Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Eni Dragičević (24), mladoj fotografkinji iz Vinkovaca koja je kroz svoj umjetnički rad na društvenim mrežama progovorila o tjelesnoj dismorfiji – psihičkom poremećaju u kojem osoba svoje tijelo doživljava drugačijim nego što ono jest u stvarnosti. Za Telegram je ispričala kako je doznala za tjelesnu dismorfiju, kako se to kod nje manifestiralo te kako joj Instagram pomaže u njezinom umjetničkom radu u kojem progovara o takvim temama.

Fotografiju sam otkrila još kao klinka od šest, sedam godina. Uzela sam u ruke mali digitalni fotoaparat svojih roditelja i počela fotografirati prirodu, predmete, a kasnije i svoje prijateljice. Postupno sam počela otkrivati što sve mogu s fotografijom i ta me ljubav do danas nije pustila.

Samostalno sam učila sve o fotografiji, a u vrijeme školovanja fotkala sam sve školske priredbe, natjecanja i što god drugo je trebalo. Roditelji su mi s trinaest godina kupili prvi pravi fotoaparat i nisam ga više ispuštala iz ruku. U osmom razredu sam otišla na radionicu zagrebačkog Fotosaveza koja se održavala u Vinkovcima. Skužili su da imam talenta pa su me zvali i na druge radionice u Hrvatskoj na kojima sam širila znanje i kroz fotografiju upoznavala sebe i ljude.

U pljački stana odnijeli su mi fotoaparat i sve moje fotografije

Nakon srednje škole doselila sam u Zagreb. Većina mojih frendova upisala je faks, a ja sam krenula u školu za kozmetiku i aromaterapiju. Nisam predala papire ni na jednu umjetničku akademiju jer sam imala strah od neuspjeha, ali danas ne žalim zbog toga i ako ikada odlučim upisati fotografiju to ću definitivno pokušati negdje u inozemstvu.

Nakon što sam završila školu u Zagrebu zaposlila sam se u second hand shopu, a masaže i aromaterapiju sam radila sa strane. U to sam vrijeme bila previše zaposlena, a nakon pljačke stana u kojoj su mi ukrali fotoaparat, laptop i hard disk s materijalima koje sam skupljala deset godina, potpuno sam izgubila volju za fotkanjem. Bio mi je to ogroman udarac.

Roditelji su mi kroz godinu dana poklonili novi fotoaparat, a budući da sam u vrijeme korone ostala bez posla, vratila sam se u Vinkovce. Imala sam ideju da ću preko ljeta ostati kod roditelja i da ću se na jesen ponovno vratiti u Zagreb. Međutim, to se nije dogodilo. Otišla sam raditi sezonu na more, a kasnije sam se zaposlila u jednom kozmetičkom salonu u Vinkovcima i počela se ponovo aktivno baviti fotografijom.

‘Prihvaćanje’ je bio moj prvi veliki projekt

Na svojem Instagram profilu sam povremeno objavljivala svoje art fotografije, a prije dvije godine sam objavila i svoj prvi projekt ‘Prihvaćanje‘. Počela sam ga raditi u vrijeme lockdowna kada sam prvi put u životu pokušala fotografirati samu sebe. Najprije su to bili autoportreti pa fotografije ruku, nogu i trbuha. I tako mi je sinula ideja da bih mogla napraviti seriju slika s dijelovima tijela s kojima nismo zadovoljni. Javila sam se prijateljima i poznanicima i pitala ih žele li mi pozirati kao anonimni modeli.

Obećala sam da se nikome neće vidjeti lice i ljudi su pristali. Na snimanju su svi bili polugoli ispred mojeg fotoobjektiva. Bilo mi je to zaista divno iskustvo jer smo kroz cijeli taj proces pričali i međusobno se otvarali. Fotkala sam celulit na bedrima, strije, kapilare na nogama, šlaufiće na trbuhu i ožiljke od akni. Dakle, dijelove tijela koje ne želimo prihvatiti. Nakon što sam fotografije objavila na Instagramu ljudi su se počeli javljati.

Komentari su bili nevjerojatno pozitivni, a javilo mi se i nekoliko osoba s molbom da fotkam i njihove dijelove tijela s kojima nisu zadovoljni jer se žele prihvatiti. Ostala sam iznenađena pozitivnim feedbackom i to mi je bila motivacija da i dalje nastavim fotkati i pričati priče.

