvodnju – i to doslovno iz ničega. U prosjeku mi za jednu šablonu treba oko dva dana, a stvaranje ideje i sve popratno je kreativni proces koji nastaje u hodu. Puno je tu improvizacije u stvaranju. Najveći izazov mi je da od prve sve uspije, da je šablona točna i da nema problema. Ako se dogodi greška onda se trudim otkloniti je, a iza svega u biti stoji konstantni razvoj.

VLADIMIR VODOLŠAK (42) – Majstor krojač zadužen za krojenje kože

Foto: Vjekoslav Skledar

Segment vezan uz kožu u Prostoriji nije bio toliko razvijen kada sam ja došao, točnije način krojenja, pa je bilo potrebe naći neke metodologije izrade, obrade stvari od kože. Zanimljivo je kako se dotad nikada nisam susreo s kožom i ovim poslom. Neke zaposlenice su mi na početku nešto sitno pokazale, ali ovdje sam u ovih godinu dana koliko radim u Prostoriji sve nekako sam stjecao empirijski. Po principu ono što primijetiš, unaprijediš, pokušaš, vidiš gdje su greške. Da, na tom putu se dosta griješilo, ali u principu i postiglo jako puno toga, bez ikakve lažne skromnosti. Unaprijedio sam proces krojenja kože, a prije je to sve skupa bilo puno sporije i potpuno drukčije.

Naime, koža je prirodni materijal, ona nema standardne dimenzije niti izgled, i ne postoje dvije jednake kože ni u kojem pogledu. Svaka koža je individualna, i svaka koža se zapravo obrađuje na svoj način. Možete imati pet koža istog proizvođača, no ona je svaka drugačija i to je sve jedna vrsta izazova. Možda da su neke stvari unificirane, proces bi bio brži, ali to jednostavno nije tako.

CLOUD sofa, dizajn: Sanja Knezović D. Kunić

Cijeli taj proces zahtjeva zbog toga i jedan individualni pristup, a i koža je za mene bila jedan posve nov medij s kojim se nikada nisam susreo, pa sam samim time morao jako puno toga savladati, doznati i naučiti, te pronaći metode i alate za formiranje kože za dizajnerski sjedaći namještaj koji ovdje u Prostoriji proizvodimo.

Što se tiče procesa mog rada, prvo razvučem kožu, vizualno identificiram greške koje potom označim, onda slijedi kategorizacija greški. Nažalost ne postoji mogućnost saniranja greški, odnosno da nešto zakrpate. Možete jedino možda nešto tolerirati, ali da ne bude na vidljivom mjestu proizvoda, primjerice, ispod ili sa strane. Ne mislim pritom na rupe, nego kako je riječ o prirodnom materijalu, on je pun nekih ožiljaka i kao materijal ona nije ni blizu idealnom.

Moj posao ovdje zapravo nikada nije opuštajući, jer to je dio koji je u trgovini na proizvodu najvidljiviji. Oblik, boja i materijal se prvi uoče tako da se greška odmah vidi, pa su utoliko razina stresa i odgovornosti u mojoj domeni posla dosta visoki.

NINA MUSTAČ (23) – CMA operaterka, radi na CNC stroju za metal

Foto: Vjekoslav Skledar Vjekoslav Skledar

Sada će biti godina dana da radim u Prostoriji, a našla sam se tu iz tog razloga jer volim namještaj, stvaranje, nova znanja, učenje, a volim i izazove. Na početku sam došla zapravo slagati police, no u međuvremenu sam se upoznala s kolegama i strojevima na kojima oni rade i evo pronašla sam se na CNC stroju za obradu metala. Dan mi izgleda tako da kad dođem upalim CNC mašinu, nakon čega slijedi njezina priprema, pa gledanje naloga što taj dan trebam napraviti, onda mijenjam alate, umjeravam alate, ako se pak radi neki novi proizvod onda i programiram. Uglavnom, na tom stroju radim rupe, navoje itd. na metalnim cijevima.

Sve znanje koje imam o CNC mašini sam korak po korak uz kolegu savladala i naučila ovdje. On je sa mnom radio dva mjeseca. Savladala sam manje više sve i samostalna sam već sedam mjeseci, ali uvijek ima prostora za napredovanje i usavršavanje.

Najteži dio u cijelom tom procesu mi je program glodanja za koji mi je trebalo dosta vremena da se srodim s njim, ali uspjela sam i to. Sve što radim na mašini, kao primjerice i produbljivanje stijenke kad da je ona tanka, bez ikakvih problema sada odrađujem samostalno. S obzirom na to da sami programi nisu toliko kompleksi, nema baš mjesta za pogreške, ali nekada se i one dogodi, ali se sve lako ispravi.

STRAIN stolice, dizajn: Simon Morasi Piperčić D. Kunić

Ne mogu reći da ovdje baš nema stresa, ima ga, povremeno, no nosim se s tim uspješno. Ono čime sam recimo prezadovoljna jest doza kolegijalnosti koje ovdje u Prostoriji doista ne nedostaje. Svatko će mi pomoći, to je pogotovo bio slučaj dok sam se tek uhodavala. Imam baš veliku podršku i sretna sam što sam okružena cijelom ovom ekipom. Najveći izazov mi je kad se radi nešto novo, odnosno kad moram napraviti novi program, pa kad završim mjerenja i vidim da sve štima po nacrtima i onako je sve kako je izvorno zamišljeno.

Jako mi je lijepo u Prostoriji, baš nekako volim svoj posao, zadovoljna sam, no moram priznati da me strah malo posljedica pandemije, odnosno svega onoga što slijedi. Moram istaknuti i da mi je super što sam zapravo u muškom dijelu ekipe, iako u Prostoriji ima i jako puno zaposlenih žena.

Što se tiče podrške obitelji s obzirom na to da radim možda netipičan posao za ženu, moram reći da je moj suprug u svemu tome na mene jako ponosan, zna da sam sposobna, i imam njegovu veliku podršku u svemu. Gledajući sebe dalje u Prostoriji karijerno, cilj mi je usavršiti se na ovoj mašini na kojoj radim, a idući korak je pak usavršavanje na nekoj drugoj koja je drugačija i kompleksnija.


Sadržaj omogućuje Prostoria