Na internetu sam saznala za tjelesnu dismorfiju

Inače, projekt ‘Prihavaćanje’ je usko povezan i s tjelesnom dismorfijom, odnosno poremećajem u kojem osoba svoje tijelo doživljava drugačije nego što je ono u stvarnosti. Mnogi nikada nisu čuli za taj poremećaj, a ja sam za njega saznala prije nekoliko godina i to sasvim slučajno.

Naime, primijetila sam da se jako često gledam u ogledalu i to me počelo sve više smetati. Skužila sam i da se puno bolje osjećam kada u danu samo prođem pored ogledala bez da se pogledam. I baš u to vrijeme sam na Instagramu pratila dosta profila koji su povezani sa psihoterapijom i mentalnim zdravljem i na jednom od profila sam otkrila da postoji nešto što se zove tjelesna dismorfija.

Krenula sam googlati taj pojam i kako sam sve dublje ulazila u tu tematiku shvatila sam da se prepoznajem u mnogo stvari. Igrom slučaja sam se povezala sa psihologinjom Anđom Jelić. Javila mi se na Instagram nakon što sam objavila fotografije Prihvaćanja i počele smo razgovarati. Nakon što sam saznala da se bavi poremećajima u prehrani i hranjenju sve sam je ispitala i kroz njezine odgovore sam shvatila da imam neke od simptoma tjelesne dismorfije.

Odlučila sam da neću ignorirati taj problem i pronašla sam jednu divnu psihologicu iz Kaštela s kojom nekoliko puta mjesečno imam online terapiju. Iako radimo malo manje od godinu dana mnogo stvari o sebi sam uspjela osvijestiti. Potvrdila je i da imam oblik tjelesne dismorfije, a otkrile smo i još neke sitne stvari koje me muče i koje pokušavam riješiti uz njezinu pomoć.

Godinama sam bila opsjednuta svojim trbuhom

Kroz naše razgovore sam shvatila da se od svoje jedanaeste godine pretjerano zamaram fizičkim izgledom. Naime, ja sam cijeli život bucka, ali uvjerena sam da sebe vidim puno debljom nego što zaista jesam. Stalno sam gledala svoj trbuh u odrazu ogledala. Dizala sam majicu, opipavala ga i provjeravala je li velik i je li se napuhao nakon jela?

Dakle, cijelo vrijeme sam imala fokus na trbuhu. Zanimljivo je da niz godina uopće nisam bila svjesna tog problema pa je to postalo dio mojeg života. Vjerujem da dosta ljudi oko nas to radi i ne opterećuje se time. No, danas vidim da to ne bi trebalo biti normalno i da čovjek može mijenjati svoju sliku sebe.

Dobra stvar je što u pubertetu nisam otišla korak dalje u bulimiju ili anoreksiju, no donosila sam neke stroge odluke; od dijeta do užasnih treninga. Znala sam si zacrtati da neću ništa pojesti cijeli dan jer moram stati u neku usku haljinu pa bih si nakon toga dala dopuštenje da jedem cijeli dan. I stalno bih pratila svoje promjene trbuha i bila time jako opterećena.

‘Moraš smršavjeti. Nećeš nikada pronaći dečka’

Kroz školovanje sam doživjela i nekakvu vrstu bulinga. Bilo je tu komentara od strane učitelja, mojih vršnjaka u razredu pa i rodbine. Komentirali bi nešto poput ‘Joj, pa moraš smršavjeti’, ‘Ne možeš biti takva pa nećeš nikada pronaći dečka’. Stalno se na moju težinu gledalo kao na neku životnu ugrozu, a zapravo sam uvijek imala pet do maksimalno deset kilograma viška.

Cijelo djetinjstvo sam provela na biciklu, trčala sam, plivala i bila fizički aktivna kao i moji vršnjaci. Međutim, uvijek sam bila jače građe i to sam naslijedila genetikom. Kroz osnovnu školu sam prešućivala ružne komentare i nisam reagirala, ali sam kasnije stvorila, hajdemo reći, bezobraznu stranu sebe i naučila sam uzvratiti. No, svejedno me sve to negdje iznutra duboko pogađalo i ostavilo je trag.

U srednjoj školi nisam bila jedina bucka. Bilo nas je troje, četvero i razredne kolege zauzimale su se za nas kada bi netko od profesora nešto komentirao. I to je bilo super. Recimo, profesor iz tjelesnog bi inzistirao na vaganju pred cijelim razredom pa je poslije iščitavao te brojke pred svima i komentirao.

No, nitko u školi osim toga profesora nije oko toga radio big deal. Dapače, bilo je cura i dečki koji su mu govorili da to ne bi smio raditi jer nekome može biti neugodno. Tada sam i ja već bila zrelija i znala sam reagirati na njegove komentare pa bih rekla da to nije OK ili da je potpuno nebitno koliko tko ima kilograma. Srećom, bili smo složan razred i međusobno smo se štitili.

I muškarce je briga jesu li debeli, mršavi ili dlakavi

Vjerujem da mi je zbog cijelog tog iskustva i sinula ideja za projekt Prihvaćanje. Nešto slično sam radila i na jednom, meni osobno jako lijepom projektu naziva Toxic masculinity. Tu sam pričala o muškarcima, njihovim nesigurnostima i emocijama jer nažalost živimo u društvu u kojem se podrazumijeva da muškarci nemaju nikakve nesigurnosti.

Željela sam razbiti tu predrasudu i javila sam se brojnim muškarcima koje pratim na Instagramu pa sam u Osijeku u jednom stanu organizirala snimanje koje je trajalo gotovo četiri dana. Mnogi su se pojavili na snimanju i pristali su da ih anonimno fotografiram. Stajali su ispred mojeg fotoobjektiva samo u čarapama i gaćama i fotkala sam ih u raznim položajima; dok sjede, stoje ili leže.

Pričala sam s njima o njihovom odnosu sa svojim tijelom i kako se osjećaju. Bilo je tu puno emotivnih trenutaka u kojima je bilo i suza i nekako vjerujem da smo uspjeli razbiti tu stigmu da muškarac nema emocija i da ga nije briga je li mršav, debeo ili dlakav.

‘Stisni zube, objavi to i gotovo!’

Taj projekt nažalost nije dobro prošao, iako je meni jedan od zanimljivih. Ne znam što je razlog tome; možda se nije ljudima svidio, a možda se algoritmi na Instagramu nisu poklopili pa nije došao do većeg broja ljudi. Međutim, sljedeći projekt na temu policističnih jajnika ponovno je dobio odličan feedback.

Sjećam se da sam imala užasan strah objaviti te fotke. Bilo mi je jako neugodno jer mi se na tim fotkama prvi put vidjelo lice. Dvije fotke bile su moj autoportret kako sjedim u topiću i gaćicama, a ostale fotografije su dijelovi tijela i ulošci. Pričala sam o dlakavosti, teškoći kod skidanja kilograma i kašnjenju menstruacije.

Noć prije objave sanjala sam da su me svi popljuvali. Ujutro sam nazvala prijatelja i ispričala mu što sam sanjala, a on mi je rekao ‘Stisni zube, objavi to i gotovo’. Tako sam i napravila. Nakon objave sam ugasila internet i sljedeća dva sata hodala po kući u potpunoj panici. Kada sam ponovno otvorila Instagram dočekalo me brdo predivnih poruka podrške. Shvatila sam da možda ne bih trebala toliko paničariti.

Instagram je moja platforma za rad

Zanimljivo je da sam kroz svoj Instagram profil upoznala jako puno ljudi, a s mnogima među njima planiram surađivati. Dogovorila sam mnogo divnih priča i fotkanja i svaka ta osoba će nekoliko dana na mojem profilu imati svoje mjesto i priču o sebi. Instagram je moja platforma za rad i svi projekti koje sam radila ili koje planiram raditi su zapravo malene digitalne izložbe.

Tehnologija je odigrala veliku ulogu u mojem životu jer da nema društvenih mreža ne bih mogla pronaći sve te ljude za fotografiranje, niti bih mogla sve te zamisli objavljivati. Vjerujem da je umjetnicima danas puno lakše nego što je bilo prije dvadesetak godina. Činjenica jest da je konkurencija puno veća, ali svatko ima jednaku priliku objavljivati i raditi na svojem vlastitom PR-u.

Uskoro se planiram ponovno preseliti u Zagreb gdje postoji daleko više mogućnosti i prilika nego u Slavoniji. Osim toga, nemam više koga fotkati u Vinkovcima. Sretna sam što me u svemu ovome podržavaju i roditelji koji su moji najveći fanovi i dvije osobe na koje uvijek mogu računati. Konačno radim nešto što zaista volim i vodim jedan vrlo zanimljiv život. Zadovoljna sam kako je sve do sada ispalo, a kako će se sve razvijati dalje, vrijeme će pokazati.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.